Neumorno sam poljevala lice vodom, sabirući misli. Mislim da je krajnje vrijeme da se dovedem u red.

Prođem rukama kroz svoju dugu kosu, ponovo u glavi premotavajući film. Ovo je bio moj prvi, pravi poljubac. Imala sam punih dvadeset godina i do sad me niko nije ovako poljubio, niti ljubio. Sa Ibrahimom sam se svaki put zaustavljala na zagrljaju i brzom poljupcu u obraz. Već na početku sam vam rekla kako ovdje stvari funkcionišu, da se za čast živi i umire. Evo, sad se tek i Ibrahima sjetih. Kad ovako vidim stvari, bojim se da je moja ljubav prema njemu postepeno lapila. U toku dana niti jednom da ga se sjetim. Ali svi znamo da prave, velike ljubavi zaborava nemaju. Pa šta je onda ono preživljeno s njim? Ova udaja za agu, dolazak u konak i sve što mi se izdešavalo, otvaralo mi vrata u novi svijet. Ne tako loš svijet.

Pogledala sam se u ogledalo, svjesna koliko postajem druga JA. Ma htjela sebi priznati ili ne, moje srce je osjećalo nešto za Omarom. Možda ne ljubav. Možda samo potrebu, ali svejedno prisutan je bio neki osjećaj. A i dala sam mu svoje priznanje sa svim onim od malo prije. Kako će se stvari dalje odvijat ni sama ne znam.

Zadržala sam se ne toliko dugo unutra, kad sam odlučila ponovo stupit u prostoriju gdje je i on.
Samo što kad sam izašla, misleći da ću ga zateći da leži ili eventualno spava, on je bio ispred vrata pušeći cigaretu. Dim koji je dopirao u sobu kroz otškrinuta vrata, ukazivalo mi šta je.
Možda se sada ljuti na mene, vodila sam bitku u glavi.

"Omar", promišljajući se, tiho sam ga iza leđa zazvala, da se uvjerim jesu li mi misli tačne. Nakon onog mog isparivanja od malo prije, možda mi je bilo bolje da se poklopim, ali eto.

Ne davajući bilo kakvu reakciju, nastavio je uvlačiti u sebe onaj otrov i smireno, opuštajući ga, vihorio dim iznad usana. Gledala sam ga od zada, svejedno uočavajući taj njegov ćejf.

"Omar, ljutiš li se?", pitala sam ga, znajući da sigurno jeste. Ja sam bila ona koja nije željela da bude takav.

"Nur idi spavaj", baci opušak, i novu zapali. Ali ni da me pogleda.

"Nemoj molim te da se ljutiš", molećivo sam iza njega, skoro pa šaputajući govorila. Imala sam potrebu da mi oprosti zbog mog bježanja svaki put.

Ignorirao me. Nanovo.
"Čuješ li me?", bila sam uporna.

I napokon okrenu mi se.
S cigarom u ustima, još jednom uvlačeći u sebe, a potom upita "Šta mijenja i da čujem? Hajde idi spavaj, ostavi me samog", nije me želio povrijediti i blago je zvučao, ali ipak nešto me vrijeđalo.
Ja samo nisam bila spremna. Teško da me ko razumije.

"Samo nisam spremna", ispalih iz sebe, od nervoze guleći donju usnu.

Tad me lijepo pogleda. Ne znam kad me neko posljednji put tako gledao. I izgledalo je nekako drugačije, do sad meni neviđeno, ili barem neprimjećeno.

"U redu je, razumijem. I prvu noć sam ti rekao da bez ljubavi ništa neću da radim.", krenu da prođe kraj mene, a ja poletim da ga uhvatim za ruku. Bježao je od priče sa mnom. Nije više imao volje za moje prepucavanje, igranje miša i mačke, niti sve ostale zbrkane gluposti iz mog uma.

"Gdje ćeš? Spavati?", u očima mi je zasigurno mogao vidjeti isijavanje.

I njega iznenadi moj pokret, pa spusti oči na ruku koju sam mu pridržala.

