"Nur kćeri. Možeš doći ovamo" dozivala me nena iz druge sobe, ionako jedva čujnim glasom.
Probudila me iz moje mašte. Sna otvorenih očiju, dok sam veselo gledala kroz stari, malo napukli prozor svoje sobe.

"Dolaziiim!!!" viknula sam i odmah skočila, ne želivši da čeka i napreže svoj glas više puta.
Veselo sam joj se nasmijala dotrčavši do nje.
"Reci, jedina moja"
Bila sam siromašna ali sretna osoba. Puna snova koji su mi davali nadu u bolje sutra.

Pomilova me nena svojim iscrpljenim pogledom, kao da govori "budi uvijek tako nasmijana"
Moja nena je bila stara, iscrpljena žena. Iscrpljena od života i patnje koju joj život priuštio. Ona mi je bila sve u životu. Kad kažem sve, u punom smislu naglašavam značenje te riječi. Niti sam imala majku, niti brata ili sestru. Oca svakako nisam vidjela od svoje pete godine. Napustio je mene i nenu poslije majčine smrti. Primjer pravog oca. Sad vjerovatno ima novi život i porodicu daleko od ove zemlje.

"Nur, kćeri" gledala me, kao da se bojala onog što je trebala reći. Pomno sam je pratila, dok sam sjedala ispred nje.
"Slušaj, nena mora nešto da ti kaže..." zvučala je kao da se nešto desilo, ali šta bi moglo.
"Reci neno, nešto se desilo?"

"Naš Mehmet aga. Znaš Mehmet agu" nastavila je.
Potvrdno sam kimnula glavom.

Bio je glavni u Nevšehiru, kako ga ne bih znala. Svi su znali agu i pričali o njegovoj dobroti i pravednosti.

"Jučer kad nisi bila u kući, posjetio me. Došao je s namjerom" pogleda me pravo u oči i obuhvati mi lice svojim mršavim, od starosti pjegastim ručicama " Hoće te za snahu."

Ove riječi omogućiše da mi srce poskoči i kao da mi ponovo odzvoniše glavom po stoti put.
"Ali neno..." glas mi se slomi, a moja razdraganost u trenu nesta.

"Znam, znam Nur kćeri. Ni ja ne želim da te dam nekom koga ne voliš. Ali samo razmisli malo. Bolju priliku nećeš naći, jednog dana bićeš žena age. Zar to nije nešto za što moraš biti sretan da dobiješ?"

Nisam željela takvu sreću.

"Znaš da i ja neću još dugo da živim. Pogledaj me, kćeri, ostarila sam. Šta ćeš kad ne budeš imala ni mene." I dalje mi je milovala obraze, sad već spuštajući suze niz svoje.

Znam da mi je nena željela sve najbolje u životu i bojala se šta ću ako ostanem bez nje. A ovako, ako bi me dala u dobru porodicu, na miru bi umrla. Jedina stvar koja mi nije bila jasna, zašto ja? Jedna siromašna djevojka bez igdje ikog, za jednog velikog agu.

"Zašto mene?" Tužno sam je gledala.

"Aga zna zašto. Nije naše da u to ulazimo kćeri"

"Dobro neno" oborila sam glavu, jedva suzdržavajući suze. Nisam željela da joj proturiječim. Žrtvovala bih život za nju. Prešla bih preko vlastitih snova i želje za mnogo čim, samo da mi ona bude sretna i zadovoljna. Dugovala sam joj to. Dugovala sam joj puno više. Borila se čitav život kako bi mene odhranila i podigla u čestitu djevojku, koja zna za čast i obraz.

"Samo razmisli, molim te, kćeri. Dobro?"
Opet sam kimnula glavom, poljubila je u njene iznemogle ručice "dobro" rekla i odjurila u sobu.
Pobjegla sam da kroz suze istjeram ovu bol u prsima.

Voljela sam drugog...