Novi dan, ista rutina.

Ispratim Omara na posao, spremim se i onda razmišljanje šta i kud.

Evo sad sjedim u salonu sa Zeynep, ispijamo čaj i dok obe na tren ušutismo skontam u sebi i dam si sto postotnu sigurnost šta ću na ovaj dan da uradim.

Otiću do Ibrahimove kuće. Sve nade su mi položene u to da ću ga tamo naći.

No, prije nego uradim tako nešto, podjelit ću to sa Zeynep i zamolit je da ide sa mnom.
Više ne činim istu grešku, kovajući glupave planove i izvodeći hrabrost za nepromisljene odluke. Ovako nek barem nekog imam uz sebe. Iako neću ništa loše da načinim.
Naću ga. Popričat. Zatražit oprost i nazad u konak. Prosto, kratko, zar ne?
Ništa teško i loše.

Što i jesam uradila. Razgovarala sam i svu ideju i namjeru koju kanim da učinim podjelila sam s njom.

"Nur, jel ti to baš pametno. Šta ako se Omar naljuti?", bile su njene riječi.

Ubjedih je da ćemo to brzo obavit i vratit se nazad. Meni je zaista potrebno da zatražim njegov oprost. Počinje me proganjat što sam ga povrijedila.
Doduše i ja sam patila i u mene je srce bilo slomljeno, ali je moje Omar zacijelio. On je bio ono pravo, a Ibrahim nije.

Tako da na kraju krajeva ja sam manje oštećena završila. I smatram se krivom za stanje u koje je upao.
Čovjek zaista može duboko da zaglibi. Da skrene s puta zbog tuge. Tuga zna da istopi, sruši, uništi, dokrajči, da ti na potpuno novi level odvede život.
Promjeni te iz korjena. Nekog na bolji način, a nekog nažalost na gori.
Međutim više je ovih drugih slučajeva.

Tog popodneva, spremne, zaputile smo se tamo.

Vozio nas je Firat.

Kad smo bili u blizu njegove kuće, rekla sam mu da prikoči na tren. Skupljala sam snagu. Duboko sam par puta udahnu i izdahnula, te spremna dala znak da nastavi i prevali još ono malo puta.

"Čuvaj se, čekam te ovdje", nježno i sestrinski obavjesti me Zeynep kad sam krenula izać.

"Brzo ću"

Nesigurno mičem nogu po nogu, jednu za drugom, dok u podsvjesti možda želim i nadam se da ga ne zateknem tu.
Al kad sam se odlučila na ovaj korak idem do kraja.

Dođoh pred kapiju i nešto me probode u grudima kad ga uočih.
Probode me tuga što ga vidjeh onakvog.

Cijepa drva, sav preznojen, u nekakvim starim poderanim hlačama, i mokroj od znoja majici. Zarastao, kose i brade poduže.
Zapustio se onaj nekadašnji moj Ibrahim.
Ovo nije onaj čovjek.
Uništio je svoju ljepotu i držanje pravog delije. Svoj stav i pogled pun života i nade za bolje. Pun planova i snova.
Ugasilo se svjetlo u onim očima, nekadašnjim usijanim zjenicama, koje se širiše kad me gledaše.

Gledam u nevjerici.

Pa sigurno sam i tri duge minute nepomično osmatrala njegove pokrete i neumornost izvršavanja radnje koju čini.

"Nur!"

Vidio me.
Blago se trznem i pravac u lice ga pogledam. Znam šta sad moram započet.

Nekako se jedva, toliko teško osmjehnem da me onaj smješak zabolio.
Otškrinem kapiju i napravim par koraka bliže njemu.

Bila sam gospođa za njeg. Toliko sam se ružno osjećala, da vam ne mogu riječima opisati.
Bila sam sve suprotno njemu i to je ono što mi nelagodu stvaralo. A nekad smo bili jednaki.
Dok on možda i dalje misli da sam se ja udala upravo zbog ove čistoće i skupe garderobe na meni.
Onu noć. Na noć prosidbe time sam ga otjerala. S tim uvjerenjem sam ga dovela do ovdje...

"Ibrahim", gorko prevalim preko jezika.

Bože kako me gledao. Kojim tužnim pogledom me osmotrio.

"Šta radiš ovdje?"
Drhti mu glas. Toliko je čujno...

Svalim toliko golemu knedlu niz grlo, te ga pročistim blago se zakašljavši.

