Te noći u ponoć:

Amalia je sa osmijehom na licu iz kućice za sluge odjevena u staru bijelu odoru i na nogama je uobičajno imala svoje japanke...

Nakon što je rano jutros otplakala svoju odluku o povratku na imanje svojih roditelja, odlučila je da više neće misliti o tome, tj. da uopće neće misliti o sutrašnjem danu jer možda ga i ne doživi, zapravo odlučila je da će živjeti u trenutku jer je sada za sve njih ovaj trenutak i postojao...

Dobro je znala da rat može izbiti svakog trenutka, ali svakog trenutka, no samo je strepila da će on početi bez najave, no i na to se polako spremala jer je imala vezane ruke i osjećala se bespomoćno zbog toga...

Sjajna mjesečina joj je obasjavala njenu ponovo dugu crnu kosu, no obasjavala je i njenu staru bijelu odoru koju je danas vlastitim rukama oprala na potoku...

Zbog toplog povjerac koji je bio u zraku, Amalijinu kosa se vijorila na sve strane, pa je izgledala kao da joj kosa pleše, a ovaj topli ponoćni zrak koji je sada lagano udisala u svoja pluća, sa svakim udisajem je zapravo udisala život i osjećala se živom...

Prije nego što je ušla u veliku kuću, držeći vrata rukom otvorena, zastala je pogledati velike žutkaste zvijezde koje su se jasno vidjele na nebu i iznad sebe je vidjela zviježđe Velikog medvjeda...

Zatim je ušla u Anibalovu kuću i zatvorila vrata kuće za sobom, te je vidjela da su Anibalova vrata sobe odškrinuta i gorio je plamen svijeće, a dok se približavala vratima, sve je više čula Anin glas, no nije čula Anibala kako joj odgovora, pa je pretpostavljala da Ana razgovara sama sa sobom dok ga je mazala i previjala mu opekline...

Sada je došla do vrata i pokucala na njih, a Anibal je čuo Amalijino kucanje, nakašljao se i rekao: Naprijed...

Sa Anibalovim odobrenjem, Amalia je ušla, te mu se glavom naklonila, te mu je rekla: Gospodaru, tražili ste da dođem...

Dižući glavu, Amalia je vidjela Anu kako kleči na desnoj strani kreveta i završava previjanje Anibalove ruke, sada ju je pogledala svojim plavim očima, imala je ubojit pogled upućen njoj, za sekundu je soba poprimila Aninu napetost koja se samo sjekirom mogla rezati, a Anibal je gledao prvo Anu koja je gledala ravno u Amaliju i čini mu se da ju hoće utopiti u kapi vode, pa je onda pogledao Amaliju za koju mu se činilo da je se boji, no bio je u krivu...

Amalia se nije bojala Ane jer joj ona nije bila nikakva prijetnja, sve je cure smatrala svojim prijateljicama, a nju kao gazdaricu sluškinja i sluga posebno je poštovala...

Ana je sada pogledala Anibala i rekla: Gospodaru, što Amelia radi tu?... ­Anibal: Ana, to te se ne tiče, završi previjanje i idi... Ana: Gospodaru, imate pravo, ne tiče me se i bez brige otići ću čim vam završim previjanje...

Nakon što je još nekoliko preokreta napravila oko njegove lijeve nadlaktice, zavoju je bio kraj i samo je Ana mogla za kraj staviti zihericu na to mjesto da mu se zavoj ne odvoji i oprezno mu je ponovo odjenula i navukla lijevi rukav od njegovog svilenom kućnom tamnoplavom ogrtaču...

Ana se digla sa kreveta na noge, naklonivši se glavom, rekla je: Gotovi ste, u pet sati Vam dolazi Magdalena radi novog previjanja i molim Vas pokušajte bar malo odspavati, želim vam laku noć... Anibal: Ok, hvala ti, želim ti laku noć...

Ana je sada prošla pored Amalije kao pored turskog groblja, a Amalija je osjetila neku čudnu hladnoću dok je prolazila pored nje...

Ana je sada izašla iz sobe i zatvorila vrata sobe i za trenutak joj je lice bilo obliveno suzama koje je zadržavala unutra u Anibalovoj sobi jer nije htjela da vide koliko jako krvari njeno srce za njegovom ljubavlju koju je prije imala u izobilju, a sada je to mjesto, osjećala je, polako, ali sigurno preuzimala Amalia...

Amalia: Gospodaru, ovo nije u redu što joj radimo... Anibal je pogledao Amaliju, nakašljavši se ponovo, rekao joj: Amelia, ništa joj ne radimo, ti dobro znaš zašto si ovdje, a ona mi svakim ovim potezom sve više dokazuje da nije zaljubljena u mene, što sam ja otpočetka i znao, no ovo je dokaz da je samo ovisna o meni, a da je stvarno zaljubljena u mene, onda bih mi vjerovala, a ne bih bila ljubomorna jer nema na što... Amalia je teško uzdahnula i rekla: Da, nema na što, nego što ćemo raditi?

Anibal: Usput, predivno ti stoji ponovo crna kosa, no nisi bila loša ni sa plavom kosom... Amalia se zarumenila, te mu je rekla: Hvala vam na komplimentu, gospodaru, nego što ćemo raditi?...

Anibal: Priđi mi, Amelia... Amalia je prišla njegovom krevetu i primjetila je knjigu „Don Quijote" koja je bila pored njega, te ga pitala: Hoćete da Vam čitam „Don Quijote"?...

Anibal je digao kažiprst desne ruke i počeo s njim odmahivati lijevo desno, te joj je rekao: Neću to, nego hoću ti popraviti držanje, ova knjiga će ti služiti kao balans, stavit će je na glavu i pokušati ćeš je zadržati na glavi i hodati s njom ravnih leđa, a da ti ne padne... Amalia se počela smijati jer se mislila da se Anibal s njom šali, pa mu je rekla: Ma dajte, ja sa knjigom na glavi, jeste li poludjeli?...

No Anibal je bio smrtno ozbiljan, nakašljavši se ponovo rekao joj: Amelia, hoćeš li se vratiti kao stara ti?... I Amalia se sada uozbiljila i rekla: Naravno da želim, gospodaru...

Anibal je uzeo knjigu u desnu ruku i rekao: Onda surađuj i uzmi knjigu i stavi je na glavu... Amalia je prihvatila knjigu i stavila ju je na glavu, no prije nego što ju je pustila, ispravila je leđa i pustila knjigu, no knjiga je odmah pala na pod...

