Uzimam još jedan ispisani list.

      Nevšehir 2004. godina (Saniye)

Rodila sam svoju Nur. Svoje maljušno biće donijela sam na ovaj okrutni svijet tog divnog, hladolikog decembra. Stigla mi je kao novogodišnji poklon.
Bila mi je jedina snaga i utjeha u periodu ovog života koji provedosmo zajedno. Ne dugog života...

Eto, ona mi je bila jedina radost poslije mog Mehmeta.
I sad, evo dok držim olovku u ruci, pišem da je moj, a meni ne pripada. Svejedno dajem si za pravo prisvojit ga sebi, pa makar riječima, mislima. Jer srce je još uvijek njegovo. Pripada njemu i zaklelo se na tu vječnu, nemoguću ljubav.

2003. otkrila sam tu kobnu bolest, kojoj ne želim ni ime napisat.

Iako sam mislila da ću umrijet zbog bola u duši, nije bilo tako.
No, u jedno sam sigurna. Možda me ta bol nije dokrajčila, ali je bila dovoljan razlog za oslabit mi tijelo i dopustit bolesti da ga safata i pokoleba.

Ipak da se mene pitalo, više bih voljela da sam umrla onog dana, na vječanju il kad se Mehmet oženio. Tad ne bih ostavila iza sebe jedno nevino djetešce. Djetešce koje ništa skrivilo nije, a koje će sigurna sam napatit se kroz život. Jer, tako nešto je neizbježno s obzirom da majku pored sebe neće imat, onda kad joj najviše bude trebala.
A otac...Bog ga kaznio. Nikad se nije mogao pomirit s činjenicom da sam na sami zor postala njegova žena i da ga nikad zavoljela nisam. Da sam živjela s njim, jer eto...morala sam.
Imala sam dvije opcije: ubit se, podić ruku na sebe, il završit s Ekremom.

Prva opcija je otpala s obzirom da bih gorila u paklu, zbog grijeha koji bih počinila.
Pa sam tako ostala živa, i živa gorila u vatri od života.
Čovjek kog bih trebala nazvati mužem, i prije nego me oženio, znalo se na kakvom je glasu.
Propalica, pijano, sve pare što imade, ondje gdje ne treba dade.
Pa eto odlučiše stariji da smo negdje na istoj razini, jedno za drugo. Ja stara propala djevojka koju niko neće, a i on ništavilo kojem niko svoje dijete ne bi dao.
Mene su moji ipak dali...

Pa i njegova mati, zatraži mi ruku od mojih, jadnica mislila oporavit ću ga.
Nadala se da će mu brak donijet dobro i hajr, pa ga okrenut ka pravom putu, ali Fatmi mojoj ne ostvari se želja.
Uništavao se prije mene, a kad je vidio moju bezvoljnost za njim, samo je nastavio i nije imao razlog za prestat.

Možda da sam i bila prava supruga i ulagala ljubav u njega, drugačije bi bilo...
Ali Bog mi je svjedok da nije moglo. Mrtva duša ne oživljava drugu...

Ta starica je mučila muku sa onakvim dijetom. Ne dao Bog takvog sina ni najgorem dušmanu.

Bio joj je jedinac, a bez čovjeka je ostala prije nekih deset godina.
Sve nade je položila u to nesretno momče. I svaku izgrađenu nadu, sam joj porušio.
Kako on, tako i ja.
Kad je čula moju priču, nije znala kome više pomoć treba. Njemu ili meni.
Od tad me prisvojila ko vlastitu kćer i kunem vam se Bogom više sam od nje ljubavi osjetila nego od vlastite mati.

Pa sam tako od nje zatražila obećanje, da moju Nur odgoji kao svoju i da joj ona hajr donese kakav niko do sad nije.

Evo, danas. Moja rana koja nikad nije zacijelila, posjetila me.
Rana zvana Mehmet.