"Došla sam da porazgovaramo"

"Porazgovaramo? O čemu bismo mi imali razgovarat?", malo ko pokrupni ton. U sekundi se promjeni.
"Hajde Nur molim te idi odavdje. Idi u svoju palaču od pamuka i zlata. Nas obične, siromašne smrtnike ostavi s njihovom patnjom. Nije ti mjesto ovdje. Sad si gospođa. I uostalom nemamo mi šta pričat", okrenu se da ide. Kao da ga neko na tren osvjesti i podsjeti na ranu koju mu zadah, pa se brecnu na mene, tjerajući me.

"Ibrahim!", zavičem, a on odmah nakon sitnog udaljenja od mjesta gdje je bio, stade, leđima mi okrenut.

"Molim te saslušaj me. Potrebno mi je da popričamo. Molim te", vikala sam iza njega.

Stajao je tako, dok se na kraju blago, sporo ne okrenu i ponovo me ispitivački ustrijeli.

"Molim te" napravim molećivu facu, ponovo mu davajući doznanja da mi je ovo potrebno.

Napravi par koraka nazad gdje je stojao i zalijepi se na panj na kom je cijepao drva.

"Hvala ti", mislila sam to.

"Hajde reci šta imaš, pa da idem", glavu nije dizao. Pogeo je i prikovao u pod.

"Hoćeš mi ikad moć oprostit?"

Odmah sam prešla na stvar.

Kojom brzinom je na moju izjavu podigao glavu ka gore, meni, iznenadila sam se. Zablokirala sam.
Pogledao me kao da govori "to me zezaš?"

"Oprostit?", zasmija se. Al onaj od muke smijeh.
"Nur, je li ti stvarno misliš da je moguće oprostit i zaboravit izdaju? Izdaju osobe koju si volio najviše na svijetu", zadera se.

Štrecnu me pravac u srce. Kao da me neko pesnicom udari po njemu.
Loša sam osoba. Isti tren pomislih.
Zla sam.
Nepravedna.

"Znam da je teško. Ali moraš da znaš da mi je stvarno žao. Da nikad namjerno ne bih tako nešto uradila. Slomila ti srce", na rubu sam suza.

"Al si ga slomila. U milijardu sitnih komadića si ga rasparamparčala i to kako drugačije nego namjerno? Jesam li te ja natjerao da odeš za agu. Da postaneš njegova žena, il si ti to sama i svjesno uradila, govoreći mi da moja ljubav nije dovoljna naspram njegovog zvanja i imanja?", urlao je na mene. Doslovno.
Alii nije me bilo strah.
Mislim da sam zaslužila.

Međutim s druge strane i nisam. Sve sam radila da neni udovoljim.
Šta je moj grijeh??

"To sam uradila zbog nene. Za nju. Zbog nje sam prešla preko sebe", jedva čujno kažem i oborim glavu, zureći u svoje cipelice.
Sad mu govorim ono što nisam onda.

"Molim?!?"

Brzinski dignem glavu "Ali ja volim Omara"
Izrekla sam to, jer ne želim da pomisli nešto drugo.

"Istina, nisam ga s početka voljela. Allah mi je svjedok koliko sam plakala i suze ljevala zbog bola i tuge za tobom i našim snovima.", uzmem pauzu.

"Ali onda su se stvari okrenule. Omar je postao sve ono što želim u životu, i vjerujem da je to bila sudbina svih nas. Tako se moralo desit. Sad ga volim i jedina je svjetla i najviše voljena tačka u mom životu. Nama Ibrahime nije bilo suđeno da završimo zajedno. Zato molim te ne radi to sebi. Ja ne znam da li si se ti zbog mene pretvorio u takvog čovjeka", odmjerim ga od glave do pete, pokazujući na šta aludiram kad ovo kažem, "ali mislim da je krajnje vrijeme da se dovedeš u red i postaneš nekadašnji čovjek pun snova."

Ima li smisla da mu sve ovo govorim sada?

"Koliko je prošlo? Par mjeseci, i ti si uspjela da ugasiš onoliku ljubav koju si navodno prema meni gajila? Ne nasmijavaj me Nur. Tako ti Allaha ne nasmijavaj me. Najviše od svega me boli, što je to samo znak da među nama prave ljubavi nije bilo.
Odnosno s tvoje strane je nije bilo. Pa ja te i dalje volim i iz dana u dan rana je i dalje svježa Božija ženo. Ubila si me!!!"

