"Nisam željela da ti pokvarim planove. Žao mi je ako jesam", pravdala sam se, bojeći se da bi mogao svaki čas da zagalami na mene.

"U redu je. I nisam imao nekih bitnih stvari za danas", udostoji se da mi odgovori, nakon dugi minut. Je li baš morao toliko da čeka. Svaki put pretrnem, od ove njegove ukočenosti.
Vodio me prema štali.

Otvori pohrđala, istrošena vrata i reče mi da sačekam ispred.

Željno sam iščekivala.
Pojavi se držeći ga za uzde. Konja. Nju. Rajsku Fırtınu.
Kao dijete obradovano novoj igračci, osmjehnula sam se.
Stadoše ispred mene, a ja isti tren pređoh rukom po njoj. Kako je samo bila lijepa. Ja nju rukom milujem, ona mene pogledom. Predala se isti tren. Znala sam da bismo se mogle slagati.

"Kako je samo divna", očarano sam rekla, i dalje joj idući niz dlaku.

"Da. S razlogom je moja. Jedino nju držim ovdje, u štali kod konaka. Ostali su dalje u polju", smireno mi objasni.

Čula sam ga, ali nisam znala šta da mu uzvratim na ovo. Kimala sam glavom, vjerujući da me posmatra.

"Hajde, sad ćemo da odjašemo do polja gdje su ostali konji. Ako želiš tamo možeš da pokušaš sama."

Da odjašemo?

Primjetio je kako sam ga zbunjeno pogledala. Znao je da mora bolje da pojasni.

"Uzjahat ćeš sa mnom zajedno, držeći se čvrsto iza mene, je li u redu?", gledao me.

Progutah lopticu i samo potvrdih glavom.

Nabaci sedlo, zakorači, te istrenirano zaskoči na njega. Izgledao je poput ratnika. Osvajača. Viteški dobro popet.
Kad se smjesti, pruži mi ruku odozgo.
Bez imalo nekog oklijevanja, pogledah ga onim svojim krupno plavim očima, te ispružih svoju sićušnu ručicu.
Čvrsto mi je uhvati, povukavši me sebi, onako snažno, muški, bez ikakvog napora.
Malo se provrckam, namjestivši se, a onda skontam koliko sam mu zapravo blizu.
Tijelo uz tijelo. Opet me bilo sram i znala sam da sam poprimila onu svoju rumen.
Sreća nije me mogao vidjeti.

"Čvrsto me obujmi rukama, da ne bi pala."

On reče, a ja blago pomaknuh ruke, prelazeći mu sa zada, do stomaka.
Prislonih šake na njegovo tijelo, nesigurna da više stisnem. Pokušavala sam iskontrolisat disanje, da ne shvati kako se osjećam.

"Jače prihvati, past ćeš", upozori me.

Znala sam da treba da poslušam.
Pomilova je nježno, uzevši uzde među šake.
Svojim visokim tonom uzviknu joj ime, poput vojnika kad kreće u boj, davajući znak da krene. Isti tren stisak mi ojača, držeći se njega kao da mi život ovisio o istom. Iako smo se lagano kretali, konj skoro pa hodao, osjećala sam opet blagi nemir. Nije me bilo strah, daleko od toga, već neobično sam se micala iza njega, vagajući se tamo-ovamo. Nisam ni sa kim navikla biti u toj blizini...Za mene neugodno blizu.
Čitavim putem jedno uz drugo samo smo šutili. A šta bismo to imali i pričati.

"Možeš li sići. Treba ti pomoć?", gledao me sa zemlje, dok sam ja i dalje bila na Fırtıni.

Pravila sam se pametna, pa sam krenula silaziti, bez da sam ikakav odgovor dala.

"Aaa!!!", vrisnuh.

Noga mi iskliznu i već sam se vidjela na zemlji.
Ali umjesto zemlje, dočekaše me snažne ruke. Pridrža me da ne složim svojim tijelom od tlo, a ja u isti mah htjedoh u zemlju propasti. Jesam li lijepo mogla reć da trebam pomoć, a ne raditi na svoju ruku, glumeći iskusnu jahačicu.? Jesam, itekako jesam. Sad me blam, pobogu kako sam se osramotila.
Ali on kako je sišao, izgledalo je i više nego lagano. Mislila sam da mogu i ja, da ne zahtjeva neku veliku mudrost. Zašto sam morala onu prokletu nogu da zakačim i da izgubim ravnotežu. Zašto?

"Jesi dobro?", okrenu mi se poslije pridržavanja moje težine. Sreća nisam mu pala u naručje, pa bih se još našla i u jednoj od filmskih scena. Barem nešto me obišlo.

