Noć je zaista crna i prijeteća, ma iza bilo kojih zidina. Gluha, strahovito tiha, da si sam i izgubljen u njoj, umirao bi. Krhko čeljade poput mene, progutala bi tama poput ove. Ali ne guta, ako te u ćošku mraka čeka neko tvoj. Onaj koga nazivam smislom i dijelom slagalice za ljepšu budućnost.

Učim sure(molitve) Bogu, da me čitavu u ovoj tami sačuva. Stiskam torbu pod rukama, prislonjenu na prsa, poput štita. Nastojim biti hrabra, istrajat ka nečemu previše smjelom. Previše za duše poput moje.
Bože sačuvaj me ove večeri i svakog zla koje krije u sebi. Ukaži mi na pravi put, budi uz mene. Sve više i glasnije izgovaram riječi, tako da ih vlastitim ušima mogu čuti. Da osim bojažljivosti grobne tišine, barem poneki glas ispuni mi sluh.
Razaznat put pod nogama nije bilo lako, nemogućnost dopiranja bilo kakve svjetlosti, hodanje je činila težim. Osim male baterijice i tanke mjesečeve linijice, da ukaže gdje stajem, nisam imala ništa drugo. Mobitel nisam mogla da si priuštim, pa sam se snalazila kako je išlo.

Sa svakim mojim, idućim korakom, udvostruči se zvuk tapkanja. Sad sam već umirala. A samo mi je ostalo još par krupnih pomaka do željenog mjesta.
Nekontrolisano disanje, ledilo mi je krv u žilama. Nur, umri ali se ne okreći, šta god to bilo, ubjeđivala sam sebe. A možda samo ova mračnost izaziva sumnju u čovjeku, umišljajući bespotrebno. Preveliki muk izaziva glasove koji zapravo i ne postoje. Čas sam se ovako tješila, čas pomalo dušu predavala Bogu. Čovjeka ponekad vlastite misli odvedu u smrt. Njegova umišljenost za nepostojeći horor.

"Nuuuur!!!!", oglasi se pucanj iz pištolja, propraćen urlikom poput udara groma.
Do ovdje je bilo moje...

Torba skliznu niz moje poput prutića na vjetru, drhtave ruke i izgubih svoj štit na prsima. Tlo pod stopalima izmače mi i koljenima udarih od zemlju. Uši mi zazujaše, što od pucnja, što od gromoglasno izgovorenog moga imena. Zasljepljujući mrak uze me sebi...

Ranije toga dana

Kružila sam konakom, unervoženo šetkajući, sad tam, sad ovam. Imala sam ga kod sebe. Sitan, smotuljan papir, imala sam tu. U desnom džepiću, mog dugog džempera.
Idući korak mi je bio, samo predat ga u odgovarajuće ruke.

"Hajde Nur, spremna sam, možemo ići", Zeynep izlazila je iz svoje sobe.

Već jutros sam s početkom provođenja namjene, ukoliko se usudim pristupiti joj, uradila glavni dio. Uzela dozvolu, ako mogu tako reći, ili javila agi da ću posjetiti nenu.
Pod tim izgovorom, sve ostalo može da uspije. Stalno sam se preispitivala, a opet sa svakim preispitivanjem hrlila ka zamisli skovanoj sinoć. Onoj zamisli koju mi šapnuo vrag s lijeva.

Svoju nervozu, očigledno nisam mogla skriti. Radila sam uvijek jednu stvar kad me obuzme. Grickala sam usne, nesvjesno često guleći ih. Na putu do moje Fatme, Zeynep nije omašilo da uoči i priupita šta mi je. Na moje sreću, a i na njenu, da je ne uvlačim u sve ovo, znala sam da lažem. Znala sam, ali samo u situacijama kad zagusti, kad se nađem na raskrižju bezizlaznosti.

Morala sam da iskontrolišem tu sitnicu sa usnama, da bi se sve moglo dovesti u red.

