Spremno sam, opuštena na krevetu čekala predstavu koja će da uslijedi.

Oglasi se kucanje s druge strane vrata.

"Nur, mogu ući?"
Dobro sam čula, to je Zeynep koja je rekla da će me obić. Pa budući da je Omar rekao da imam neki grip, morala sam sad da odglumim. Ovih dana sam uspješna u lažnim izvedbama. Samo da nisam čula njihov jutrošnji razgovor, kako je mislio da mu laž bude dokazana, ako nisam izgledala kao takva.

"Naravno", doviknula sam iza vrata.

"Pa dušo, šta je bilo? Nešto si slaba, čudoh od Omara."

Stvarno je bila dobra osoba, sa svim što je do sada radila, ukazivala je na svoje meko srce.

Malo napravih umornu facu, što zapravo i nije bilo teško. Skoro pa sam tako i djelovala, rezultirajući na proteklu noć. Lažno se zakašljem, pa smireno smislim odgovor.

"Dobro sam, samo jutros me neka slabost uhvatila. Vjerovatno grip",

"Djevojko da nije...?", naceri mi se, zaigrano pomjerivši obrve.

Šta bi joj to bilo? Čemu se sad cerila nije mi jasno.

"Da nije šta?", zbunjeno sam je gledala.

"Pa da nisi trudna?!", pljesnu rukama.

Kao da me ošamari. Ona stvarno nije normalna. Kažem da se osjećam slabo i ona odmah zaključak pripiše trudnoći. Gdje izvlači sve ovo. Ni spavala s njim nisam, a da budem trudna. Ali naravno, ona to ne zna. Niko ne zna. I otkad to samo slabost ukazuje na trudnoću. Ma smiješno.

Nekako sam je uvjerila da nisam, brže bolje skrećući s te teme.

"Onaj...gdje je otišao Omar?", morala sam da znam. Interesovalo me.

"Pa zar ti se nije javio? Otišao je u firmu, imaju neki sastanak, šta već."

Ok. Sad sam se malo ukopala. Dala sam joj doznanja da mi se muž ne javlja gdje ide. No, Nur ima uvijek smišljen izgovor.

"Bila sam pod tušem, a on sigurno da je žurio, pa nije imao vremena čekati. Znao je da će mi neko od vas prenijet", koliko je ovaj odgovor zapravo i mogao imat smisla, ali eto. Kud puklo, snalazila sam se kako je išlo.

Sreća pa je izgledala ubjeđena. Razumno je kimnula glavom. Pojela sam supicu i nešto hrane koju mi donijela i nedugo zatim ostavila me.

Ustatala sam se po onoj sobi, jedući se iznutra. Ja ovo ne mogu. Proždiralo me među zidovima, na ovako lijep dan. Možda ipak da provirim malo vani. Pa samo do Fırtıne naprimjer, ili na konačni pločnik. Grizla sam usne, razmišljajući kad je Omaru vrijeme doći s posla. Da je ova glava išta upratila, sad bi joj bilo lakše. Nije, pa evo mi sad. Ne znam ni kad se vraća iz firme. Ali budući da je firma od njih, nije bilo nekog određenog radnog vremena, mogao je izać kad mu se prohtije. Što znači da ni u kom slučaju ne treba da kročim preko ovog praga. Sita sam, zahvaljujući Zeynep koja se pobrinula za to, wc mi odmah tu, krevet također, ma sjajno. Sve imam. Šta bih više poželjela. Malo, malo pa gledam u onaj zidni sat, a kazaljke kao u inat nigdje ne miču. Imam osjećaj da se svakih pola sata pomjeri samo za pet minuta. Ja nisam navikla na ovo. Od malena sam trčkarala vani po dvorištu, a onda kad sam odrastala i stasala u djevojku, opet nikad nisam bila zaključana u kući. Hodala sam po polju, išla do dućana, sređivala dvorište, konstantno sam se negdje vrtila. Soba mi je bila samo za prespavat i u njoj tugu utopit, često i za maštat i kovat neku bolju budućnost. Kad pogledam s druge strane, on mene uopšte nije kaznio, s obzirom šta sam načinila. Bilo kako bilo, život ide dalje, a Nur mu više neće ići uz nos.
Barem sam mislila ne ić.

Iza podne, u blizini tri sata, na moju sreću uhvatio me neki drijem, pa sam se umorno prepustila snu. Nit mi šta dolazilo u san, nit me šta budilo. Bog je znao šta mi treba i neizmjerno Mu hvala.