Kada joj je knjiga pala, Anibal joj se smijati tako da se ubrzo, kada je dohvatila knjigu sa poda, i sama Amalia počela sama sebi smijati, te je rekla(kroz smijeh): Ali ovo je nemoguće... Anibal: Ništa nije nemoguće, probaj još jednom, sve je stvar vježbe... Amalia se ponovo uozbiljila i rekla: Evo, probat ću...

Amalia je ponovo stavila knjigu na glavu, ispravila je leđa i gledajući Anibala, pustila je knjigu i knjiga je ostala nekoliko sekundi na glavi jer je držala fokus na Anibalu, a ne na onom što radi, no nakon tih nekoliko sekundi knjiga ponovo pada na pod...

Anibal se ponovo nasmijao, no uspio joj je reći: Eto vidiš, na nešto si se drugo usredotočila, pa ti je knjiga ostala na glavi čak nekoliko sekundi...

Amalia je, zapravo, u tim trenutcima dok je puštala knjigu na glavi, pogledala Anibala i cijelo vrijeme je gledala u njegove tamnosmeđe oči koje su je očaravale i nakon tih nekoliko sekundi je pokušala promijeniti fokus, no čim je maknula koncetraciju sa njegovih očiju, knjiga joj je pala na pod...

Amalia ju je sada ponovo dohvatila knjigu i držeći je u ruci, te ga pitala: Da, ali mogu li ja nešto drugo raditi dok mi je knjiga na glavi?... Anibal se nakašljao, te joj odgovorio: Čini što god da ti pomaže... Amalia: Ok, onda me pozorno slušajte jer ću Vam ispričati kratki sadržaj knjige „Don Quijote"...

Anibal: Nemoj mi reći da i njega znaš?... Amalia mu se nasmijala, te mu rekla: Naravno da znam, pitajte me bolje koju knjigu ne znam... Anibal: Onda sam se pretvorio u uho i slušam te... Amalia se nasmijala na to, te si ponovo stavila knjigu na glavu, ispravila leđa i rekla: Ovo je treća sreća...

Amalia je duboko udahnula i pustila je knjigu koja joj je ostala na glavi više od nekoliko sekundi, a Amalia je počela pričati: Radnja pokriva putovanja i avanture Don Quijotea i njegovog štitonoše, Sancha Panze. Alonso Quijano ili Quesada je obični Španjolac koji je opsjednut pričama o viteškim lutanjima, njegovi prijatelji i obitelj smatraju ga ludim kada on odluči uzeti ime Don Quixote de la Mancha i osobno postane vitez lutalica, onda odlučuje lutati Španjolskom na svom mršavom konju Rocinantu, ispravljajući nepravde i braneći ugnjetavane, Don Quijote je vidno lud za mnoge ljude, on vjeruje da su obične krčme začarani dvorci, a mlade seljanke prelijepe princeze, on zamjenjuje vjetrenjače za divove koje su poslali zli čarobnjaci, on zamišlja seljanku iz susjedstva da je Dulcinea del Toboso, prelijepa djevica kojoj je on zaklet u ljubavi i odanosti, Sancho Panza, njegov naivni štitonoša, vjeruje da je njegov gospodar malo lud, u stvarnosti on vjeruje da nema nikakve Dulcineje, ali ipak pristaje pratiti gospodara, nadajući se da će se obogatiti, on i Don Quijote se slažu da, pošto Dulcinea nije jako lijepa i ne miriše kao što bi trebala mirisati, mora biti začarana, i od tada pa na dalje oni idu na misiju da je odčaraju...

Anibal ju je gledao sa divljenjem i slušao kako mu sa svojim slatkim, nimalo umornim glasom koji se mogao usporediti sa najlijepšim slavujem ikad koji je cvrkutao na ovoj zemlji, a Amalia je sada sa tim glasom koji je obožavao slušati, prepričavala mu je kratki sadržaj knjige koju je upravo držala na svojoj glavi, a on je to sa divljenjem slušao kako ona svaku knjigu zna napamet, a on u njenoj trenutnoj dobi je tek počeo naveliko čitati i tek si počeo puniti svoju knjižnicu...

Anibal si nije dopuštao da ga ponovo ponese ista iluzija, no kada bi ju gledao, svaki put bih na trenutak odletio u sedmo nebo i pomislio da bi mogli biti sretni, daleko od onoga što su oboje prošli, no morao bi se spustiti na zemlju i vidjeti realnost kakva uistinu jest, a ta je da su oni kao nebo i zemlja, ona je bila nedodirljiva najblistavija zvijezda koja je sjajila na nebu, a on je bio samo nebitni korijen u zemlji koji se ne vidi sa neba...

Gledajući je kako sada vješto balansira knjigom na glavi i ima ravna leđa, ravna leđa svoje majke grofice i dalje je govorila o knjizi, no nije ju čuo jer mu je srce bilo glasnije od bilo čega u sobi...

Sada je Amalia završila govor o knjizi i tada je izgubila koncetraciju balansa nad knjigom i knjiga joj je ponovo pala na pod, no čula je kako joj Anibal plješće... Amalia je ponovo opustila leđa, te mu se naklonila glavom i rekla: Hvala, hvala gospodaru... Anibal: Ovo ćemo sa knjigom vježbati svaku noć, to ti je jasno?... Amalia: Naravno, bit će kako Vi kažete...

Anibal se ponovo nakašljao i pitao je: Amelia, htio bi s tobom o nečemu razgovarati, no prvo mi reci znaš li igrati šah?... Amalia mu se nasmiješila i rekla: Naravno da znam igrati šah, bila sam čak vrhunska šahistica, uvijek bi pobjeđivala oca u šahu, a on bi se ljutio na mene što ga uvijek pobjeđujem, a Vi, igrate li ga?... Anibal: Onda imaš protivnika ravnog sebi, ja sam bio vrhunski šahist, uvijek sam pobjeđivao svog učitelja, no on se nije ljutio, nego baš naprotiv hvalio me, no kada je umro, nisam više imao s kim igrati i možda sam ga i zaboravio kako ga igrati... Amalia: Ako niste umorni, možemo se prisjetiti kakvi smo sada šahisti?... Anibal: Možemo, ako ti nisi umorna?... Amalia: Nisam, nisam, ne brinite, nego gdje Vam je šahovska ploča i figure za šah?...

Anibal je pokazao prstom na desni noćni ormarić i rekao: U ovom desnom noćnom ormariću...

Amalia je dohvatila knjigu sa poda, kada je došla do noćnog ormarića, ostavila ju je gore, te je kleknula na koljena i otvorila noćni ormarić, odmah je unutra zamjetila šahovsku drvenu ploču punu prašine i posegnuvši za njom i izvadivši je lakim pokretom ruke, prinijela je lagano šahovsku drvenu ploču ustima i otpuhala prašinu svojim dahom i još je rukom prešla po drvenoj ploči da ju očisti ako je ostalo još nešto prašine, te je kroz lagani smijeh Anibalu rekla: Gospodaru, šahovska ploča je puna prašine, Vi stvarno niste dugo igrali šah... Anibal: Pa rekao sam ti da nisam našao nekoga ravnog sebi za protivnika...