Kimnu mi glavom, sad podižući je "vrijeme mi je, kasno je. Hajde idi i ti spavaj"

Izvuče je polako iz moje, i ostavi me onako u mjestu. Vidjelo se kako je razočaran. Znam da sam zasrala stvar.
Otišao se spremit za spavanja, obavio šta je trebao i brzo se vratio, dok sam i dalje dežurala ni mic pomjerivši se.

"Omar", još jednom ga viknem, dok on namješta jastuk i pokrivač na kauču.
Čekao je da nastavim šta hoću. Koliko sam mu se puta obratila i ime mu izgovorila u ovih par minuta i sama sam sebi dosadila.

"Ako želiš možeš spavati gore na krevetu. Ne moraš više na kauču", odlučno, ženski sam zvučala.
Iznenadi se i sam, brzinski ostavljajući ono što je radio, te nejasno prostijeli me.

"S tobom, na krevetu?", zbunjeno ponovi moju izjavu.
Potvrdno sam samo kimala glavom, ne sklanjajući pogled s njega. Ali on bi taj koji skloni pogled od mene.

"Nema veze, ovdje ću. Kad raščistiš neke stvari sa sobom, onda."
Nije mi vjerovao. Pretpostavljam da me nije uzimao za ozbiljno. Ni u šta više nije bio siguran kad sam ja u pitanju.
Zavali se na onaj kauč, bez da je više i jednu riječ progovorio.
Uh, ovo nije nimalo lagano. No, ja sam svejedno nastavljala biti uporna.

"Hajde, molim te. Samo ako želiš, lezi gore. Drugo je ako ti to nećeš. Ja hoću i voljela bih da gore od noćas spavaš."
Iz srca, iskreno riječi su mi napuštale usta.

Čekala sam, bilo kakav odgovor na ovo, ali na moje iznenađenje, hladno me isfurao, leđa mi okrećući. Zapravo i ovo je bio odgovor. Odgovor da idem, da se gubim, da ne budem dosadna.
I poslušala sam. Kao borac koji je izgubio bitku, poraženo sam otrupala do kreveta. Polahko se uvukla pod onaj jorgan i okrenula lice od Omara. Da ga ne gledam.
Htjela sam se natjerat da zaspim, silila sam sama sebe, no, nije išlo. Pa sigurno su ova moja dva oka pod kapcima se vrtjela i petnaest minuta. Dok najednom ne čudoh neko šuškanje iza sebe. Pokrivač se s mene malo zadiže i osjetila sam ga tu.
Okrenula sam mu se. Bio je u pokretu da legne pored. Čim sam ga ugledala, osmijeh sam izvila od uha do uha. Nešto ko odmah srce mi se smiri.

"Došao si", sretno sam zvučala.
"Jesam, hajde sada spavaj"
Kako je bio brižan. Imao je razlog da se na mene ljuti i to ne samo jedan, a ipak opet se ovako smireno i blago ponašao. Je li on to mene voli? Duša me pitala. A otkucaji srca mi reagovaše, na oči koje ga gledaše. Osjetila sam neko spokojstvo. Buljila sam u njega, posmatrajući ga sve dok se nije namjestio. A onda kad položi svoju glavu na jastuk, nađe se odmah nasuprot moje.
"Šta je?", sad razvuče one svoje divne usne u nasmijanu crtu.
Otopi mu se onaj led s lica, sad i on mene motreći.

"Ništa. Drago mi je da si tu", osjetim vrelinu koja mi izbija kroz obraze. Mora da sam se malo zarumenila.

"Tu sam. Sada spavaj, sutra ustajemo rano."

"Ustajemo?", nisam u toku.
"Ahm, rekla si za večerom da sutra imam iznenađenje za tebe. Da ti se iskupim što nisam danas bio uz tebe"

On se sjećao onog što sam govorila. Ali zašto ovo kaže kad zna da sam izmišljala, da ne bih bila zaključana još jedan dan.

"Pa znaš da sam to izmišljala, da te nerviram, zar ne?"

"Znam. Zanemari to, ja i jesam imao iznenađenje. Hajde sada prepusti se snu, sutra ćeš već sve vidjet."
Toliko mi je ovo umorno izgovorio, odmah sklopivši okice.

Nisam ga htjela ništa više pitati, ni bihuzuriti. Pustila sam ga da spava. Sutra ću kao što i sam reče, sve saznati.