Negdje, ni sama ne znam oko koliko, probudila sam se, ali budući da nisam imala kud, nastavila sam se valjat po onom golemom krevetu. S obzirom da sunčeve zrake nisu mi više probijale prozor, značilo bi da se spušta noć, da je vrijeme akšamu. Začuh neku kvrku iz predjela mog stomaka i isti tren stavim ruke na njeg, ne bi li prestalo. Tražio je hranu. I tek čuvši njegovo krčanje shvatila sam koliko sam ustvari gladna. Ne dođe li za još koji minut kunem se Bogom izaći ću odavdje. Pa šta on misli. Umrijet ću vala od svega, al od gladi neću i ne želim. Nek se goni u vražiju mater. Ne vjerujem sama sebi šta mi mozak melje. Nisam si mogla pomoć. Bila sam hem nervozna, a ova glad mi je stvarala dodatan plus na sve to.

Bila sam u pidžami i uopšte je nisam namjeravala skinuti. Gdje ću se spremat, oblačit? Nema smisla. Dok sam bila na wc-u, čudoh otvaranje vrata. To bi mogao biti niko drugi do on. Brže bolje obavim šta sam imala i pojavim se ispred poput kauboja.
Opet ga zatekoh kako otkopčava košulju, totalno smireno, polako se okrećući meni.

"Gladna sam!" , odmah saspem.
Boga mi sam bila i smrknuta i ljuta. Primjetio je.

"Jest ćeš", izvačio mi živce, sad glavu okretajući od mene. Ono kao, ima vremena, kad ti ja kažem napunit ćeš stomak. Aha, ya. Tačno ću da ga poslušam ovaj put.

"Naravno da ću jest, i to odmah sada!", prkosno odgovorim i krenem za šteku.

"Hop, kuda?", čudoh glas odmah iza sebe. Da brže bolje utečem, samo što sam povukla šteku ka dolje, on zgrabi onu ruku i hitro me, onako čitavu prisloni uz vrata.

Disanje mi se odmah ubrza, uvijek me poremeti kad mi je ovako blizu. Bulji on u mene, buljim ja u njega, na samo cent udaljenosti. Ovaj put sam imala dignutu glavu, sjekući ga svojim plavim očima. A on, kao i uvijek, zabavljao se. Svaki put uočim to na onom savršenom licu.

Čekaj, jel ja to rekoh savršenom?

"Ma, pusti me više, hoću da jedem. Ako sam napravila grešku, nisam dužna umrijet od gladi!", vrpoljila sam se pred njim, malo povisivši ton. Rukama udarivši od prsa, pokušala sam ga odgurnuti, ali jok. Uzalud. Nemam ja snage za to.

"Ne ideš ti nikud ako ti ja ne kažem, još nisi naučila?"
Smrtno ozbiljan, skroz uz moje tijelo. Sudarali smo se. On onako raskopčane košulje, tik do mojih grudi, do cijele mene. Žila kucavica, kao da je prijetila da će svaki čas pući, koliko je jako pulsirala. Žmarci su strujali svud po meni. Po prvi put sam na ovaj način, ovoliko blizu nekog muškarca. Zar s njim milion načina blizine postoji. Nije ovo prvi put da mi se ovako približi. Samo ovaj put je najbliži put. Najbliži pomak.

Ne samo da me pritisnuo uz vrata, stavivši ruku do moje glave, već je drugom namjerno krenuo ka mom vratu. Prstom pomazi, zaustavljajući ga na žili. Dva prsta stavi na nju, želeći se uvjerit koliko sam zapravo zadihana i živa.
Sva sam se naježila, gorila sam, dok mi krv venama vrila.

Čujno progutam pljuvačku, želeći i da nastavi i da prestane. Zažmirila sam, dok mi nozdrve ispuni njegov onaj uvijek isti, opijajući miris. Ne znam ni kakav je parfem koristio, ali navodio je na ludilo.

"Ma pusti me više, nisam ja ništa naučila. Potrudi se bolje da me naučiš!", drsko odgovorim, dozivajući se svijesti. Za divno čudo dobih nekakvu snagu lupivši ga od onu ruku na mom vratu. Kako nju udarih, jačina mi dođe i da ga na prsa odvalim, odmaknuvši ga od sebe. I uspjela sam, hvala Allahu uspjela sam. Zatetura se blago unazad, a ja brže bolje ponovo za šteku izjurivši van. Iznenadila sam se sopstvenoj brzini.