Amalia se digla na noge i došla sa Anibalovu lijeve strane kreveta, sjela je blizu Anibala, te otvorila šahovsku drvenu ploču i stavila ju sebi na koljena, izvadila sve figure i počela ih slagati na svoja mjesta na ploči, te ga pitala: Gospodaru, o čemu ste htjeli razgovarati s mnom?...

Anibal: Amelia, danas sam čitao knjigu o amneziji, a to je... Amalia ga je prekinula usred rečenice i rekla: Oprostite što Vas prekidam, no znam dobro što je amnezija, amnezija je gubitak pamćenja koji može biti trajan ili privremen, imam brata liječnika, i što ste mislili sa tim?... Anibal: Da, amnezija je gubitak pamćenja, što kažeš da to bude kao svoju dijagnozu tj. razlog zašto se nisi vratila sve ovo vrijeme?... Amalia: Prihvaćam jer meni ništa ne pada na pamet, no čak ni to gdje sam bila svo ovo vrijeme dok sam imala amneziju, imate li za to neku ideju?... Anibal se malo zamislio, te je rekao: Hm... možda u samostanu, pa su te čuvale časne dok se nisi svega sjetila...

Dok je razgovarala i razmišljala o tome drugom prijedlogu, Amalia je i dalje marljivo slagala šahovske figure na drvenu ploču, pa nakon što je zadnju figuru stavila na svoje mjesto, šahovsku drvenu ploču je vrlo pažljivo stavila na krevet i rekla: Koju boju birate?... Anibal: Crnu...

Amalia: Dobro, onda sam ja bijela i prva počinjem i vučem pijuna na a5... Amalia je povukla potez, te je rekla: Pristajem i na samostan... Anibal: Dala si mi zeleno svijetlo i dalje je to moja briga, a moj crni pijun ide na e4... Anibal je povukao i svoj prvi potez, a Amalia mu je rekla: Hvala Vam što mislite o svemu...

Dok je sada razmišljala o slijedećem potezu, Amalia ga je pitala: Rekli ste da Vas je učitelj učio igrati šah, mislite li pri tom na svog oca ili?...

Anibal se na trenutak zamislio što da joj odgovori, istina je da mu je Josep stvarno bio poput oca kojeg do tada nikad nije imao, bio mu je više Josep otac, nego on njemu sluga, ali Josepa nikada nije zvao ocem jer nije imao na to pravo, iako mu je on bio očinska figura, nego ga je uvijek zvao gospodaru ili učitelju...

Anibal se ponovo nakašljao, te je rekao: Nisam mislio na oca, nego na svog učitelja koji mi je ovu šahovsku ploču i poklonio mi ju je na dar... Amalia: Je li taj Vaš učitelj živ?... Anibal je samo odmahnuo glavom, te je Amalia rekla: Sigurno vas je jako volio kada Vam je poklonio ovu skupocjenu šahovsku drvenu ploču... Anibal: Ni nemaš pojma koliko me volio... Amalia: Pa vidim, ne poklanja se svaki dan ova šahovska ploča koja je vrijedna otprilike milijun pesosa, a stara je otprilike sto godina, ovo je pravi antikvitet...

Anibal je samo šutio, a Amalia je povukla slijedeći potez...

Dva sata kasnije:

Otkucaji zidnog sata označavali da su dva sata i trideset minuta iza ponoći, a skoro dogorjela svijeća na noćnom ormariću je obasjavala lica dvoje vrhunski šahista kao i samu igru, a tek su sada bili pri kraju igre...

Anibal je povukao poslijednji potez, rekavši joj: Moj top ide na c3 i blokira tvog kralja, te je šah mat, a to znači da je moja pobjeda...

Amalia je pogledala svoje preostale figure, kada je shvatila da je uistinu pobjedio, rekla mu je: Dobro, čestitam, danas ste pobjedili, no sutra želim revanš... Anibal se nasmiješio, te je rekao: Što se mene tiče, može, ako si ponovo spremna izgubiti od mene...

Amalia je pokupila figure i stavila ih u unutrašnjost ploče koju je sada i zaklopila, te se sada nasmijala Anibalovim riječi, te mu rekla: Ne, ne, ja sutra pobjeđujem, pa ako ste Vi spremni izgubiti od mene, zakazujem sutra isto mjesto i vrijeme... Anibal se ponovo nasmijao i rekao: Bila bi mi čast izgubiti od vrhunske šahistice kakva se nočas lavovski borila protiv mene, no mislim da si već upisala i drugi poraz u šahu...

Amalia se još jednom nasmijala, te dok je spremala šahovsku ploču na svoje mjesto u noćnom ormariću, govorila mu je: Gospodaru, to ćemo tek vidjeti...

Amalia je lagano puhnula u skoro dogorjelu svijeću i u sobi je zavladao potpuni mrak, te je rekla: Gospodaru, želim Vam laku noć... Anibal: Amelia, laku noć...

Amalia je došla do vrata sobe, izašla je i polagano ih je zatvorila, a Anibal je već zaspao dubokim snom sa smiješkom na licu...

Dva dana kasnije:

Na imanju San Paolo su se na livadi rasuli žuti maslači, njihov opojni miris je preplavio cijelo imanje, a Zeus je jedan od rijetkih konja koji ih je volio brati svojim zubima i poklanjati ih svojim čuvaricama, a ne gaziti ih kao njegovi pripotomljeni kolege konji sa kojima je dijelio konjušnicu, no Ana, Tea, Loreen i Magdalena nisu cijenile Zeusovu naklonost prema njima, te kada bi im došao sa maslačkom u ustima, one bi mu se nasmiješile, uzele žuti cvijet koji bi mu bio slinjav na stabljici, pa bi ga kada bi Zeus otišao od njih odmah bacile na tlo i obrisale ruke o svoju odoru...

No Amalia je bila drugačja od njih i nije to radila, što više čak ih je i skupljala i stavljala u vazu i zato ju je Zeus posebno poštovao i volio...

Amalia koja ga je gledala svakog jutra kako izvodi svoj veličanstveni ritual pozdrava suncu, Zeus ju je sada vidio kako ga promatra i u ustima joj donio još jedan maslačak, te ga je Amalia uzela i sa osmijehom mu rekla: Zeuse, ti si kavalir, svakog jutra mi pokloniš novi i mirisan cvijet, hvala ti...