Kad mi moja Nur dotrčala u sobu i rekla da nam neko auto dolazi, znala sam ko je.
Već sam ga čekala.
Vijest sam još jutros poslala, s molbom da dođe pravac do njega. Od glasnika pravo u njegove uši. Glasnik je bila Fatma.

Jedina osoba koja mi mogla pomoć.

S obzirom da Ekrem dođe samo da prespava, nisam imala brige da će odnekud bahnuti dok je Mehmet tu.

Tog jutra imala sam neke snage, koju mi Bog podario, hvala Mu. Uspjela sam ustat čvrsto na noge i koliko je bilo u mojoj moći dotjerat se. Malo sam nabacila rumenila na bijelo, mršavo lice i nekakvog ruža da plavetnilo s usana prikrije.

Zavezala sam najljepšu maramu koju sam imala oko glave i trudila se izgledati lijepo.

Kad sam stala pred ogledalo, vidjela sam da je nemoguće.
Sva sam propala. Nestala sam.
Od onakve cure ostao je doslovno kostur.
Smršala sam, potonula, iznemogla...

Pustila sam glas i jecaj plača.
Kako će bit kad me vidi ovakvu.
Željela bih kao nekad, izgledat najljepše za njeg, ali sad je već tako nešto nemoguće.

Prije ovog danas, vidio me 2003. godine u periodu tek mi otkrivenog stanja.
Vijest je nekako došla do njeg i tad me presreo na putu do dućana. Dobro se sjećam. Bilo je proljeće, ali i dalje jako hladno. Kiša je padala, a ulice prazne.

Stao je ispred mene i s puno tuge, samo jednim pogledom sve mi rekao.
Da ne ulazim u detalje te boli i tad preživljene.

Imala bih pisat i dan i noć o svojoj nesrećnosti...

Tad mi je ponudio pomoć da me izliječi i pošalje najboljim ljekarima u Istanbul.

"Ionako već dugo ne živim", bile su moje riječi.

Koliko muško bio i koliko se trudio skrit i koliko god je vremena prošlo, opet mu se pokoja suza prikrala iz oka i skliznula niz obraz.

Bilo je uzaludno šta god mi tad rekao i s čim god me pokušao uvjerit.
Nisam htjela.
Željela sam ovo malo života što mi ostalo provest sa svojom Nur.
Kraj je svakako neizbježan.
Il se liječila daleko odavdje, opet postoji 90% mogućnosti da neću pobjedit.
Bolje s Nur provest onoliko koliko Bog zapisao, nego daleko od nje, a opet konačnica grob mi bit.
Tad me moje čeljade ne bi ni zapamtilo...a ovako barem nešto će joj ostat u sjećanju na njenu majku.

Tako smo o našoj ljubavi znali samo nas dvoje i sad već Fatma.
I odlučili smo je završit onda kad legnemo u zemlju.

Govorila sam sebi. Možda se na drugom svijetu sretnemo. Imadnemo što na ovom dunjaluku imali nismo.
Da tamo neće bit tradicije, prepreke, bogatstva i siromaštva...

Sad stoji na vratima i ulazi mi u sobu, prilazi krevetu u koji sam doslovno prikovana već mjesec dana. Otkako je bolest brzo uznapredovala.

"Saniye", s toliko očitom gorčinom izađoše riječi iz njegovih usta kad zastade na pragu.

Slomio me.
Samo jednom riječi i vidjevši ga takvog slomilo me u sitne komade.

Sigurno nije mogao vjerovat na šta sam spala. U šta sam se pretvorila.

Taj dan nas je Fatma ostavila same.
Na tren sam pomislila da smo zajedno i da ništa nije onako kako je u tom momentu bilo. Da nisam bolesna, da nisam udata, da nije oženjen. Da smo sretni i ispunjeni prisustvom jedno drugog.

Otvorila sam mu dušu. Otvorio mi je dušu. Reklo bi se za kraj. Jer znali smo da više baš i nećemo imati prilike za vidjet se.