Gledajući u njegovo usnulo lice, ne znam ni kad sam, ni kako zaspala.

Zrake svjetlosti se probijaju do mene, davajući mi znak da je svanulo.
Toliko mi je lijepo bilo spavat, da sam nekako jedva, na sami zor se probudila.

Glava mi nije bila na jastuku, to mi nije bilo teško za skužit. Ležala je na nekoj tvrđoj podlozi. Kad sam progledala vidjela sam i kakvoj. Bila sam u Omarovom zagrljaju, navaljena na njegova prsa. Desna mu ruka, grlila moj struk i tako se buditi nije bilo nimalo loše.
Trebala sam da vidim koliko je sati, ali nikako mi se nije dalo ustati, niti pomjeriti. Budući da alarm nije zvonio, nije toliko kasno. I uostalom, nije mi jasno zašto se uvijek prva nadignem.
Ili sam tako mislila, do ovaj put. Kad sam pogled pomjerila na Omarovo lice vidjela sam da me ustvari posmatra. Bože, kako su mu caklila ona dva tamna oka.

"Jesi se naspavala?", čulo se u glasu da je i on skoro ustao. Bio je hrapav.

"Ahm", još uvijek sam bila pospana.
Ne sjećam se ni kako sam dospjela u njegov zagrljaj, kad smo sinoć odmaknuti jedno od drugog zaspali.

"Moramo sada ustati. Vodim te negdje nakon što jedemo", spusti mi nježan poljubac na čelo. Malo se zadrža u tom položaju, osjećajući kako mi upija miris kose, te se odmaknu.

Oko srca mi se sve topilo. Izvijena linija usana nije mi silazila iz tog položaja. Na kraju, morali smo ustati, iako je sve u meni tražilo da ne mičemo čitav dan. Tek ovo jutro probudili smo se kao pravi bračni par. Zaljubljeni bračni par. Uvjerena sam da ima osjećaje prema meni, samo ne znam koliko jake.

Za tren oka smo bili spremni za ići. Za ići, ali gdje?

"Ii gdje me vodiš?", dok vežem pojas u automobilu, upitala sam ga.

"Vidjet ćeš, strpi se još malo", gledao je ispred sebe u smijeru gdje vozi.

Pomno sam gledala put kojim idemo, kad već u blizini moje kuće shvatih gdje me vodi. Neni. No, nije mi bilo jasno kakvo iznenađenje ima za mene ovdje. Morala sam čekati da vidim.
Kad se parkirao na ulaz, rekao mi da sačekam unutra. Zašto bih čekala kad sam došla pred sama vrata, da se vratim, a da nenu ne vidim. Nije mi imalo smisla, međutim insistirao je da sačekam, što sam u konačnici i poslušala.

Nervozno sam udarala nogom od pod, ispraćajući ga u vidu kako ulazi na vrata moje kuće. Tačnije nenine kuće.

Na moju sreću nisam dugo ketila, jer da jesam, ne bih ga poslušala i izletila bih vani da vidim gdje je, gdje su. Pojavio se ispred zajedno s nekim torbama u rukama, dok ga moja Fatma gegavo pratila iza.
Vodi mi nenu u konak. Prvo bi što pomislih ugledajući one torbe u njegovim rukama. Brže bolje otvorim vrata i pojurim do njih.

"Vodiš je u konak?", ushićeno sam zavikala.
Samo mi potvrdno kimnu glavom.
Allahu dragi, kako divnog čovjeka pored sebe imam. Ishitreno u naletu sreće, bacim mu se oko vrata, čvrsto ga stegnuvši.
"Polahko bolan, ne mogu disat", zezao me, lažno se zakašljavši.

Opustim stisak, pa se okrenem neni koja me milovala pogledom, sretna jednako kao i ja. Ispunila joj se želja, vidjevši nas ovako. Znam kako se osjećala. Čitala sam je sa njenog izraza.

"Nenooo!", i nju obgrlim.

"Dijete moje", stisne i ona mene umorno, teškim zagrljajem.