Amalia ga je počela maziti po veličanstvenoj crnoj grivi, te mu je rekla: Crni ljepotanu, tako bi te rado povela sa sobom, ali pripadaš gospodinu Pinadi, no ne brini, ponavljam ti da ću ti čuvati tvoju bijelu ljepoticu, a moju Anabellu i Vašeg malog ždrijebeta...

Taj prizor je promatrao i sam Anibal koji se spremao otići u grad Tunapuna da vidi što je od njega ostalo, bio je dovoljno dobro da tamo sam odjaše sa Zeusom, kašalj mu se u potpunosti smirio, malo je samo šapao na lijevu nogu, no doktor Noel je rekao da će se to dogoditi normalno nakon takve velike opekline na njegovoj nozi, no da će mu za koji dan biti sve normalno...

Gledajući Amaliju u njenoj sivoj odori, pomislio je kako će imanje biti prazno bez nje, a sada čuvši riječi koje je rekla samom Zeusu, odlučio im je prići i reći: Amelia, Zeus je slobodan konj, on mi ne pripada, ako će htjeti poći za tobom, moći će poći za tobom, nitko ga neće zadržavati ovdje...

Amalia je Anibala čula, no nije mu se još okrenula, već je još mazila Zeusa i rekla: No ako ne pođe za mnom, nedostajat ćeš mi jako, znaš?...

Anibal: A ja ti neću nedostajati?... Amalia se sada okrenula prema njemu i rekla: O gospodaru, drago mi je napokon vidjeti Vas na nogama...

Anibal je bio odjeven u crno odijelo, a na nogama je imao crne lakirane cipele, a zveket koji je sada Amalia čula dolazio je sa njega, naime Anibal je ponio za grad Tunapunu pet punih vrećica zlatnika...

Anibal je polako došepao do Zeusa, te se svojom desnom rukom lagano primio za njega i rekao: Amelia, i meni je drago da sam napokon na nogama, već mi je dosadilo ležati u krevetu, nego pitao sam te nešto, odgovori mi... Amalia: Gospodaru, čula sam Vas, ali još ne mogu vjerovati da ću ovdje otići, no naravno da ćete mi nedostajati i Vi i Zeus i svi koje sam ovdje upoznala..

Anibal: I ti ćeš meni nedostajati, no noćas želim revanš jer si me sjajno ovu noć pobjedila... Amalia: Revanš čekam i ja večeras... Anibal: A sada idem do grada Tunapuna i ne brini, do večeri sam tu... Amalia: Naravno, vidimo se noćas...

Anibal se oprezno uzjahao na Zeusa i polako su krenuli putem grada Tunapuna, kada su napokon izašli sa imanja, Anibalu su suze same krenule, ništa ga nije fizički boljelo, no samo njegovo srce nije moglo prihvatiti tu činjenicu da više neće gledati Amaliju za koji tjedan na svom imanju...

Anibal je pomislio kada bi mogao u svom srcu suzama očistiti svu ljubav u koju je osjećao prema Amaliji, suze bih tekle danima, no ponovo, znao je, ne bih bilo rezultata jer se ljubav nikad ne može očistiti jer je sama ljubav bila predivna, no katkad je i boljela kao njega sada...

Upitavši se može li smrt zbilja razvojiti dvoje ljudi koje se vole, nije znao pravi odgovor, no sjetio se Martina koji nije nikada prestao voljeti Amaliju, makar je ona proglašena mrtvom, Martin joj je ostao vjeran i do kraja života će joj biti vjeran i zato se njih dvoje zaslužuju ponovo spojiti i biti zajedno...

A on će ju, nadao se, već preboliti, pomislio je na onu izreku daleko od očiju, daleko od srca, želio je silno vjerovati u tu izreku, jednom kada mu bude daleko od očiju, ubrzo će je zaboraviti i nastaviti sa svojim životom prije nje, a onda će doći i rat koji su svi već napeto isčekivali proglašenje početka rata, on svoju sudbinu u ratu nije znao, no odlučio je, kad dođe do rata, da će svoj život staviti na raspolaganje domovini...

Šest sati kasnije:

Anibal je cijelo vrijeme plakao do grada Tunapuna, no kada je došao do nekoć predivnog grada, vidio je onaj užas za koji se pribojavao da će ga ovdje zateći, vidio je kuće spaljene do temelja, uništenu šumu, obitelji koje su spavali na ulicama i ranjenike koji su se danima borili za život na ulicima zajedno sa svojim liječnicima...

No dok je sve to gledao na Zeusovim leđima, nije imao više suza za isplakati, a ovo je bio veliki razlog za plakanje, ali ponio je sa sobom pet vrećica zlatnika, pa će nekome bar malo ublažiti bol, ako je to uopće moguće...

Gradonačelnik Joaquin ga je odmah zamjetio i došao do njega i rekao: Oh gospodinu Pinada, hvala nebesima, bolje ste... Anibal: Gradonačelniče, da, bolje sam, ustvari puno bolje sam, nego svi ovi jadni ljudi oko mene... Joaquin: Gospodine, vidim da ste bolje, hoćete li da Vam pomognem da siđete sa svog Zeusa?... Anibal: Gradonačelniče, vrlo ste ljubazni, bio bih Vam vrlo zahvalan za malu pomoć...

Joaquin je pomagao Anibalu sjahati sa Zeusa, te je vidio da Anibal malo šepa, te ga je pitao: Gospodine, hoćete li da odemo do liječnika Noela koji Vas je i spasio jer Vama treba štap za oslanjane?... Anibal: Pa ako nije prezauzet, možemo otići do njega...

Joaquin je prebacio Anibalovu desnu ruku preko svojih ramena, te ga polako vodio do liječnika Noela koji je intervenirao nekoliko ulica dalje...

Kada su došli po korak po korak do njega, Noel je bio zadubljen u svoje previjanje pacijenta, Joaquin je Noelu rekao: Noel, vidi tko nam je došao... Noel je digao glavu i rekao: Gospodinu, Vi ste bolje... Anibal: Da, bolje mi je, gradonačelniče, molim Vas, ostavite me tu...

Joaquin ga je poslušao i posjeo na nogostup, a Anibal je zatim izvadio dvije vrećice zlatnika iz svoga džepa odijela i rekao: Gradonačelniče, jedna vrećica je za Vas, za sad ste bili pošteni, nadam se da ćete biti i dalje, a druga vrećica je za ove sve ljude, udijelite im svakome zlatnik ili dva, valjda će im biti malo bolje, a i počnite što prije graditi nove kuće...

Joaquin je preuzeo obje vrećice zlatnika, te mu se naklonio i rekao mu je: Gospodinu, tako će i biti, vaša želja, moja zapovijed...