"Nur!!", krenu za mnom.

"Aa!", zaustavim se kad ugledam ono ispred sebe. Ukopam se u mjestu.

"Nur kćeri, gdje trčiš?!", progovori figura Mehmet age koju nađoh nasuprot sebe.

"O.o oče!", zabezeknuto gledah ga.

"Omar!", pogleda otac i njega, koji se stvorio odmah iza mene.

"Allah vam se smilovao djeco, šta vam je?", gledao je u Omarova gola prsa i raskopčanu košulju. Ja sam ionako bila u pidžami i Boga pitaj šta je Mehmet baba pomislio. Htjela sam isti tren propast u zemlju. Vrelina me oboji u crveno, ne znajući šta ću drugo do spustit glavu u pod. Prikujem pogled za ona svoja bosa stopala.

"Oče, šta radiš tu?", Omar ga upita, ali bolje da je šutio. Čuj šta radite tu. Nije mogao ništa bolje da smisli.

"Htio sam da vidim kako je Nur, čuo sam da je slaba. A usput i da vas pozovem da siđete na večeru", vidjelo se na agi da je i njemu neugodno.

"Nur je sada bolje, a doći ćemo na večeru. Brzo smo dolje", na brzaka ispriča ocu i uhvati me pod ruku, uvlačeći me u onu sobu. Opet.

"Halo, polako, ne vuci me!", bunila sam se, kad me ubacio unutra.

"Pa tačno ne razmišljaš tom glavom. Otac nas je vidio ovakve i Boga pitaj šta će čovjek pomislit. Jurim te go po konaku", prođe rukama kroz kosu.

Pa nemoj da juriš, manijače, sama mislim.

"Da si me pustio da izađem kao normalna osoba, ne bi ovako bilo", svu sam krivicu na njeg svaljivala. Pa kad i jeste bio kriv.

"Prebacit ćemo loptu na mene, aa? Pa zar ne vidiš da je svakako vrijeme večeri, jela bi."

"Aha, bih. Budući da si me zaključao među ova četiri zida, bez imalo milosti. Ko zna, tako bi me možda pustio i da zaspim bez večere!", malo sam pretjerala, ali boli me briga. Znam da me ne bi pustio gladnu u noć, ali nervira me.

"Nur!!", malo povisi ton, kao da me želi upozoriti.

Uostalom, nije mi jasno kad sam ovoliko razvezala jezik.

"Ako si gotov, možeš da izađeš? Želim da se presvučem", upitala sam, a vidjevši i sama da je i dalje na istom. Nije još ni skinuo košulju.

"Ne mogu da izađem, šta ćemo sad?"

"Pa možeš, onda idi u kupaonicu i dovrši već jednom to svlačenje", ovo je govorila neka druga Nur. Ne znam šta se desilo onoj od prije.

"Kako to razgovaraš sa mnom? Do prije noć strahovala si od mene, a sad vidim, Boga mi hrabra si da proturiječiš,"
Nisam mogla razaznat je li ovo izgovorio ljutito ili zainteresovano.

"Ulio si mi hrabrost, šta da radim", ko iz topa imadoh spreman odgovor i za čas uzmem prvu haljinu iz ormara, a potom snažno ga zalupim da se zatvori. I stvarno jeste. Kako sam došla u konak i sve što me snašlo do sad, mijenjalo me. Više ne želim da osjećam strah ni od koga. Smrti se svakako ne bojim, a strahopoštovanje i bojaznost pripada samo Svevišnjem, Allahu.

"Ne razdiri meni! Gdje bježiš, dođi presvlačit ćemo se skupa", kreten me izazivao.

Kao odgovor dobio je samo moje udaranje vratima od kupaonice.

"Ne prkosi, znaš da ćeš jednog dana jedva čekat da te skinem!!", vikao je da ga čujem. Je li moguće da je ovo aga.
Srce mi udari od ove njegove rečenice i nekontrolisano usne izvijem u neku crtu. Zaboga zašto sam se nacerila. Šta mi se dešava. Ova rasprava mi prijala, a kao da sam i željela ono što malo prije reče. Nisam mogla vjerovat svom osjećaju. Žensko jesam, imam potrebe i bez obzira što ga ne volim, izgled koji posjeduje, teško da mu se može odolit.