"Jesam, hvala ti. Mislila sam da mogu, izgledalo mi je lagano dok ste vi to radili", postidila sam se.
Opet i ponovo. I stalno sam u tom stanju. Hoće li kada prestati. Omrzlo mi je više govoriti koliko sam se puta postidila za vremena ovih užasnih dana.

"U redu je, zna ponekad biti teško. Prvi ti je puta, već drugi ćeš znat", blago mi se osmjehnu.

Šta?? Osmjehnuo se? Bože moj, zaista se osmjehnuo. Do sad ga još nisam takvog vidjela. Kako mu je samo sitni smiješak davao drugi oblik. Onu ozbiljnost, mračnost, smrknutost, obrisa samo jedno sitno razvlačenje usana. Ne mogu lagati, ni sebe, ni druge. Bio je lijep.
Uhvatih se u mislima kako sebi ovo govorim i isti tren natjerah se da prestanem.
Šta ti je Nur, saberi se, rekla sam si. To je samo jedan obični smiješak. Svakodnevni ljudski smiješak. Što bi on bio drugačiji od drugih. Pa i on je ljudsko biće, mora se smijati.

"Nadam se", rekoh, sad već drugačije. Njegov smiješak dade mi neku hrabrost.
Uli slobodu da govorim.

"Dođi, pokazat ću ti ostale konje u polju, pa odaberi jednog kojeg želiš da uzjašeš"

Pokaza mi rukom na mjesto gdje su.

"Dobar dan, Osmane", potapša ga Omar po ramenu.
Bio je to neki stariji čovjek, u čizmama i odjeći za rad.

"Oo dobar dan Omar aga. Dobar dan snaho", s osmijehom dočeka nas.

I ja veselo uzvratih pozdrav.
Bila sam stvarno sretna. Sretna zbog sinoć, zbog ovoga sada i nadam se bliskoj budućnosti sa još više razloga za ovaj isti osjećaj. Jedino me srce bolilo za mojim Ibrahimom, ali dođe trenutak i zaboravim na njega. I zaboli me kad zaboravim. Zaboli kad zaboravim na svoju ljubav. Kao da ga izdajem. Njega. Nas. Nek nisam njegova žena, ali srce je njegovo. Pripada njemu.
Kao da sam se pravdala samoj sebi...

"Nur, ovo je naš radnik Osman. On je zadužen za ovo polje i održavanje naših ljepotana", kao da je pričao o jaranu, mene trgnuvši iz zamišljenosti.

Omar aga me svako malo iznenađivao. Mislim da je imao dobro srce. Unutar duša topla, a vani izgled pun ulijevajućeg strahopoštovanja. Samo ga na momente hvatam i uočavam neke stvari.

"Drago mi je gospođo Nur, dobro nam došli", nakloni mi se stavom radnika i gazde. Kao da sam bila vrhovna gospođa, zaslužna za poštovanje i dodvoravanje ovih ljudi. Nije mi se to sviđalo. Nisam željela osjećati visinu nad nekim, gledati nekoga odozgo, naređujući, ustrojavajući. Umišljeno i bezobrazno. To nisam bila ja. Više sam bila poput njih, običnih smrtnika, radnika, nego poput ovih drugih. Više sam pripadala tom svijetu većine.

"Bolje te našla Osmane."
Umilno sam glasila.

Osman nas provede do njih.
Bilo ih je šest. I svi su bili muški. Sve ljepši do ljepšeg, da ti oči stanu. Vidjevši ih, shvatila sam da je samo Fırtına ždrebica, jedino žensko.
Svi su bili jedan do drugog, zagnjureni u hranu ispod sebe.
Nije bilo neke razlike. Tamna dlaka, izgled skoro isti. Samo u veličini odudarali su.

"Evo, izaberi jednoga"

Kojeg god da odaberem, isto mi ga dolazilo.

"Svejedno, bilo kojeg mi dovedite", posmatrajući ih rekla sam im.

"Osmane, dovedi nam Amora. On nam je najmirniji. Bojim se da bi ostali mogli zbaciti Nur"

Zvučao je isto da ga stvarno bilo briga. Bilo mi je drago što je bio takav, što se tako ophodio prema meni. Smatrala sam da će biti grub, nasilan, pomalo i oštar, tjerajući me kao takav da svaki dan poželim napustiti ovaj svijet.
Ljudi smo, griješimo...pa očigledno da sam i ja jedna od grešnih.