Joaquin je okrenuo na peti i otišao sa dvije vrećice zlatnika, a Anibal je ostao nasamo sa Noelom, te mu je rekao: Noelu, ovo mora ostati među nama, imam jednu zamolbu za Vas, stvar je, naime, delikatna...

Anibal je sada izvadio i treću vrećicu zlatnika iz džepa odijela i rekao: Ovo će biti za šutnju, ako naravno pristanete... Noel: Gospodinu, Vaš sam, da čujem o čemu se radi?...

Anibal: Doktore, morate napisati jedan nalaz o privremenoj amneziji koja je uzrokovana padom niz stijenu, a pošto niste znali tko je djevojka, odveli ste je u samostan Santo Domingo i tamo je podsjećivali dok nije otišla iz njega... Noel: Ali taj samostan je u Panami... Anibal je klimnuo i rekao: Upravo tako, mogu li onda računati na Vas?... Noel: Naravno da možete računati na mene i na moju potpunu diskreciju, do kada Vam to treba napisati?... Anibal: Do kraja kolovoza...

Noel se okrenuo svom pacijentu kojeg je previjao, te mu je rekao: Samo da gospodinu donesem štap za oslanjene, pa ću nastaviti sa Vašim previjanjem... Gael: U redu...

Noel se digao na noge, te je uzeo vrećicu zlatnika iz Anibalovih ruku i rekao: Odmah se vraćam... Anibal: Samo Vi polako, ja Vas tu čekam...

Noel je otišao po štap za Anibala, a u tom trenutku je došao Alonso k njemu i rekao: Hvala Bogu, živi ste, ne bih si oprostio da niste preživjeli, a spasili ste mi moje jedino blago, hvala Vam puno!... Anibal: Alonso, ne brinite se, nije mi bilo ništa strašno, bit ću ja još bolje za koji tjedan...

Alonso: Ali ušli ste u živu vatru da mi spasite unuku, to nitko ne bi učinio... Anibal: Alonso, ne pretjerujte, to bi svatko učinio na mom mjestu... Alonso je odmahnuo glavom i rekao: Ne bih to svatko učinio na Vašem mjestu, svi oni ljudi ispred goruće štale su samo gledali, no jedino ste Vi skočili u nju i spasili moje jedino, ako se ikako mogu odužiti, recite bilo što i ja ću to učiniti za Vas...

Anibal je izvadio i četvrtu vrećicu zlatnika iz džepa hlača, te mu je rekao: Zapravo trebate mi izraditi najljepšu drvenu lutku sa crnom kosom i plavom krinolinom, a ovo ti je za tvoj rad i trud...

Alonso: Nemojte me vrijeđati, gospodine Pinada, Vi ste meni spasili unuku, a ja da Vam uzmem novac za izradu lutke, nema šanse, čovjek sam od načela... Anibal: Alonso, molim Vas, znam da si Vi čovjek od načela, no Vi, Vaša unuka Alba i njena kobila Montana ovdje više nemate budućnosti, Alonso, molim Vas, misli na Albu, Vas troje ste preko noći ostali bez svega, zato uzmite ove zlatnike i odite čim budete znali gdje ćete i kako ćete...

Alonso je nevoljko uzeo vrećicu zlatnika iz Anibalovih ruku, te mu je rekao: Uzimam ovo samo zbog Albe i ovo ću Vam vratiti do poslijednjeg novčića... Anibal se nasmijao, te je rekao: Dobro, dobro, možete mi vratiti, no recite mi gdje spavate?... Alonso: Svi koji smo ostali bez kuća, dobili smo šatore malo dalje od ovog mjesta i u njima spavamo, ja se idem odmah baciti na posao izrade Vaše drvene lutke...

Alonso je otišao sa vrećicom zlatnika, a Noel se vratio sa štapom, te mu je pomogao dići se na noge, a Anibal je zatim otišao polako oslanjajući se na štap sa još jednom vrećicom zlatnika koja je bila namjena za krojačicu...

Dok je išao ulicima do krojačice, Anibalu je bilo strašno gledati sve te jadne i sirote ljude koji su ostali bez krova nad glavom preko noći jer je suosjećao s njima, srce mu se slamalo dok ih je gledao, pogotovo djecu koja su ga gledala u njega kao u Boga...

Došao je do krojačnice koja je prije požara bila veličanstvena, no sada je bila puna čađe, ali u podrumu su bili netaknute tkanine, materijali i šivaći stroj na kojem je vlasnica šivala...

Vlasnica Mirabel Torres mu je otvorila improvizirana vrata i rekla: Gospodine Pinada, otkud Vi kod mene?...

Anibal je izvadio i poslijednju vrećicu zlatnika iz drugog džepa hlača i rekao: Mirabel, mislim da Vam ovo sve govori... Mirabel je gledala vrećicu i rekla: Naravno da mi sve govori, no kakvu haljinu želite za tu ženu?... Anibal: Želim kompletnu krinolinu i sve što ide uz nju, struk te žene je negdje tu kao Vaš i hoću mi nabavite svileni šal... Mirabel: Dobro, to neće biti problem, no koju boju želite svega toga, crvenu, plavu, žutu?... Anibal: Sve u svjetlo žutu poput sunca, može?...

Mirabel: Može, odličan izbor, dođite po to sve za mjesec dana... Anibal joj je spustio vrećicu zlatnika u ruke i izašao van...

Mjesec dana kasnije:

U Tunapunu je vrijeme bilo vedro, nije puhao vjetar, bio je čist zrak koji je mirisao na lavandu...

A Anibal je bio odjeven u sivo odjelo i na nogama su mu sjale bijele cipele, a nakon što je pokupio nalaz kod doktora Noela i osigurao kočiju za Amaliju za sutra ujutro, njegova zadnja postaja je bila „Krojačnica Mirabel Torres" koja je napokon vratila stari sjaj nakon velikog požara početkom kolovoza, sada čekajući Mirabel da mu preda veliku kutiju sa svim što je naručio prije mjesec dana, mislio je koliko se toga zapravo promjenilo u gradu Tunapunu od velikog požara...

No izašla je Mirabel iz podruma, te mu je sa velikim osmijehom na licu dala veliku kutiju sa žutom krinolinom i njezinim dodatcima i žutim svilenim šalom...

Anibal je preuzeo veliku kutiju, te joj se zahvalio i izašao van gdje je grad već uvelike poprimao stari-novi oblik...

Zagledavši se u nove kuće i nove ljude u Tunapunu, pomislio je, na Alonsa, Albu i Montanu gdje su i kako su, vjerovatno više nikad neće čuti za njih, ali neka iim je, pomislio je, sretno, zaslužili su sreću nakon svega što su proživjeli ovdje...