Nena me svojim, ni sama ne znam čime širim, osmijehom ili rukama veselo dočeka, primivši me uz svoja prsa. Uz čelično mjesto, koje mi pruža utočište već godinama.
Na samo sitne momente, na male trenutke zaboravljala sam šta mi je uraditi poslije ovoga. Uhvatim se u mislima, gledavši nenu, pa se krenem pitati koliko sam zla da je mogu napustiti. Nju, koju sam htjela učiniti sretnom udavši se za Omara.
Ali povela bih ja svoju nenu sa sobom. Samo kad bih stigla na neko sigurno mjesto. Mjesto dalje od običaja.
Osjećala sam neku krivicu, pomiješanu s nevjericom bola. Nadala sam se filmu osmišljenom u glavi, a itekako sam vidjela mnoge posljedice koje uporno gurah u stranu.

Biće sve ovo dobro, ako Bog da, govorim sebi dok posmatram ovo biće, sa gorkim životnim iskustvom pred sobom.
Tad mi se pružila posljednja šansa da odustanem, da ne predam onaj bijeli ispisani papir. Ali šansu ne iskoristih.

"Firat, možeš da staneš ovdje?", obratih mu se, za vrijeme prolaska kraj Aziminog dućana.
Zeynep ništa nije bilo jasno, znala sam po načinu kako odreagova na moj zahtjev Firatu.

"Zeynep, samo da pozdravim svoju sestru Azime koja radi ovdje. Zaželjela sam je se. Brzo ću ja, sačekajte", nekako smireno izbrbljah i uhvatih za šteku.

Obradovala mi se kao vlastitom djetetu. U zadnje vrijeme svi me dočekuju kao vlastito dijete. Prvo Mehmet aga, sad ona. Duša moja.
Prihvatila me grliti i ljubiti, odmjeravajući me kako sam postala gospođa. Sređena, u novoj odjeći, koju šofer voza, eto takva gospođa.

"Moja Nur, kako mi sjajiš."

Ushićeno me gleda, a još ushićenije govori.

"Sestro Azime", rekoh joj da joj skrenem pažnju.
Ali ona kao da ne čude moj ton, nastavi i dalje po svom, zgledajući me, pričajući svoje priče.

"Azime abla (sestro)!!", pokrupnih ton, ali do granice samo da ga ona čuje, da shvati doziv i ozbiljnost na mome licu.

Isti tren razvučena linija smješka skupi se i zabrinuto me pogleda. Sve je čitala s mog lica. Ova moja dva, krupna oka već su je molila. Uhvatih za džep, vadeći mali zamotuljak, primaknuvši joj.

"Nur", gledala mi u ruku.

"Tiše, molim te, uzmi ovo", gurala sam joj pod njenu šaku.

Nećkala se, jer je slutila na nešto.
Znala sam da ću morati uložiti više truda, ubjeđujući.

"Molim te sestro, uzmi. Daj ovo Ibrahimu. Potrudi se da doneseš pravo do njegovih ruku."

Uzeh predah.
"Preklinjem te učini mi to. Ako me imalo voliš, predaj ovo pismo. Samo to od tebe tražim. Ništa više u životu ne želim."

"Jesi li ti normalna? Da li ti je život dojadio, pa se svjesno bacaš u vatru? Nur, sad si udata žena, o kakvom jadnom pismu govoriš?!!", trudila se sabrati mi misli.

"Molim te, kunem te samo se potrudi udovoljit mi, ovaj zadnji put."

Poskočih kad se vrata dućana otvoriše, a Azime brže bolje sakri onaj papir pod svoju ruku.

"Nur, ideš li?", bila je to Zeyno
"Dobar dan gospođo Azime", javi joj se.

Uzvrati i teta Azime, ali čula sam joj gorčinu u glasu.

"Idem, hajdemo", gurala sam je da prva izađe.

Na izlazu još jedanput sam joj se okrenula, sklopivši ruke kao da je molim.
Suznim očima samo mignu prema meni, a ja se nadah da je to bio znak da će da posluša.

Gledam kroz onaj prozor automobila, nebesko sivilo koje se spusti nad nas. Kao da se nešto desi, najednom vedrinu nebeskog plavetnila, tmurni oblaci uzeše pod svoje. Plašio me prizor.

Zakoračivši natrag u konak, bacala sam poglede odakle večeras nečujno izaći.

Dok zatvorih vrata spavaće, glavu prislonih na njih, leđima okrenuta svemu u sobi.

"Nešto se desilo?", duboki ton progovori mi iza leđa.