Pomilujem je po obrazima, te još jednom zagrlim. Nije bilo na dunjaluku veselije od mene. Bez obzira što sam Omaru htjela upropastit ugled i zaprljat prezime, opet se ovako ophodio prema meni. Sad me grizla savjest i na sam pokušaj te radnje koji sam proizvela. Neka me Bog kazni. On što je prema meni bio bolji, ja sam sve bivala gora, iskorištavajući to. Mislila sam da mnogo znam, a ustvari sam ispala toliko glupa...

Spakovali smo torbe u gepek i krenuli nazad.

"Što mi nisi rekao?", gledala sam ga dok je upravljao.

"Ne bi onda bilo iznenađenje"

U pravu je. Samo što ovakvo iznenađenje nisam očekivala.

Pred sami ulaz u konak, što se kaže raširenih ruku dočekaše nas aga i njegovi. Pa i posluga. Sve je to bila jedna mala složna porodica. Imala sam predosjećaj da dolaze ljepši dani. Za mene i za sve oko mene. Nenu si mi dočekali kao da je njihova. A Mehmet aga gledao je poput rođene majke. Malo se zapitam, zašto tako, nije dužan, ali eto. Začas skrenem misli. Samo je čovjek odgojen i poštuje one koje treba.

Svoju Fatmu sam ugodno smjestila u jednu od soba i malo proćaskala o životu koji vodim. One veće stvari koje sam uradila, nisam željela da ih se sjećam, kamo li spominjem. Nek ode u zaborav. Sad je sve moje ovdje. Pored mene. Na istom mjestu, u konaku. Moj čitav svijet se vrtio oko nene i hvala Allahu kad je doveo gdje sam i ja. Večerali smo porodično, ispunjeno. Krišom sam posmatrala ono tamno lice, najljepše duše. Hvatala sam samu sebe kako mi prija dok ga gledam...

***
Lomila sam prste na krevetu čekajući da uđe u sobu. Po običaju, sjedio je sa ocem i Orhanom, igrajući tavlu. Samo večeras je bio i Mehmet agin brat, sa sinom. Taj čovjek skoro da ne znam ni kako izgleda. Na svadbi sam ga vidjela i nikad više. Nije se puno motao po našem konaku, nit smo mi po njihovom. A sina za kojeg rekoše da je danas stigao u Nevšeru, gdje god već bio, nisam ni upoznala. Mogla sam večeras, ali mi se stvarno ne da. Ima vremena, a na kraju krajeva nije nešto ni bitno.

Ponovo sam imala svilenu spavaćicu na sebi, spremna da me Omar u njoj gleda. Kad sam načula korake ispred i znala da dolazi, odmah sam se uspravila, s kreveta ustajući.

"Nur, još ne spavaš?", vidio je kako stojim, čim je kročio na vrata.
Pa kad reče, skonta u čemu sam, polahko me odmjerivši.

"Čekam tebe. Jesu li Mustafa i sin mu otišli?"

"Jesu, evo malo prije", uze dubok uzdah.

Kimnula sam glavom i koraknula prema njemu.
"Omar", podigla sam oči da gledaju pravac u njegove. Da se ponovo more izgubi u noći.
I gubilo se, dok mi onako uzvraćao.

"Ja sam spremna", nikad odlučnije ništa ne rekoh. I zaista, bila sam spremna, htjela sam ga. Njega za sebe, sebe za njega.

"Nur", pa malo zastade, "jes...", prekinula sam ga stavljajući svoj kažiprst na usne mu.

"Ššš", tiho mu rekoh.
"Vjeruj mi, hoću. Sto posto sam sigurna", pomalo izvijem svoje "dugme" usne. Ovo danas što je uradio za mene, učinio me odlučnom i svjesnom želje da mu se predam. Hoću takvog muža. Hoću da sam njegova. Hoću da je moj.

Nije više oklijevao, uvjerila sam ga. Uze mi ruku čiji je prst bio na usnama, te na nju ostavi nježan, topao poljubac.

"Dobro", primače mi se uhu, govoreći ovo, a onda me uhvati za ramena, polahko me okrenuvši tako da su mi leđa dolazila skoro uz njegova prsa. Pomazi mi vrat prstom, idući ka naramenicama, sporim tempom svlačeći ih niz moje ruke. Samo njegovi kratki dodiri, tlo pod nogama su mi oduzimali. Tijelo mi je odmah počelo reagovati. Kako mi je svlačio naramenice spavaćice, tako je rukama klizio niz moje, dok se nije našla na podu. Kad je već svukao, čula sam opet onaj čudan uzdah koji mu ispuni usta.