Alonso je ispunio obećanje, izradio je najljepšu drvenu lutku uz svileni šal koju je on kanio pokloniti Amaliji, Alonso je pozdravši jedino sa Anibalom i prije dva tjedna su svi troje isčeznuli poput jutarnje magle...

Dobri duh Tunapuna je jednostavno zauvijek nestao jednog jutra, odveo je sa sobom svoju unuku Albu i kobilu Montanu u bolje sutra, s nikim se nije pozdravio, bilo je svima jasno da su otišli prvim jutarnji brodom koji je vodio tko zna gdje...

Anibal je sada pogledao šumu koju su prošli tjedan raščistili od izgorjelih drveća i ponovo posijali nova sjemena na drveća kojima će trebati godine i godine da narastu na veličinu starih izgorjelih drveća i šuma poprimi stari sjaj...

Gradonačelnikova kuća je ostala netaknuta u požaru, a sam gradočelnik je postao otac kćeri Alice prije tjedan dana, njegova žena Sofia je bila primorana roditi sama bez ičije pomoći jer su sve primalje i liječniči u gradu još uvijek bili zauzeti ranjenicima kojima su nekima morali i zauvijek zatvorili oči, ali prije dva tjedna rodila je i Irene još jednog sina kojeg je dala ime Anatolio po pokojnom suprugu koji je one strašne noći podlegao strašnim opeklinama...

Irene je rodila u šatoru uz pomoć primalje i uz svog sina Aleca, a kada je primila djetešće u ruke, vidjela je da je isti otac, pa mu je dala ime po ocu koji ga nikad neće moći vidjeti osim sa neba...

A što se tiče samog Anibala, on se u potpunosti oporavio od opeklina, čak nije imao ni ožiljke na tim mjestima gdje su mu bile opekline, no itekako je bio svjestan da je ovo Amalijin zadnji dan na njegovom imanju i zbog toga je bio jako tužan jer je došlo vrijeme da ju pusti iz svog života i iz svog srca i duše što će biti nemoguća misija...

Anibal je došao do Zeusa koji ga je mirno čekao, te se još jednom osvrnuo na radove i radnike koji su bili na novoizgrađenim kućama, pri tome je mislio da nije slučajno nešto zaboravio, ali brzo je zaključio da je sve sredio za sutra ujutro...

Anibal je uzjahao Zeusa, no lijevom rukom je čvrsto držao veliku kutiju sa krinolinom i svilenim šalom za Amaliju, te je Zeusu samo rekao: Vodi nas kući, momče...

Zeus je polako krenuo prema imanju San Paolo, a dok su njih dvojica išli prema svom imanju, u Panami se događalo vjenčanje Lucije Martinez i Pedra Conta...

Lucija je odjenula svoju tamnu smeđu vjenčanicu s kojom nije bila nimalo zadovoljna, a Pedro je odjenuo svoje potpuno crno odjelo s kojim je on bio sasvim zadovoljna, a ostala obitelj je bila u crnom što Luciji nije bilo nimalo drago, ali morala je i to progutati...

Nakon što je ceremonija završila u crkvi u krugu obitelji na kojeg je bio pozvan i sam Martin, no on nije došao jer je mislio da će mu srce pući, ako vidi Luciju i Pedra kako se vjenčavaju u istoj onoj crkvi gdje se on trebao vjenčati za svoju Amaliju, Octavio ih je nakon toga proglasio knezom i kneginjom od Paname, a Luciji je dao dokument da će mu ona biti nasljednica tj. nova grofica kada on i Carolina jednom umru...

Nakon te Octavijeve dužnosti, Lucia i Pedro su zajedno sa Octavijom na čelu, izašli iz crkve, te je Octavio svim prisutnima ispred crkve objavio: A sada pozdravite velikim pljeskom kneginju Luciju i kneza Pedra...

Svi prisutni su zapljeskali, te su počeli vikati: Želimo poljubac!!!!... Lucia je divljački poljubila Pedra, iako se svima činilo da Pedro strastveno i sa puno ljubavi ljubi nju...

A dok je Lucia divljački ljubila Pedra, Octavio je prišao Paolo koji je pljeskao Luciji sa ostalim svijetom, te mu je rekao(bijesno): Hoćeš li ti ikad naći ženu i oženiti se?... Paolo mu je odgovorio(šapatom): Oče, po tisuću put Vam ponavljavam da je moja jedina ljubav moj posao... Octavio(bijesno): Koji ti je usput propao, a ti se ne želiš oženiti, po svemu ovom samo mogu zaključiti da smo ja i majka negdje pogriješili u tvom odgoju...

Paolo je ponovo očeve riječi čitao između redova i zaključio da ga on ponovo smatra homoseksulcem...

No Paolo su očeve uvrede i silno omalovažanje koje je dobijao svaki dan postale kao dobro jutro i laku noć, no ono što mu je najteže padalo jest to što nije mogao vidjeti Lupitu, Loreno ju je dobro čuvao, a i Octavio je vodio brigu da se njih dvoje ne sretnu ni u putu, a posao mu je bio skoro pa na rubu propasti, još je jedino imao u zabačenim selima, no i tamo je rijetko išao jer se bojao da u zabačena sela ne stignu glasine i zato je sjedio kod kuće i po cijele dane slušao Octavijeve svakakve uvrede na svoj račun...

Na imanju San Paolo:

U bijeloj odori, Amalia je suznih očiju gledala zalazak sunca, osjećala je da se sa zalaskom sunca gasi i Amelijin život koji joj je ona udahnula život, a sada joj ga gasi...

Sutra dok se još sunce bude dizalo sa ove strane zemlje, ona će zorom sjesti u kočiju kao izgubljena Amalija Martinez i proći kroz ovaj izlaz koji će ju odvesti na brod za Yucatan i kada dođe na kopno, uzet će novu kočiju koja će ju odvesti na imanje San Carlos na kojem će morati ispričati hrpu laži o svom boravku u samostanu i amneziji, a onda će ponovo biti bačena u zlatne lance svog imanja...

Sada je prolazila Tea pored nje i primjetila Amaliju kako ima suzne oči, te nježno stisnuvši joj ruku, upitala ju: Amelia, jesi dobro?, zašto imaš suzne oči?...

Amalia se željela samo u zoru nestati sa ovog imanja, a to je značilo da će se večeras neprimjetno oprostiti od cura i od dečkiju za večerom prije njihovog počinka...

Amalia je Tei ono što joj je prvo palo napamet izgovorila(suznih očiju): Ma ništa, zagledala se u predivan zalazak sunca, pa sam se sjetila starice koju sam vjerno služila prije nego što sam došla tu... Tea: Ajoj, pa starica je sretna gore na nebu i ne trebaš biti tužna za njom, nego mogu li te zagrliti?... Amalia(suznih očiju): Naravno da možeš, Tea...