Polahko izvlačim drugu Nur iz sebe, za koju nisam znala ni da postoji. Nije ni svjestan da ga mogu navesti da podjednako ludi kao i ja što bih.

Prošlo je dugih nekoliko minuta dok sam se dovela u red i namjerno sam čekala unutra, ne bi li otišao prije mene. Ali ne izađe. Haman da me čekao.

"Planiraš li ti izać?", zakuca mi na vrata.

"Aha" mrzovoljno zvučah.

"Pa šta čekaš više, izlazi. Zajedno ćemo sići, da ne bi nešto posumnjali."

Smijala sam se u sebi. E čekaj još. Razvukla sam osmijeh, pokazavši vlastite zube. Kako me ovo zabavljalo. Namjerno sam, odavno spremna ketila u mjestu, gledajući se u ogledalo, navodeći ga da još čeka. Iako sam umirala od gladi, ženski inat je radio svoje.
Ovo me hranilo.

"Čekam pozivnicu!", više nemoćna da suzdržim smijeh, pustim ga odkeknuvši kupaonicom.

"Zabavlja te ovo, aa? Ne izvlači mi huju, da ne bih ta vrata razvalio. A sa druge strane, i meni i tebi ide na štetu ako bilo šta posumnjaju. Ti znaš. Ako želiš ostani tu do jutra", čudoh vrata kako se otvoriše i odmah zatvoriše.

Ode, prokletnik ne htjede čekati. Allah ga ne kaznio.
Brže bolje otključam, planirajući trčećim korakom stići ga.
Samo što koraknuh, dočeka me njegov cerek.
"Vidiš da izlaziš i bez pozivnice", sad se on meni zasmija.
Allahu dragi kako se lijepo smijao. Pa jesam li išta loše na njemu do sad primjetila. Šta se dešava sa mnom?

Odmah mi se izraz lica promijenio. Bila sam kao nadureno dijete. Dijete kojem nije ispunjeno ono što je zamislilo.
Samo sam namrgođeno prošla kraj njega, idući van.

I dalje se smijao iza mene, štekom zatvarajući za nama. Bilo mi je divno slušat onaj smijeh, pa nek je i na moj račun.

Došli smo skupa za sofru, izgledajući kao pravi bračni par.
Pozdravili smo ih za stolom, jedva čekajući da napokon zalijepim dupe na tu stolicu, da utovim glad. Bože oprosti, stomak mi se uvukao negdje među rebra od gladi. Ionako je uvijek ravan, kad sam ovako sva sitna.

"Polako, udavit ćeš se jadna ne bila", šapnu mi da drugi ne čuju.
Dobro, priznajem da sam se pravo zatušila u onu hranu u izobilju, ali je li morao da me zadirkuje i dok jedem.

"Hajde molim te pusti me da jedem. Ako se krenem davit, muka će na tebe past da me spašavaš kao svoju zakonitu ženu, pa pazi šta želiš", spremna uvijek za odgovor i ovaj put ga dočekam, te nastavim gdje sam stala.

"Šta to vas dvoje šapućete, smiješite se. Smije li se znati?", prvi put da čujem Orhana da otpočinje neku temu. Pa nas svi zainteresovano pogledaše.

"Ma Omar želi sutra da me vodi na neko mjesto. Kaže danas sam provela dan u sobi, nije mogao biti pored mene. Sutra ima neko iznenađenje, da se iskupi", znači plakala sam od smijeha u sebi. Ali sam istrenirano krila.
Omar se isti sekund zakusnu vodom koju otpijao, pa nekako dođe sebi.

U nevjerici me gleda. Bila sam prava vještica. Neće on mene još jedan dan zaključavat u sobi. Moglo mu je poć za rukom danas, više ne.

"Bravo Omare. To je moj sin. Pazi svoju ženu", sretan zbog nas, s ljubavlju nas Mehmet babo posmatra.

A pojma nema da sve ovo naturam sama.

"Pazi oče, hvala Allahu divan je", stidno pogledam u njega. Dala bih si oskara za vraški dobru glumu.
Vidim da mu ništa nije jasno, a kunem se Bogom ni meni. Šta se dešava sa nama?