Pođe me obasipat poljupcima, uz vrat i niz ramena. Na sve sam žmirila i upijala osjećaje koji me obuzimaše. Disanje mi se nekontrolisano pokrupnilo. Potom me ponovno okrenu sebi, obujmivši mi obraze svojim krupnim šakama. Gorila sam, temperatura tijela mi je buktala. Razvuče svoj biserno bijeli osmijeh, jednako izmamivši i moj. Spusti glavu do moje, ostavljajući duboko urezan poljubac na mojim usnama. Moje usne na njegovim, topili smo se u ritmu ljubljenja. Želja za više, iz trena u tren sve se povećavala. Dok me ljubio, osjetila sam mu pokrete od zada, pokušavajući mi otkopčati brus. I uspio je. Kad ga otkopča, polahko i njega skloni u stranu, sad već vrele usne spuštajući na niže. Kad je stao i pogledao mi grudi, jako sam se zastidila. Boje sam poprimila posvuda. Znao je da mi je neugodno. Kako i ne bi. Ali me razumio.

"Predivna si, znaš to?", jeo me pogledima, potom nastavljajući gdje je stajao. Nastavljao je da me ljubi po usnama, niz vrat i grudi ,dok sam i sama instiktivno brzo uhvatila mu rub majice svlačeći je s njega.

Podiže me u naručje, a vrisak mi ispuni usta. Položi me na krevet, uzmajući me pod svoje. Rukama je prelazio svud po meni. Dovodio me do ludila. Trnula sam, ježila se, topila se. Sva sam užarena bila. Znao je šta radi. Jedva sam dolazila do daha od užitka njegovih dodira.

Nježno mi razmaknuo noge, skidajući i posljednji dio odjeće koji se nalazio na meni. Ono što je prekrivao taj dio, najviše me i plašilo. Ali na svu sreću on je bio taj koji zna šta radi, pa otkopčavši svoje hlače, pristupio je činu čineći me svojom.

"Ne boj se", tješio me.
Jako sam zažmirila, polako ga osjećajući. Bolilo me, pa sam njegovo tijelo pod rukom si stiskala. Bio je toliko blag i strastven, u isti mah. Pogledao bi me par puta, uvjeravajući se kako mi je.
Kad je već bilo pred sami završetak, na uho mi svojim dubokim tonom šapnu dvije riječi od kojih mi srce zalupa kao ludo, imajući potrebu da isto uzvrati, ali ipak suzdržavši se.

"Volim te", dvije riječi, milion emocija.
Rekavši, svoje tijelo položi do mene, a ja sretnija nego ikad, zaljubljeno ga pogledam. Ne mogu da vjerujem da me voli. Pitam se otkad gaji ovo prema meni?

Moj prvi spolni odnos nije bio nešto veličanstveno, ali iskustvo s njegovim pristupima i dodirima dovodilo me do nezaboravnosti trenutka. Svejedno, za pamtit...

NEVŠEHIR 2004.godina

"Nuuur kćeri, nemoj da bi otišla dalje od kuće. Budi tu", s vanjskih vrata vikala je.

Bila je to nena Fatma, koja doziva petogodišnju, razigranu curicu. Dok se ona, onako mala igrala sa blatom u dvorištu, sa dječijom pameti, bez bilo kakvih briga na ovome svijetu, jedva da je i slušala šta joj se govori. Miješajući blato po rukama, nedugo zatim poslije neninog upozorenja, ugleda kako joj se približavala neki crni automobil.

"Nenoo, mama. Neko nam ide!", razdragana potrče u kuću, do sobe, gdje joj na izmaku snage ležala mati.

"Zlato mamino. Neka ide, idi se ti nastavi igrat u polju.", pogladi je nježno po svilenkastoj kosi.
To malo čeljade poljubi ženu u blijede, bez života obraze i isti tren posluša, vraćajući se na zaigrano mjesto.
Vozilo se zaustavi, neposredno pred sami ulaz u kuću. Nur s blatnjavim rukama staja u mjestu, posmatrajući nekog čovjeka sa velikim brkovima, kako izlazi iz njega.