Trznu me, mislila sam da sam sama. Kad se okrenuh njemu, imadoh šta i vidjet. Gornji dio go, a kosa mokra, sa još ponekom kapljicom na licu. Kao klinka usta mi se blago otvoriše, nemoćna bilo šta da reknem. Mogu misliti kako sam izgledala u njegovim očima.
Kunem se, isti tren sam zaboravila i na bijeg, i noć koja me čeka, na Ibrahima i na sve.

Kad mi do oka dođe njegovo, u kutu sitno razvlačenje usana, dozvala sam se pameti.
Opet me zabavljeno gledao, taj smiješak mi je rekao sve.

Pročistih grlo, blago se zakašljavši i pogled usmjerih na prozor.

"Ne, ne. Ništa se nije desilo", napokon odgovorih, ali i dalje pomalo pogubljeno.

"U redu, ti znaš", krenu navlačiti majicu na sebe.
"Kako je nena Fatma, jesi je posjetila?", nastavljao je, ne gledajući u mom pravcu, zaokupiran uređujući sebe i onu svoju garavu kosu.

Pratila sam ga sa zada. Nek mi Bog oprosti, nije bilo moguće ne gledati ga.

"Jesam, sada dolazim od nje. Dobro je nena, drži se, samo joj mnogo nedostajem", oslobodila sam se pričati.
Nisam ga se više plašila. Ni najmanje.

"Pa, da li bi voljela da je preselimo kod nas ovdje? Svakako o tome sam razmišljao. Konak je prevelik, a prazan. Njoj u tim godinama nije preporučljivo da bude sama. Treba te."

Isti tren se skamenih. Upi mozak njegov govor, a oči htjedoše zaplakati. Zašto mi je ovo radio? Davao mi razloge da se grizem iznutra, jedući se zbog nepromišljene odluke. Odluke koja zahtjeva više mišljenja i vremena, od samo jedne noći.
Da li stvarno griješim? Bože moj ti mi oprosti, ali nema nazad. Učinit ću nakanjeno.

"Ne..ne znam, mogu je pitati", već se vidjela promjena na meni. Zamucala sam. Što bi osoba na ovako lijepu vijest zamucala? Ako bude isuviše pametan, skontat će neke stvari. Plašilo me. Na smrt sam se prepala svoje pogubljenosti koja se nije smjela desiti.

Uz ono, nadopunih: "Hvala vam aga, mnogo mi ovo znači."
Ne znam jesam li se imalo izvukla. Molila sam Boga da jesam.

Proučavao me svojim sprežanjem. Nije dugo trajalo, saopštio mi da ode u salon odigrat koju tavlu uz čaj.

Napusti sobu, a ja tek tada oživih.
"Bože ti mi snagu podari da ustrajem"- ruke podigoh gledajući u plafon.

Trudila sam se leći i pretvarat se da spavam, prije nego vrati se.
Spremnu torbu, sa par odjevnih predmeta i nešto zlata i novca, odložila sam pod krevet. Kad on utone u čvrst san, planirala sam izvući se.

Pored milion drugih stvari koje me mučile, bilo je ono milion i jedno. Šta ako sestra Azime nije predala Ibrahimu. Šta ako je i predala, a on ne bude želio ono što i ja??

Kako god, haman da sam hrlila u smrt brzinom svjetlosti. Na tren se uhvatim pravo glupom, a drugi tren spremnom rizikovat za vlasititi život.

Čudoh mu korake, te se okrenuh zidu suprotnom njegova kreveta. Zažmirila sam, što uvjerljivije glumeći da spavam. Glumila sam, ali koliko mi je moja preplašenost davala uspjeh u tome, ni sama ne znam. Jer, ovo nije bilo nešto što sam često radila, znate?

Smjestio se na krevet, otipkavši par poruka na telefon i namjestivši se već nekako. Sve pokrete sam čula, onako budno okrenuta.

Prođe, pa vjerovatno i puni sat, kad se usudih iskoračit s kreveta.
Prvo sam sjela, utvrdivši je li dovoljno dobro učvrstio san, da mogu istupiti.
Njegovo krupno disanje, dade mi znak za kretnju. Proučih bismillu i tiho, poput duha, napustih sobu. Već sam bila spremno obučena, skrivajući to pod onom dekom koja me poklopila.

Najteži dio izlaska, bila su ona škripava vrata s ulaza. Prvo sam na pločastoj terasi pregledala ima li koga budnog, sa upaljenim svjetlima, potom kao zatvorenik krenula bježati.