Poslije ugodne večere i ćaskanja sa mojom novom i jedinom porodicom, za čijim je stolom jedino još moja nena falila, zaputila sam se na spavanje. Ograničila sam život na spavaću sobu i sto za jelo. On kao i po običaju trebao je popiti čaj sa bratom i ocem, odigrajući koju partiju tavle. Kad malo razmislim, mogla bih im se pridružit, zajedno sa Zeynep. Pa da, to ću i učinit.

"Zeynep, mogle bismo i mi popiti čaj, da gledamo kako igraju, šta misliš?", pratila sam je kad je krenula u sobu, da bih je upitala.

"Pa može. Hvala Bogu kad si odlučila malo se družiti sa mnom. Ja već pune tri godine čekam da Omar dovede ženu s kojom ću moći da ćaskam. Ubijam se sama ovdje", od dragosti joj se izvi osmijeh, kao da sam joj dala ne znam ti šta, a ne predložila jedno obično sjedenje uz čaj.

Napravila sam svima čaj, odlučivši da sama odnesem, svojim vlastitim rukama. Nisam htjela zamarati služavke time, nije mi bilo teško.

"Eh evo našeg čaja", čim sam ušla, Mehmet babo progovori.

Kad sam ih poslužila, svako uzimajući svoju čašu, ugodno sam se skicirala, imajući pogled pravo na njega. Željela sam da vidim kako igra. Da vidim koliko je sretan. I belim sam se zavarala kad sam pomislila da je dobar u ovome. Pa on je čitavu Božiju noć gubio. Ni jednu nije dobio, što je izazivalo moju dragost. Nek gubi i priželjkivala sam to. Nek mu bude kazna za ovo danas i ono sinoć. Ponašala sam se kao da sama nikakve krivice nisam imala. Kao da nisam uhvaćena na djelu bježanja.

"Oče je li Omar ovako svaku noć gubi?", izazvala sam podsmijanje svih njih.
Stvarno sam ga provocirala koliko god mi bilo u moći, i kad god mi se ugazivala prilika. Mislim, to je bilo samo noćas, ali trudit ću se da nastavim i u buduće. Načinit ću si život malo zanimljivijim, šta fali.

Streljao me onim crnim očima. Bukvalno me streljao. A ja sam bila mrtva ozbiljna, kao da mi ga žao što gubi, ustvari cvjetala sam.

"Ne gubi kćeri. Večeras je prvi put da je ovako loš", i otac ga zadirkivao.

"Ma ne znam, meni se čini da je svaki put ovako", podbadala sam. Nastavljala sam.

Boga mi nisam znala kad treba da stanem.

"Na jednom polju gubim, na drugom dobivam. Jedina, nije moja noć. Budi tu opet kad me krene, da te uvjerim u suprotno", bilo mu je krivo. Naučila sam mu izraze napamet. A ovu riječ "jedina" upotrijebio je za igru.

Mislim da je bilo ipak vrijeme da stanem. I bolje bi bilo da zaspim prije nego završi i ovu posljednju turu koju su započeli.

"Ja vas sada napuštan, hvata me san, laku noć svima", krenula sam ustajat.

Uzvratiše mi isto, a on ni A više ne izgovori.

Dan mi počeo loše, završio predobro.
Kad sam ušla u spavaću, odmah sam se krenula presvlačit dok još nije došao. Svukla sam haljina niz tijelo, oslonivši se na nožne prste, da dokučim pidžamu sa zadnje police u ormaru.
Na tren osjetih nekakav pogled na sebi. Ali ko bi bio, kad sam sama ovdje.
Kad sam uzela pidžamu, taman da se okrene, vrisnula sam od krajnje preplašenosti.

"Heeej, šta gledaš!!?", što sam brža mogla bit podigla sam skinutu haljinu s poda i prislonila uz tijelo. Nije mi jasno kako ga nisam čula dok je ulazio. Hinja jedna.

"Gledam ono što mi izloženo", razvuče usne malo u kutu.

Da vam i ne govorim, znate kako sam uzrujano izgledala. Vjerovatno imate sliku u glavi. Namjerno se odmah iza mene pojavio, čekajući da ovo uradim. Kako je samo bio lukav. I kako da ja njega sad natjeram da se okrene, kad znam da neće? Vraća mi. A ja budala ne zaključah vrata.

"Kako ti nije sram, ajde molim te izađi!?", jedva sam nešto uspjevala prekriti s prednje strane sebe, uzmičući sva zajapurena.