Tea ju je čvrsto zagrlila, a taj Tein zagrljaj je bio dovoljno da joj poteknu suze niz obraze... Anibal je ušao na svoje imanje na Zeusu, te je vidio taj prisni Tein i Amalijin zagrljaj, sjahao je s Zeusa i pustio ga da slobodno trči livadom, a on je promatrao Amaliju i Teu kako se grle...

Tea se odmaknula od Amalije, te joj je rekla: Moram ići dalje raditi, a ti ostani tu i smiri se, pa nam dođi pomoći... Amalia joj je samo klimnula zato što su joj se suze samo nizale niz obraze i padale na tlo poput kiše i nije imala snage govoriti, a Tea joj je rekla: Shvatit ću ovo kao da...

Tea je sada otišla, a Anibal je pričekao da Tea nestane iz vida, te se onda približio Amaliji i nježno je pitao: Amelia, vidio sam da si bila u Teinom zagrljaju, jesi li joj rekla?... Amalia mu se naklonila glavom i odmahnula glavom, te je Anibal rekao: Ali zašto?...

Amalia je smogla snage progovoriti(kroz suze): Gospodaru, samo ću Vam reći da ću se oprostiti s njima na svoj način. a Vi ćete im sutra reći da ne znate gdje sam, ni kako sam, molim Vas, obećajte mi to?... Anibal: Naravno, obećajem ti, ali zašto plačeš?...

Amalia(kroz suze): Gospodaru, Amelia više ne postoji, niti nikada nije postajala, a sada osjećam da, iako sam ju ja izmislila, da sam ju sa ovim zalaskom sunca da sam ju ubila jer je sa izlaskom sunca slijedećeg jutra nje neće više biti, nego ja ću biti ja, stara ja...

Anibal je približio lijevu ruku prema Amalijinom licu i pitao: Smijem li, Amelia?... Amalia je shvatila da joj hoće obrisati suze, te mu je klimnula... Počeo joj je brisati suze nježnim pokretima palcem, a ona, dok je on to radio, osjećala je da sva drhti u sebi, no to je prepisala prevelikoj uzrujanosti zbog sutrašnjeg putovanja...

Kada joj je obrisao i zadnju suzu, rekao joj je: Amelia nikad neće umrijeti, ne zaboravi, ona će živjeti u tebi sve dok ti živiš, možda si ju ti stvorila da bi se zaštitila od boli koju si vidjela, no sada je ona tu, ti si ona, ona je ti...

Amalia mu nije odgovorila, samo je pogledala u nebo koje se bilo već mračilo, no bit će vedra noć, ali bez zvijezda, no mjesec je zato sjao za tisuću zvijezda...

Amalia je tek sada vidjela veliku kutiju koju je Anibal držao u desnoj ruci, te ga je pitala: Što je u kutiji?... Anibal: Vidjet ćeš u ponoć... Amalia: Ok, idem ja raditi da zaokupim misli prije nego što se oprostim sa curama i odem u „krevet", vidimo se u ponoć... Amalia mu se naklonila i otišla svojim poslom, a Anibal je ušao u svoju kuću...

Dva sata kasnije:

Bilo je skoro devet sati, a Amalia je jedva gutala poslijednje zalogaje piletine koju su imali za večeru, sada je Carla primjetila da je Amalia vrlo čudna, te ju pitala: Amelia, jesi li nam dobro?, izgledaš čudno...

Amalia ih je sve gledala, no nije mogla progovoriti, imala je knedlu u grlu koja ju je stezala, te je popila vodu iz čaše, no ta knedla nije se pomakla, no znala je da mora progovoriti, pa je pogledala Carlu i rekla: Carla dobro sam, nego željela bih Vam nešto reći... Loreen: Slušamo te, reci nam...

Amalia je željela imati svu kontrolu nad svojim osjećajima u ovom trenutku, te svojim suzama nije dopuštala da poteknu, sada je počela govoriti: Ana, ti divno vodiš ove cure i odlična si gazdarica sluškinja i sluga, samo nastavi tako... Ana: Amelia, hvala ti, no čemu sve ovo?... Amalia: Ana, ne znam, došlo mi je da Vam kažem ovo...

Amalia je nastavila govoriti: Loreen, Magdalena i Tea, divno vas je bilo upoznati i družiti se s vama, dijeliti poslove s vama, ovo iskustvo nikad neću zaboraviti... Loreen: Amelia, što se događa?... Amalia je tiho uzdahnula, te joj je rekla: Loreen, dopusti mi da završim... Loreen: Dobro, dovrši... Amalia: Carla, ti si nova, no ti si tu praktički našla novi dom i uz divnu obitelj ćeš postati žena, a vi dečki, čuvajte mi cure jer ćete imati posla s mnom, ako mojim prijateljicama bude nedostajala i dlaka sa glave...

Magdalena se nasmijala, no Hector je rekao: Amelia, ne brini se, sve dok će nam praviti ovakvu finu večeru, čuvat ćemo ih... Carla se sada nasmijala na Hectorov odgovor, no Tea ju je sada pitala: Amelia, što je ovo sve?...

Amalia se digla sa stolice i izgovorila: Sve ću Vam reći sutra, a sada bi vas molila jedan grupni zagrljaj...

Svi su se digli sa svojih stolica, okružili su ju i čvrsto ju zagrlili, u ovom trenutku je osjetila toliko ljubav koju su joj davali, da je ubrzo osjetila da ju bode žalac krivnje zbog svog tajanstvenog odlaska, no nije im mogla reći gdje ide i tko je ona zapravo kada ni sama nije znala tko je zapravo ona...

Sada je grupni stisak popustio, morala je iskoristiti priliku za bijeg, pronašla je malu rupu kroz koju se provukla, a oni nisu ni primjetili da je nema, nego su se međusobom nastavili grliti što je za nju bila olakotna okolnost jer je mogla otići u svoju sobu da je nitko ne zaustavlja...

Sada je bila u svojoj sobi, u svojoj oazi mira i zaključala je vrata, sada je ponovo bila sama sa sobom i mogla je pustiti svoje suze neka poteknu...

Bacivši se na krevet, suze su joj slijevale niz jastuk, no ubrzo je uspjela zaspala...

Tri sata kasnije:

Amalia se probudila sa mokrim jastukom od njenih suza, nije znala koliko je sati, no pretpostavljala je da je negdje oko ponoći i da mora otići k Anibalu...