"Omar sine, čekaj tu, brzo će babo", obrati se dječaku po zadi.

"Nur, plavooka ljepotice, šta to radiš?" Dohoda taj isti čovjek do nje, stavljajući joj ruke na ramena.

"Igram se", veselo uskliknu curica, uprljanim rukama pokazujući na kolačiće koje je miješala.

"Samo se igraj. Divne si kolače napravila", pređe joj svojom velikom šakom niz glavu i uputi se unutra.

Okrenu se Nur svome blatu i nastavi gdje je stala.

"Šta je toliko zanimljivo u blatu? Prljaš se", onaj isti dječak koji je sjedio u autu, sad joj priđe iza leđa. Lijepo obučen, čist, dotjeran, u skupoj odjeći staja pored nje. Bio je to dječak negdje oko trinaest godina starosti.

Kad se Nur okrenula da vidi ko joj se obraća, dječak osta otvorenih očiju. Zabulji se u nju ko mutav. U one njene okeanski plave oči.

"Pravim kolačiće, hoćeš i ti da se igraš?", nevino ga upita.

"To je za djecu, ne za mene", gledajući je onako umazanu, očarano izgovori.
Ali dok je gledao, smiješio se. Bilo mu slatko onako je prljavu posmatrati.
"Pa i ti si dijete", ljutito mu odvrati, mršteći se.

"Ne, ja sam malo odrastao, ti si još uvijek baš mala", namjerno je nastavljao zadirkivati.

"Pa nek sam!", malo zagalami Nur svojim sitnim glasićem, te ga ublatnjenom rukom dodirnu za rukav, kao suza bijele majice.

"Šta si uradilaa! Isprljala si mi novu majicu!!", brzo, misleći da može šta obrisat, krenu trljat rukav, u stvarnosti još gore umeljavši i razmazavši onu prljavštinu.

Nur se sva sretna zasmija, uperivši prst u njega, naslađivavši se. Od vrućine obrazi su joj gorili, a to je dokazivalo ono crvenilo kroz njih, dok ih njen raširen osmijeh činio bucavijom.

Na početku dječak bi ljut, ali kad je ugledao onakvu, ljutnju mu isti tren odagnao osmjehčić koji smjesti u kut usana, uljepšavši svoje mrko lice.

"Znaš da kad porasteš oženit ću te?", sjajnim očima reče.

Maloj Nur isti tren smijeh se sasječe, te joj posuziše ona dva plava bisera.
"Nećeš!", skoro pa je počela plakati. Nije znala ni šta joj je rekao, ali čuvši kako joj dječak kaza da će je oženit, prepala se misleći da će to biti sada. Dječija pamet.

"Hoću, vidjet ćeš. Jednog dana bićeš moja žena, s tim rumenim obraščićima", još uvijek joj se smjehuljio. Šta je dijete od trinaest godina moglo da zna, još govoreći tako nešto petogodišnjoj curici?

"Neću ti bit žena", udari ga u prsa, blago ga pomaknuvši koji cent i odjuri u kuću plačući.

"Mamaaaa!", derala se dok je trčala.

Proleti kraj dječakovog oca i uleti u kuću.

"Šta si joj radio Omare, zašto plače? Što si to toliko prljav?"

"Nisam ništa oče. Šta mogu. Nešto se naljutila, pa me udarila", lagao je.

"Eh vi djeca, doći ćete nam jednog dana glave", promrmlja Mehmet aga i smjestiše se u auto...

Omar, kroz prozor automobila još jednom pregleda kuću i dvorište, želeći zapamtit gdje je danas bio.

"Oče, kome smo ovo dolazili?", htio je da zna.

"Mojim poznanicima", bi jedino što reče, ali više izgleda da sasječe i nastavi put ka konaku...

************
Žao mi je što nisam mogla izbaciti dio kad sam i obećala. Iako sam se trudila, nije išlo. Prezauzeta sam ovih dana, pa sam sada uspjela napisati nešto. Uživajte mi❤