Sreća mi je bila, pa sam sitna, lahko se provukoh kroz vrata, bez potrebe da ih širom otvorim, izazvajući škripu.

Na izlazu, noć me uze u svoje naručje.

Sada

"Diži se s te zemlje!!!", glasom me ubijao.

Više bih voljela da mi sada i odmah mačom skine ovu glavu s ramena, nego da pretrpim sramotu odlaska odavdje.

"Diži se rekao sam!!!"

Naslonih se rukama na zemlju, davajući si snagu da ustanem. Nekontrolisano suze su, bez ikakvog pitanja počele teći. Nije mi bilo u moći da ih zaustavim.

Sad. Kriva više nego ikad u životu, jedva mu se okrenuh.
Bio je na Fırtıni, vidjela sam njene noge gledajući u pod.

"Podigni glavu!!", e sad je bio osvajač nad slugom. Slugom prozvanom krivcem.

Pobogu, morala sam ga slušati, nisam smjela još više rasplamsati onaj tinjajući bijes u njemu. Bog i ja smo znali kako mi je teško slušati ga. Šta god sada učinio bio bi u pravu.
I prije sam uočavala svoju grešku, poturajući je sve više u stranu, ali sada mi je sama greška izašla pod nos, bez ikakve mogućnosti da je više bilo gdje potisnem.

Prestravljeno sam podigla oči do njeg, jedva razaznajući bilo šta, od zamagljenosti izazvane nakupljenim suzama.

Ma koliko da su vam oči zamagljene i ma koliko da vas mrak krio, nije bilo moguće ne vidjet one iskre u njegovim očima. Kroz njihovo crnilo, bijes se isijavao. Osvetnik me rezao pogledom. Ovaj osjećaj u meni daleko je bio od sve i jednog navedenog prije. Žao mi je bilo. Kunem vam se Allahom da mi je žao bilo što sam ovo učinila. Šejtan me nagovorio. Iskoristila sam dobrotu aginih, misleći da će mi oprostiti ako pobjegnem. Prokleta glava, kako je mogla i pomisliti da bi kaljanje časti velikog Dayıoğlu moglo biti oprošteno. Kako sad da ih sve ponovo pogledam. Kako, Bože moj???

"Penji se na konja, odmah, nemaš šta čekati!!", nimalo tiše, nimalo smirenije, nimalo manje ljuto nije zvučao.

Mrtvovoljno uzeh torbu sa poda i krenuh da se uspinjem na konja. Kako je uopšte i bilo moguće, ako mi ne pomogne?
Pokušala sam, sama, pa kako bude neka bude.
Nije išlo, nikako nije išlo.
Vidio je i sam, pa me zgrabi divljački grubo i nabaci silovito iza sebe. Zabolilo me. Kako i ne bi, ali pravdala sam mu sve postupke.

Munja probi nebo, razgranavši se u nekoj daljini, osvjetljavajući nas pod milim Bogom.
Kao da sve nije bilo dovoljno, pa još i kiša krenu nas kupati. Uzet ću to kao da i nebo plače za mnom. Desi se prolom oblaka, kvaseći sve ono na meni.

Iza jedne munje sam sjedila, a druga se oglašavala u pozadini. Šta bi vam više trebalo za savršenu smrt?

Uze uzde među ruke, koje kao da su tražile da na nečemu iskale bijes i u ritmu grmljevine zazva Fırtınino ime. Znala sam da moram da ga čvrsto uhvatim, kako ne bih pala.
Možda sam trebala pustiti, da me konj zbaci i da na taj način presudim sebi?
Ne, nisam bila hrabra. Nisam hrabra da umrem, ali sam hrabra da izazivam smrt.

Kad konj krenu da trči, refleksno sam uhvatila Omara, stegnuvši ga svom snagom. Kako stegnuh, kao da probudih veći bijes u njemu.
Fırtına je jurila kao luda, utopila se s brzinom kiše i munjevitim vremenom.
Sad mi je bilo jasno, zašto je nazvao "olujom"
Bila je takva. Donosila je nevrijeme sa svojom jurnjavom. Razlog tog imena, trebala sam da saznam na ljepši način. Sama. Kao što mi Omar obećao.
Sada je sve palo u vodu...