Digla se sa kreveta, uzela je smotuljak sa ogrlicom koja je bila u noćnom ormariću, otključala je i otvorila vrata i zadnji put se okrenula vidjeti sobu u kojoj je spavala godinu i tri mjeseca...

Izašla je iz kućice za sluge i sada potrčala prema Anibalovoj kući, no ovaj put ju nije zanimalo ništa oko nje, samo je trčala do velike kuće kao da ju gone vukovi kroz...

Amalia je sada utrčala u kuću i uletila u Anibalovu sobu, vidjevši kako on sjedi na krevetu, a pored njega leži žuta krinolina sa korzetom, rukavicama i čizmama do koljena...

Amalia mu se naklonila i pitala: Za koga je ova krinolina?... Anibal: Pa za tebe, ipak ne možeš ovakva pred svoju obitelj... Amalia: Ok, preodjenut ću se u to, no onda se moram smiriti jer sam prenervozna, pa predlažem da za vrijeme moga presvlačenje Vi postavite šah, može?... Anibal: Naravno da može...

Anibal je otišao pripremiti šah, a Amalia je uzela krinolinu i njezine dodatke i povukla se iza paravana...

Pola sata kasnije:

Amalia je bila spremna, te ga je pitala: Jeste li spremni vidjeti me?... Anibal je još izvadio ispod kreveta manju kutiju u kojoj je spakirao drvenu lutku i žuti svileni šal i stavio ju na krevet, a onda je sjeo pored šahovske ploče na krevetu, te je rekao: Spreman sam...

Amalia je elegantno izašla ispred paravana, te ga je pitala: Kako Vam izgledam?... Anibal je ostao bez daha od Amalijine ljepote kada je ona izašla iza paravana...

Žuta krinolina joj je stajala kao salivena, dugačke žute svilene rukavice koje su joj dosezale sve do lakta su bile savršen detalj za njene nježne ruke, a sada je gracioznim pokretom ruke podigla krinolinu da istakne žute čizme na vezanje koje su dosezale sve do njenih koljena, a leđa su joj bila ispravna, a vrat joj je krasila njena biserna ogrlica, a Anibal joj je sada, kada je došao do daha, rekao: Predivna si kao princeza Bella... Amalia: Gospodaru, hvala Vam najljepša...Anibal: Kako se osjećaš u toj krinolini?... Amalia: Nadasve čudno, no valjda ću se ponovo navići na ovakve stvari... Anibal: Ja sam pripremio šahovske figure, pa ako hoćeš zaigrati... Amalia: Može...

Amalia je došla do Anibalovog kreveta i elegantno je sjela sa druge strane kreveta i rekla: Vučem pijuna na d3...

Pet sati kasnije:

Još je bio mrak, a Anibal i Amalia su izašli iz veliki kuće, a dok su svaki trenutak čekali da kočija stigne, a Amalia je rekla: Šahivala sam Vas... Anibal: Jesi, sada je omjer 10 naprama 11 za tebe...

Sada je bijela zatvorena kočija ulazila na imanje i kada je kočija stala, Anibal je uzeo Amalijinu lijevu ruku i rekao: Otpratit ću te do kočije...

Anibal ju je otpratio do vrata kočije, otvorio vrata, no Amalia je sada rekla: Čekajte, bojim se... Anibal: Čega se bojiš?... Amalia: Bojim se da će me opet pokušati oteti i odvesti u bijelo roblje, samo tad neću imati sreću da imam takvog gospodara kao što ste vi... Anibal: Ne, ne, ti si rođena pod sretnom zvijezdom i dobit ćeš gospodara kao ja... Amalia: Nisam rođena pod sretnom zvijezdom, a dva puta se sreća ne ponavlja...

Anibal je znao da će se možda pokajati zbog ovoga što će joj reći, no odlučio je da će to učiniti pod cijenu svog srca i duše, rekao joj je: Amelia, pa ja te neću ostaviti dok ne vidim da si sretna s Martinom i da nema nikakve opasnosti za tebe, promatrat ću te iz prikrajka, ni ti ni itko me neće vidjeti, a ako će te pokušati ponovo oteti i odvesti na rasprodaju robova, neću dopustiti da te itko drugi kupi, makar platio za tebe bilijune, nećeš morati više robovati, nikada više... Amalia: Ali stvarno niste dužni to raditi... Anibal ju je sada prekinuo: Ali ja to želim, ajde sada, tvoja te obitelj čeka...

Anibal joj je sada dao manju kutiju, te joj je rekao: Ovo tek otvori kada stigneš kući... Amalia: Ajoj, što ste se toliko istrošili na mene?, sama ova krinolina stoji cijelo bogatstvo... Anibal: Ovo je sitnica da sjećaš ovog mjesta i mene, molim te uzmi...

Amalia je nevoljko uzela manju kutiju, a Anibal ju je graciozno uveo u kočiju i onda joj je pustio ruku i zatvorio vrata kočije, te sada rekao kočijašu da vozi u luku...

Kočija je krenula, čuli su se samo topoti kopita koji su lagano krenuli na svoj dugi put k luci, a Amalia je sada zadnji put vidjela iz kočije kako Zeus trči pozdraviti sunce koje se tek sada budilo, te su joj ponovo oblile suze jer je shvatila da je ovo stvarnost i da upravo izlazi sa imanja San Paolo...

Kada je kočija izašla sa imanja, Anibal je ostao nepomično stajati i glavom spuštenom prema dolje, gledati u zemlju, osjećao je bol, bol koja mu je razarala njegovo srce i dušu...

Sada ga je Carla primjetila i pitala: Gospodaru, ne mogu naći Ameliju, gdje je?... Anibal: Carla, ne znam gdje je, ali ja sada idem na poslovni put sa Zeusom i ne znam koliko me neće biti, ali vi znate i bez mene održavati moje imanje... Carla mu se naklonila i rekla: Naravno da znamo, gospodaru... Anibal: Onda dobro, ne znam kada se vidimo, no budite dobro... Carla: Gospodaru, želite li da Vam osedlam Zeusa?...

Anibal je sada zazviždao da mu Zeus dođe, a dok je Zeus trčao prema njemu, Anibal je Carli odmahnuo glavom i rekao: Hvala ti, ali volim mu jahati na golim leđima, tako da ga neću osedlavati... Carla je shvatila da je nepoželjna, pa je otišla raditi svoj posao...

Zeus je došao k Anibalu, a Anibal mu je rekao: Zeuse, hoćemo li nas dvojica ići čuvati Amaliju od zlih ljudih?... Zeus ga je polizao po licu što je Anibal kao potvrdu rečenog, te ga je uzjahao i njih dvojica su pojurili prema izlazu imanja, a iz Zeusovih kopita se prašio bijeli dim...