Jedva dišem. Ponestaje mi daha. Hoću da plačem.
Je li uopšte bilo pametno sve ovo započinjat?
On mene i sad voli?
Zašto je Bože ovako, pitam te. Vrištim u sebi.

"Ibrahim", s očima punim suza pogledam ga.
"Molim te oprosti mi. Tako ti Boga oprosti mi. Mene sve to proganja što se osjećam krivom za tvoju bol. Što sve mislim da me problemi i tuga prati zbog tebe, kojem sam srce slomila. Ali Allah je svjedok da nisam ni ja toliko kriva. Ne znaš cijelu priču. Samo te molim da mi jednog dana mogneš oprostit. Bila bih sretna. I ugasi tu ljubav prema meni. Biće ti lakše, kreni dalje"

Može li se dokazat čovjeku u čijem je srcu jedna te ista žena godinama da je prestane voljet i da je izbaci iz grudi tek tako?
Ne može.
Gluposti lupam i sama sam svjesna, ali jednostvano moram sve kazat šta mi leži na duši i jeziku.
Moram to izbacit iz sebe. Šta mislim, šta želim, šta sam kanila.

Odmahuje glavom, a jedna suza iskrade mu se iz oka i napravi putić skroz do dna brade.

Koliko je ovo teško za gledat.

Šuti.

"Ja sad moram ić. Želim samo da znaš da je u nas bilo ČOVJEK SNUJE, ALLAH ODREĐUJE. Još jednom molim te za oprost, ako jednog dana mogneš omogući mi to. Da i tebi i meni bude lakše. Ja sam se osjećala dužnom da ovo kažem i zatražim. Sad odoh. Čuvaj se"

Čekala sam ne bil šta uzvratio, ali jok. Muk. Tišina je izbijala iz njega. Bio je ogorčen, oborenog pogleda. Nije više ni gledao u pravcu mene. Glavu je položio u dlanove i tako naslonjenu micao nije.

"Ja sam tebi davno oprostio, al sebi neću nikad", tih je bio, pun gorčine.

Okrenula sam se i dug mig zadržala, suzama dozvoljavajući da napuste ova dva plava oka...to je bilo sve...
Jel mi bilo lakše što je izgovorio ovu zadnju rečenicu?
Nije.
Žao mi je. Neopisivo mi je žao.

Ja više ne znam kako se osjećam. Ne znam koju riječ i izraz da upotrijebim kako bih vam dočarala vlastito stanje duha.

Vratila sam se iz posjete Ibrahimu i ne znam šta bi trebalo da me obuzme.

Nije zaslužio.

Na vrata mi bahnu Omar kao grom iz vedra neba.

"Šta ćeš kod Ibrahima?" Sijevalo je iz njega.

Iznenadi me njegovo saznanje o mom odlasku tamo.
Ali pobogu kad uspi prije saznat, nema ni sat vremena kako sam se vratila.

"Lakše to malo. I otkud ti znaš da sam bila kod Ibrahima?", buntovno odreagujem.

Je li on to mene opet prati, ili šta? Već mi se kosa na glavi diže od ove pomisli.

"Pitao sam te nešto, ne postavljaj mi pitanje na moje već postavljeno pitanje. Ne ljuti me Nur!"

Zapravo on mene ljuti. Kakav je ovo mačo stav.

"Spusti loptu"

Ovo je bilo upozorenje.

"Nur!", zvučao je s ovim izgovorom mog imena kao da mi želi dat doznanja da prestanem otezat i pređem na stav s davanjem odgovora na gospodinovo postavljeno pitanje.

"Ne galami na mene. Išla sam da porazgovaram s njim, da tražim oprost i šta sad? I uostalom budeš li opet iznajmio nekog da me prati, to će ispast krajnje uvrnuto i bolesno. Nadam se da su svjestan toga"

Bolje mu je da nije unajmio.

"Šta ti imaš oprost od njega da tražiš? Zbog čega?!!"
Ok.
Ovo je sad ljubomorni ton.
Ljubomorni mačo muškarac progovara iz njega. A i sam je svjestan i snosi pola odgovornosti za tog momka...

"I nisam nikog postavio da te prati, šta ti je. Rekao mi Firat da vas vozio tamo. Al to nije tema, pitao sam te nešto drugo"

Mogu li ja išta u ovome konaku sakriti?
Ne.
Kad svi ljudi rade za njega.