Kako je do vraga saznao da ću pobjeći i doći do ovog drveta? Ostavila sam ga na onome kauču, duboko uspavanog.
Jadnica, mislila da može uteć čovjeku poput njega...tek postajem svjesna načinjene greške.

Svjetlo dana kao da je bilo tu. Tako se probijao kroz tamu noći, bez ikakvog napora. Sve jače goneći Fırtınu, dok nam kiša lice bila. Moje se ipak koliko toliko skrivalo iza njegovih leđa.

"Silazi s konja i da si me sačekala tu dok je spremim u štalu!", još jedna naredba.

Usporeno siđoh, od hladnoće drhtavim tijelom stajući, kao kip u mjestu.
Naramenicu od torbe stiskala sam pod rukama, a srce me svako malo žigalo. Bolilo me. Je li me boli zbog sebe ili zbog njega što mu iskoristih dobrotu?
Kako se izdano osjeća, ne mogu ni zamisliti.

Brzo izađe. Ponovo mi zgrabi ruku ispod lakta i nasilnički povuče za sobom. Vukao me kao lutku. Kao da sam bez osjećaja.

Kunila sam Boga da me ovakvu ostali iz konaka ne vide. I hvala Mu, ne vidješe.

Ubaci me u onu sobu kao igračku.

"Jesi ti normalna?!!"
Urlao je, doslovno je urlao, čim smo kročili unutra. Naša udaljenost od ostalih soba, sprečavala je da ostale probudi.

"Oprosti, molim te oprosti", jecala sam, prekrivajući lice rukama. Nisam ga mogla gledati. Sva sam se tresla. Bol me razarala iznutra.

"Šta oprosti, svjesno si htjela da mi uprljaš čast i dostojanstvo. Šta ti je prokleto bilo na umu kad si se odlučila na taj korak?!!, jačina, ton, hrapavost glasa odzvanjala mi glavom. Izmicala sam se pred njim.

Svakim sitnim korakom, bivala sam bliža jednom od zidova. Kad dođem do njega, gdje se više izmicati? Ne mogu kroz zid.

Krenu prema meni, dok ja udari leđima od zid, a on silovito udari pesnicom od njeg u visini moje glave.

Jauknula sam, puštajući glas plača. Doslovno sam se gušila od jecaja i suza. Skoro nemoguće dolazila do vazduha.

"Gledaj me kad ti se obraćam!!"
I dalje je ruka kojom udario bila na istom mjestu, a drugom mi podiže bradu, ubilački pogledom me streljajući.

Okeanska dubina mojih plavih očiju preplašeno susrete njegove, dok mi je dizanje i spuštanje grudi pratilo otkucaje srca.

"Čekam odgovor! Kako ne razmišljaš glavom, šta bi bilo da odjekne vijest da se Omar agina žena ukrala drugom!?", unese mi se pravo u lice, nešto tišim tonom.

"Ja nisam tvoja žena!?, izazivala sam vraga. U svakom mogućem, prokletom smislu, izazivala sam ga.
Ali morala sam da dam neki odgovor, jer ovo što rekoh bila je ništa drugo do istina.

Opet ona iskra sjevnu mu kroz oči, a iz nosa kao da vatra izbi.
Drugom pesnicom opet lupi, samo malo blaže, ograničavajući me između njih, da nemam gdje.

"Nisi mi žena je li?!!! Nisi?", pogled nije sklanjao.

Oči spusti niz moje mokro tijelo, a onda vrati se na moje ustrašeno lice.

Neee Bože!!! Vrištala sam u sebi. Nee, to što mu mislima prolazi...

"Šta želiš, da te učinim svojom??!!! Nije problem, odmah ćemo! Prokletstvooo!!, ponovo udari, ali ovaj put objema šakama.
Očigledno je na taj način ublažavao emocije izdaje. Sa svakim njegovim udarcem srce mi poskakalo.

"Šta trebam? Na silu uzet te, da ne bi bježala?!!!", protrlja šakama lice i odmaknu se od mene.

Odjuri hitrim korakom, lupivši vratima kao lud. Soba se zatrese od udara, a ja isti tren skliznuh niz zid.

Na sav glas drečala sam, koljena skupivši uz sebe...
Zašto me duša ovoliko boljela??

***************************
Nadam se da vam se svidjelo, jer ja sam uživala😊😍