"Hoćeš moći ovaj put sama da se popneš?"
Pokaza zube. Stvarno mi se nasmija, a blistavo bijeli zubi zaparaše mi oči. Znala sam zašto se nasmijao. Mojoj ponovnoj mogućnosti da trupim od pod, eto tome. Izgledalo je blesavo i komično. Znam da jeste. Tako to bude kad se praviš prepametan.

Oni zubi. Kako su mu samo bili kao pod konac poredani. Evo, prvi put vidim ga takvog, uočivši ove bisere i već mu zavidim. Uvijek sam željela da imam takav osmijeh, ali nikad nisam mogla. Nisu mi dozvoljavala ova moja mala, što bi nena rekla "dugme" usta. Kad god bih se smijala i htjela raširiti svoj osmijeh ispalo bi bezveze. To mi je bio najmrži dio mene. Ali nena me uvijek pobijala u tome, uvjerovajući me u suprotno. Ipak je to nena. Ipak sam ja njena unuka. I da je bio najgori, najružniji i najbezvezniji, njoj bi opet bio najljepši.

Omar agu kao da je zabavljala ova moja nespretnost. Moglo se to vidjet.

Odmahnula sam glavom na njegovo pitanje, nisam bila u stanju više da se sramotim, blamiram glumeći istreniranu jahačicu.

"U redu, dođi ovamo. Polako stavi tu nogu.", davao mi upute, koje sam slijedila.
"Sad čvrsto me uzmi za ruku i zabaci nogu."

Pogledah u onu ruku, koja je tražila moju. Pogledam nju, pa pogledam njega kako me prati. Nježno je spustim, a on je čvrsto stisnu davajući mi oslonac. Ne čvrsto da me zaboli, nego čvrsto davajući mi osjećaj stabilnosti.

Malo mi je haljina predstavljala problem, ali sreća i zakoračivši nije otkrivala mnogo.
Samo dok sam sjela, podigla se malo s nogu, ne otkivajući ništa previše.

Nasmijala sam se. Baš kao uspjelo dijete , gledajući sa Amora.
"Uspjela sam", razdragano povikah.

"Jesi, svaka čast"

Davao mi je podršku. Nije se činio kao da mu mrsko učiti me. Ali za Božije čudo, ono razvlačenje usana i dalje je bilo tu. Ovo sada je bio drugi Omar aga. A ono od prvog dana, pa do danas potpuno druga osoba. Ono je bio aga. Pravi aga. Sad je neko sasvim običan.

"Drži se čvrsto. Ja ću odozdo da držim za uzde vodeći ga. Samo moraš da oslobodiš strah dok si na njemu."
Uhvati uzde, pomilova Amora i krenu laganim korakom s njim.

Pružao mi je bezbjednost.

Pogled je bio veličanstven. Kretnja na onoj plemenitoj životinji tako mi je prijala.

"Osjećaš li da možeš sama?", okrenu mi se.

"Mogu pokušat", gledala sam ga odozgo, razvukavši svoje male usnice.

Najedno sam ga prestala gledat kao agu. Gledala sam ga kao prijatelja koji me pokušava nečemu naučiti. Možda sam se previše opuštala.

Izvuče uzde iz svojih ruku i dade ga meni.
Dok sam ga uzimala u ruke, dodirnula sam njegovu i u sekundi srce mi udari u prsima.
Oči nam se susretoše, ali mene realnost udari i brže bolje sklonih pogled i izmakoh ruku.

Uspjevala sam. Jahala sam sama, idući polahko po polju, dok me Omar aga pratio iz kratke udaljenosti.

Da je bilo kako moguće i dan i noć provesti na njemu. Opuštao me. Zaboravljala sam ko sam. Zaboravljala sam na svoj život.

"Ugodno veče Osmane", pozdravismo se s njim već pred sami mrak.
Kako je samo vrijeme brzo prolazilo.

"Ugodno veče i vama aga. I tebi snaho. Čekamo vas opet. Je li tako Amore, ljubablju oplemenjeni", potapša konja, obraćajući mu se.

Da, Amor. Znači konj ljubavi. Nije bez razloga nazvao ga ljubavlju oplemenjeni.

"Dobro ih zatvori i nahrani. Nemoj da im šta fali, nekad ćemo opet navratit", rukova se Omar s njim i krenusmo.

Ponovo, ja iza njega, čvrsto se držeći njegovog tijela, jašući zajedno.
Omišljala sam se da li ga pitati. Vagala sam u glavi Da ili Ne. Kad skontam šta sam imala izgubiti. Bio je dobre volje danas i ne vidim razlog zašto mi ne bi odgovorio.