"Čega da me bude sram? Nije nešto što već nisam vidio."
Besramnik! Je li ovo znači da je mene vidio ili drugu ovako izloženu? I jedno i drugo što mi kaza, Bog mi je svjedok da mi se nije svidjelo.

"Nek si proklet!", zagalamim i krenem bježati ponovo gdje sam i naučila.

Stane čitavim sobom na ulaz u kupaonicu, ne dajući mi nikakvog prolaza. Kako me preduhitri i prije nego sam ja htjela kroz ta vrata, lupila sam u njega. Ali ovaj put se nisam odbila. Uhvatio mi rukama go stuk i učinio da zasikćem, ispustivši onu haljinu iz ruku.

"Kome ideš uz nos čitavu noć? Odakle ti hrabrost da sve te rečenice napuste ta tvoja mala usta?", topio me pod šakom, onim svojim dubokim tonom govoreći.

"Rekla sam ti, hrabrost si mi ti dao ponašajući se onako prema meni, i pusti me!", jedva sam provukla kroz zube.

"Vidim što sam blaži sve si gora. Pa kad već dobivaš hrabrost, jesi hrabra za neke veće stvari?", kako me samo gledao.

Koji mu je vrag?

Promeškoljila sam se onako stegnutom od njegove ruke na mom struku i samo se još više očešala od njega. Jeza me jela.

"Nemaš kud, džaba se opireš. I šta reče jesi hrabra za neke veće stvari? Tvoje tijelo govori da jesi. I vidiš, nisi mogla dočekat ni da te ja skinem, sama si me ovako spremno dočekala", žderao me. Bukvalno me gutao onim zvjerskim očima. Namjera mu odsijavala iz njih.
I sama sam kriva, što sam opet osjetila ovu slabost pod njim.
Pogled od očiju, pa niz cijelu mene sporo je pomjerao. Osjetila sam se kao nikad do tad. Željela sam više, ali stidila sam se toga. Nesvjesna kad se sve okrenu do tačke da mi prija šta mi radi i da želiš više njegovih dodira na sebi. Pitam se, da me Ibrahim ovako dirao, da li bih probudio isti osjećaj, koji sada imam. Više nisam čula ni da dišem, a prokleto sam ubrzano pokušavala doći do daha, da se dozovem normalnosti. Sa svakim udisajem i izdisajem, grudi su više pretile da će iskočit iz onog brusa koji mi se sada učini ustvari par brojeva manji. Ja jesam bila više mršava, nego krupna osoba, ali one su bile za mene ovakvu pomalo, pa rekla bih prevelike. Za Omara su bile očigledno sjajne, budući da je svako malo zastajao na njima.

Od nervoze, u neznanju opet zagrizoh usnu, a on isti tren stegnu onu ruku na mojoj koži, stiskajući je pod prstima.

"Pusti me!", jedva sam čujno rekla. Iz usta je izlazilo jedno, a htjela sam nešto sasvim drugo. Htjela sam da nastavi. Da osjetim nešto više, dalje.

Odmahnu glavom na moj zahtjev, a kad ponovo oči susretoh s njegovim, polako se primače i odjednom, na svojim usnama osjetih vrelinu njegovih. Nježno mi zatvori usta, poljubivši me. U neznanju ostah prvo razrogačenih očiju, a potom prepustim se instiktu zatvorivši ova moja dva, plava bisera. Napetost mi isti tren nesta, dok je on nastavljao sa istom radnjom. Postajao je strastveniji, a grubost i nježnost želio je pomiješat u jedno. Sve mi je govorilo da se osjećam poželjnom. Krv mi ključala.

Prvo sam stajala kao drveni kip, bez emocija, bez bilo kakvog znanja, a onda me nešto sve polako opuštalo, da bih pomjerila i ja vlastite ruke do njegovog lica. Dok je on svojim šarao mi po golim leđima, ja sam svoje nježno obujmila oko obraza mu. Ovo je sve išlo gdje ne treba.

Nisam bila spremna za ono što bi uslijedilo.
Uspjela sam nekako progovorit mu u usta "Nemoj, stani Omar!", ali i samu me vuklo za još. Za više.

Napokon skupim hrabrost i okrenem glavu. Oduprem se vlastitoj žudnji. Tad je i on shvatio da treba stat. Dolazio je do daha podjednako kao i ja.
Opusti stisak koji je ima na meni, a ja iskoristih da ponovo utečem.

Uletila sam gdje sam prije ovog krenula i zaključala vrata za sobom...