Već uveliko kolutam očima od ovog polaganja računa.

"Jesi svjestan u kakvo je stanje zapao zbog mene? Zbog tebe? Barem toliko sam mogla uradit. Osjećam se krivom i mislim da sve što mi se događa to je zbog njega."

Zna da sam u pravu. Šuti.

"I nemoj me ljutit Omare. Svakako bih ti rekla. I sad ne želim više o tome"

"Da više nisi otišla, sad si i više nikad! A o ovom ćemo svakako još da pričamo!"

Otpuhnem čujno i okrenem se od njega, tražeći nešto po ladičaru.
Ne želim da ulazim u daljnju raspravu.
On se pjeni jer mu smeta svaki muški pogled upućen meni, a kamo li blizina.
A ja svakako i ne mislim više odlazit tamo.

"Ne pravi se da ne čuješ", ovaj stvarno nastavlja.

Opet sam namjerno, samo ćutala.

Kad više ne znade šta će, hujavo se okrenu i za šteku poput vjetra da izleti.

Zalupi vratima, pa ne prođe ni sekund eto ga vraća se.

Malo ih otškrinu, glavu proviri, pa će "ii opet nemaš mobitela? Gdje ti je?"

On kad me upita, ja se pokušah sjetit.
Ah, da...znam.

"Ih kad je on razbijen dušo. I šta me pitaš kad i sam znaš", dignem nos.

"Ccc ma ja. Smrskan u komadiće na podu stare ti kuće"
Naljuti se i hlupii ponovo vratima.

"Halooo, lakše to", zavikala sam.

Bio mi je smiješan. Ko balavac, a ne zreo muškarac od dvadeset i osam godina.
Šta ovo izvodi.
Jesam li mu već i sama rekla za telefon?
I njemu tek sad naumpalo da upita, a toliko vrijeme ga već nemam.

Glava mi je doslovno pucala. I to je sve zbog rastrešenosti.
Kako bih malo razvedrila naboranost čela zbog glavobolje, odem po bokal vode da malo zalijem cvijeće u vazama ispred.

"Melike abla, šta ima, kako si", javim joj se kad dođoh u kuhinju.

Melike je bila većinom zadužena za kuhinju, dok je ostala posluga pospremala po konaku i s njima i nisam imala baš nekog dodira. Slabo smo se kad susretali.

"Gospođo Nur", odmah me dočeka s osmijehom.
Tako vam je kad ostavljate vedar i mio dojam na ljude oko vas.
Kad vas smatraju prijateljem, a ne uzdignutim, sebičnim gazdom.
Mi smo ionako porodično bili prijateljski nastrojeni sa svima koji su prolazili kroz konak, pa i Melike. Godinama je ovdje. Postala je i sama kao jedna od nas.

Malo smo se ispričale i uzela sam ono po što sam došla.
Ona je insistirala da to uradi, no ja ionako nemam pametnijeg posla, pa nema šanse da joj dopustim tako nešto.
Dobro će mi doć malo se družit s mirisom cvijeća.

Iz kuhinje, da pređem uz stepenice ka gornjem spratu, nečiji urlik prelomi se čitavim prostorom.

Urlik iza zatvorenih vrata.

"Ageee!!!"

Ustaknula sam, od te glasine.

Samo što izgovori ovu riječ lupi nečim od vrata i ona se širom otvoriše. Vjerovatno nogom.

Tek sam sad zadrhtala i nesvjesno ispustila stakleni bokal pun vode od tlo. Razli se sadržina iz njega, a staklo ode u milion djelića.
Uletiše dvojica visokih ljudi unutra, bez bilo čije dozvole i poput zlikovaca s pištoljima u ruci nacrtaše se par metara od mene.

Oči mi hoće ispast koliko sam ih otvorila, u nevjerici šta se dešava.

"Omar agaaa!!", sad drugi oglasi se i podiže ruku sa onom crnom stvari u njoj i ispuca tri-četiri metka u zrak.

"Aaa", vrisnem i poklopim uši objema rukama.

U trenu svi se stvoriše vani i Omar poput munje sleti odozgo do njih dolje.

"Nur, jesi dobro. Nur?!", gleda da li mi se šta desilo. Dodiruje me sav van sebe.

Kad je vidio da mi nije ništa , sem da sam na smrt preplašena, okrenu se onim tipovima i stade nasuprot onog koji ispuca.