Kako je to sitno vremena proletilo, da samo znate...
I ono što smo tada izrekli jedno drugom, zauvijek ćemo tih riječi bit svjedoci samo on, Bog i ja.

U toj cijeloj priči, samo su nam žalosnice pravile društvo i bile najveći govornik šta osjećamo i šta smo osjećali...

Kad je već bilo pri kraju ne imadosmo više vremena, znate, moj Mehmet mi je tad rekao par riječi.

Uzo mi moju košćavu, punu oslikanih vena ručicu i položio na svoje grudi. S lijeve strane gdje srce kuca.

"Mavişim (plavooka moja) volim te. Još uvijek i biće tako dok u sanduk me ne stave i zemlja po meni ne ode. Samo sam htio to da ti kažem, jer možda više neću imat prilike. A ubilo bi me da napustiš svijet bez ovog saznanja."
Na ove riječi srce mi poskoči i zadrečala sam poput malog djeteta.
I on se jedva suzdržavao.
Poslije toliko godina nazvao me opet njegovom plavookom. Njegovom maviş.

Pogled obori na ruku koju mi zajedno sa svojom položio na prsa i još samo ovo reče "sa svakim otkucajem i poslije osam godina samo govori Saniye."
A tuklo je kao ludo. To muško srce.

"Eh moj Mehmete. Šta nam učiniše. Bog im platio", plakala sam i govorila.

Njegovi su znali da me volio...da smo se voljeli...ali je ostalo tako da navodno nikad za tako nešto od Mehmeta čuli nisu.

Svojom snažnom rukom dotaknu mi obraz i nježno, poput nanesenog melema zaustavi jecaje i obrisa suze.

"Platit će. Svaka suza će ih stić"

Ruku koju mi drža na sebi, sporo spusti niz mene na krevetu.

"Moram sad poć"

Kad ovo izusti, kao da ga gubim po ko zna koji put. I svaki put rana se širi. Ožiljci nikad ne zarastaju.

Šta ću, znam da je morao ići.
A ubrzo ću i ja. Zauvijek.

Dug treptaj oka zadržim u znak prihvatanja da znam da ne može da ostane.

"Obećavam da ću ti ispunit posljednju želju. Ono što ostaviš za sobom, za mene će bit sveto i gledat ću ko svoje. Kad odrastu, ako mi Bog dopusti da doživim to prije nego umrem, učinit ću šta smo se dogovorili"

Tad mi je tako rekao.
I urezale su mi se te riječi obećanja duboko u srž. Mirna sam bila. Jer znam kakav je. On neće bit kao njegov otac, koji voljenim ne dade živit, već ih žive sahrani...

Od tog dana, svaki čas sam iščekivala kad ću da preselim na ahiret.
Tužna bila jesam, al na neki način i spokojna.

Barem ću umret sa znanjem da mee i dalje voli kao prvog dana...

Eto...ne mogu više ovu olovku da držim. Umorna sam i iscrpljena.
Svaki dan mi je sve duži i duži i sve teži i teži.
Nek ovo bude dovoljno što sam napisala i ostavila za sobom.
Ako kad dođe u Nurine ruke, saznat će život majke, pa makar i s papira.

Zaslužuješ da znaš, barem ovoliko moja svjetlosti...
Znaj da te majka voljela najviše na svijetu.
Budi sretna za mene. Ne dozvoli drugima da ti ruše, ono što ti sreću i srce gradi.

Ovo možda nađeš kad budeš već velika i zrela cura. A možda nikad i ne dođe u tvoje ruke.
Dobro i duboko će skriveno bit, pa ako bude suđeno i Allah dadne, naće put do tebe.

VOLIM TE PUNO, JEDINO MAJKINO.

I nadam se više od svega, da ovo kad pročitaš već ćeš bit uveliko sretna s Mehmetovim Omarom...
Molim Boga da se zavolite, jer možda nekad shvatiš zašto je majka baš njega odabrala.