"Aga", pa malo zastadoh, proučavajući situaciju.

"Reci", dade odobrenje.

"Mogu li znati zašto ste Fırtınu nazvali tako. Zašto ona, ovako rajsko čista dobila to ime?"
Izdahnuh kad završi s pitanjem.

"Možda kad budeš više uvježbanija i smjelija na njemu, saznaš. Kad se osjetiš spremnom sama pronađi odgovor."

Sve mi reče i ništa mi ne reče. Ali bilo mi je pobliže jasno.

"U redu", jedva sam čekala taj dan.

Brzo smo stigli, nije polje previše udaljeno od konaka. Ovaj put uspjela sam sići sama zahvalna Bogu što se nisam ponovo izblamirala. Iako me spremno čekao, ako bi trebalo da opet reaguje.

Čekali su nas sa večerom. Sto je bio postavljen, a i oni svi za njim. Tačno na vrijeme smo došli.

"Ugodno veče svima", pozdravi ih kad uđoh u konak.

"Dobro došla Nur kćeri. Gdje je Omar, hajde sjednite za jelo", Mehmet aga opet me poput vlastitog djeteta dočeka. Koja je to radost za nekoga odraslog bez oca. Ne znam da li me možete razumjeti.

"Sad će oče. Otišao je smjestiti Fırtınu."

Dok smo jeli, propitivali su me kako mi je bilo. Ophodili su se prema meni kao članu obitelji. Kako su mi samo pružali osjećaj ispunjenosti. Nešto što sam čitav život priželjkivala, za čim sam žudila.

Gdje li je moja nena, šta li radi sada. Već sam samo jedan dan bez nje i ludo mi nedostaje. To je kad se za svojih dvadeset godina života navikneš samo na jednu osobu.

"Kćeri jesi naučila. Kako se ovaj moj Omar ponašao prema tebi?", zadirkujući sina, upitao me aga.

"Učim pomalo oče. A Omar se fino trudio objasniti mi", uputila sam mu zahvalan pogled, izgovarajući ovo.

"I bolje mu je!", svi se nasmijaše na ove riječi, kao da je Omar i dalje malo dijete koje otac može da ukori.
I samoj su mi izmamili osmijeh. Kako krasna večera, zahvaljivala sam Bogu.

Topao mlaz vode sapirao mi je svu prašinu i umor s mene. Opuštajući osjećaj nisam htjela nikad da prestane.
Znate kako kad se kupate, pa misli naviru kao lude. Sve jedna za drugom. Ideje, misli, zabrinutost, tuga, sreća sve se izmješa pod tom vodom na sebi.

Kao da mi šejtan šapnu s lijeve strane "Nur kako bi bilo da pobjegneš sa Ibrahimom. Da odete daleko, pronađete svoj mir i sreću. Uvjerila si se kako agini nisu loši ljudi. Omar aga je dobar čovjek. Neće ti ništa, ako odeš za svojom srećom. Razumjet će. Izgleda kao razuman čovjek. Pokupi nešto zlata  i novca sa svadbe i započni novi život. Nećeš moći čitav život da budeš među ovih hladnim zidinama. Ugušit će te tako mladu. Samo osmisli način kako da dođeš do Ibrahima, da mu saopštiš vijest. Prihvatit će. Htjet će kad čuje da nisi postala Omarova. Bježi, postani Ibrahimova. Idi za snovima, kuj svoju radost vlastitim rukama..."
Allahom se kunem, kao da mi sve neko šapuće, ispunjavajući moje misli ovim riječima. Srce mi krenu tuć kao ludo, od pomisli da bi možda i mogla tako nešto da učinim.

Navukoh trenerku i široku kratki rukav majicu i spremih se za spavanja. Jednom me Zeynep uhvatila nespremnu poturivši mi onu spavaćicu, više nikada. Preturila sam ormar, našavši sebi u čemu da spavam.

Omara nije bilo u sobi, igrao je sa ocem i bratom tavle, bila sam sama i slobodna da zaspim u miru.
Legoh na leđa, pogled usmjerih u plafon, dok mi se i dalje iste misli vrtiše glavom.

Možda mi se samo sada pruža prilika za ostvarenjem snova. Van Nevšehira. Dalje od ovih ljudi. Od ovih pogleda. Od ove tradicije i nametnutosti.

"Kreni Nur ka svojoj sreći. Uzmi za izgovor nenu i posjeti je sutra, a usput odnesi pismo u dućan kod sestre Azime. Kuni je da ga preda u prave ruke. Ibrahimove ruke"- sve me više i više ubjeđivao glas s lijeva.