"Ateş, jesi ti normalan?? Koji je tvoj problem?!", galamio je.

Ateş?
Jel to Ateş kojeg mi jučer spominjao?
Asiyin A Ateş? Zamucam čak i u sebi.
Ovo su njena braća??
Muti mi se u glavi.

Omar je bio u pravu kad ih spominjao i sumnjao da će da mu navale probleme.

"Ooo Aga. Kakav je to doček? Evo mi malo navratili, da poravnamo račune"

Račune?

"Ateş izlađite odavdje, dok sam još smiren!"

"Ne idemo dok ne rješimo ono zbog čega smo i došli", povika dotični, te nage glavu u desnu stranu. Uperi pištolj u Omara i smrče se poput noći.

"Omaaar!", viknem i krenem prema njemu.

"Nur ne idi ovamo!", naredi mi, iza sebe pokazujući rukom da stanem gdje jesam. Da ostanem udaljena i u mjestu.

Mehmet i Orhan dotrčaše, nisam ni znala da su kod kuće. Bili su iza mene.

Stadoše sa strana mog muža, a napetost je sve više rasla.

Orhan stavi ruku za leđa i blago zavrati košulju, pomalo otkrivajući istu usijanu stvar koju ovaj prokletik ima među prstima, uperenu u mog čovjeka.

Gubim ravnotežu. Jedva dišem, a Zeyno koja se stvori ko čarobnjak, uhvati me da ne bih pala.
Jel ti ljudi uvijek hodaju s tim stvarima za pasom?

Šta ako opali metak? Šta ako i njega izgubim pred vlastitim očima.
Tek tad ne bih mogla podnijet razorenost u prsima i isti tren bih umrla. Zajedno s onim što bi mi oduzeli.

I uostalom nije mi jasno o čemu ovaj. Kakvi računi?
Računi sestre?

Gleda Omar njega. Gleda ovaj Omara. Sijeku se. Režu se oštricama pogleda.
Onaj drugi brat, čuva leđa ovoj vatri.

"Šta vam je djeco? Sklonite to oružije. Ko ste vi?", naš dragi smireni babo, pokušava na razgovor okrenut situaciju.

"Nek ti sin kaže ko smo"
"Asiyee!!" Zovnu je jedan od njih.

I samo što izgovori ovo ime, ona plava glava proviri unutra.

Bijesnila sam. Željna sam da je dovedem do neprepoznatljivosti.

"Vidiš aga, došli smo da očistimo čast naše sestre. Ove ovdje djevojke", očima pokaza na nju ukipljenu, s vraškim izrazom i lopovski obrvama.

Jedva sam se kontrolisala. Kao da me svako malo neko ključalom vodom zaljeva. Sad ključalom, sad ledenom.
Da samo hoće sklonit ono vatreno oružje koje je naciljalo Omara.

Jesu oni normalni?
O kakvoj časti pričaju.

Zar i u Istanbulu postoje osvete za čast i obraz?
Jesam ja to čitavo vrijeme u zabludi živjela i mislila da tamo toga nema.
Da su ljudi slobodni i bivaju s kim hoće i žele, bez posljedica i obaveze da se vjenčaju.

Ja znam da je Omar bivao s njom. Ali pitam se jel mogao znat da će doć do ovoga?

Šta sad? Mora da je učini svojom ženom da njenu stranu osvijetli?
Ni u ludilu takvo što neću dozvolit.

"Čast? Kakvu čast? Takve časti tamo nije bilo i nije se o njoj pričalo. Znate vi koliko je vremena prošlo, jeste li normalni? Ako vam je već stalo do nje, gdje ste do sad bili?", dubok ton mog muža, lomi se zodovima.

"Pa vidiš i mi živimo za ono što i vi aga. I nama je u krvi da osvećujemo ono što je naše. Potičemo s istih prostora. Za jednu Asiyinu suzu sve ću vas spaliti! Sad sam tu, jer sam saznao da si je zavlačio, poigrao se s njenom čašću!", preteći je zvučao. Ali samo jedan vodi razgovor. Drugi šuti i promatra u slučaju da zatreba tu je.

"S istih prostora?", zbunjeno ga upita. I ja sam to pitanje sebi postavila.

"Da dragi Omare. Izgleda da te privlače kćerke dviju sestara. Samo što si jednu iskoristio, drugu oženio!" glasno se brecnu iza leđa svoje braće kazujući nešto ovako.

Š š šta??...