"Ko je to?", znatiželja me kopkala.

Gledam ga i uočavam kako se pokušava sabrati, navodno da ne bih nešto posumnjala, a već jesam. Pročisti grlo, pa onda staloženo, sasvim u redu kaza
"Ma iz firme nešto", i čitav odgovor se završi na tome.

Sve mi je rekao, blago meni. I više je nego očito da ovog čovjeka nešto muči, da mi nešto krije, ali šta? Kako da dokučim?
Kunem se Bogom, još jednom ako bude od mene prešutio neke velike stvari, značio bi kraj. Ne mogu ja tako da živim. Ako će neko od mene sve da krije, da se ustručava dijelit sa mnom probleme i brige, koja je onda svrha svega u zajednici nazvanoj brak.

"Sigurno firma? Ne kriješ mi opet ništa? Omare Allah mi je svjedok, da ti još jednom preko neke stvari koja se tiče i mene kao tvoje žene neću preć. Eto samo da znaš"

Zamal. Sitni atom me zadržao da mu ne saspem ono malo saznanja koje imam o Asiye. Sumnja u meni mi govori da je upravo to ime upetljano u njegov privremeno mrtvački izgled koji je do prije malo čas imao. No, neka.

Rekoh. Upozorih. Dadoh doznanja, te okrenuh od njega. Zavalila sam se na svoju stranu kreveta i hujavo rastresla pokrivač na sebi. Dok on riječ nije izgovorio na ovo moje, garantujem da sam u pravu. I boli me to saznanje.
Ovaj put mu je prošlo za rukom, pa sam mu oprostila što je one stvari krio. Al na kraju krajeva kad je riječ o drugoj ženi ni jedna ne bi imala mira.

"Nur", poput krivca me zazva.

Šutila sam.

"Ima nešto", pa malo uze pauze, "moram ti još nešto reć"

To je to. Uzdahnem pa se okrenem njemu, u uspravan položaj sjedajući.

"Asiye!", kažem ko iz topa, a on osta zatečen. Nisam mogla više šutit. To ime je željelo van. Željelo je bit izgovoreno na glas, da izađe iz usta.

"K kako znaš?", zamuca, vidno s iznenađenjem na licu.

Moja usta, sad bi ih lupila. Brzopletost ide prije promišljenosti. Možda nije imao u planu to da mi kaže. Ali gotovo je sad. Otvorila sam kutiju, pa red bi bio i izvadit ono što čuva. Što sadrži.

Hoću da smo načisto.

"Čula sam. Onu noć kad si raspravljao s Malikom u mraku", kažem kako jest.

Preleti prstima kroz razbarušenu kosu, pa sklopi kockice o čemu pričam.

"Šta si tačno čula?"

"Omare", prekinem ga, "sad nije bitno šta sam ja i koliko čula, već ti treba da pričaš. Ja ću da te pomno slušam tako da, počni."

Pročisti grlo.

"Dobro. Slušaj. Mada nema tu ništa mnogo da se priča. Ta Asiye čije ime si čula da se spominje. E pa ona je moja bivša"

Kako me slatko štrocnu ova riječ. Očigledno ne volim kad se spominje neka druga koja je povezana s njim. Dobro. Ovoliko i ja znam. Bivša. Nije bilo teško za skužit.

"Dok sam boravio svo to vrijeme u Istanbulu, ona je bila ta za koju sam mislio da je navodno prava. Ili sam barem želio da mislim. Ali nije bila. Ispričao sam ti početak priče, kad sam i zašto otišao u Istanul i ona je priča vezana za taj period. I nek ostane tamo. Ne treba da nam se bez potrebe to ime miješa u brak i sreću koju smo hvala Bogu pronašli jedno uz drugo."

"Koliko ste bili skupa?"

"Tri godine", gledajući me u oči želio je dosegnut njihovu dubinu uvjeravajući me da govori istinu. I naravno da sam mu vjerovala, nisam imala razlog za suprotno.

"Aha, tri godine je mnogo"

Zaista jeste. To su fine godine, da se čovjek uspije vezat za nekog. Ja sam se za Omara vezala za tako kratak period, a šta je tek sa njom. Jel joj stvarno Omar nije bio u mogućnosti isti osjećaj s ljubavlju uzvratit. I dalje sumnjam. I dalje. Ne da mi mira da je možda Omar volio kao mene sada. Mada mislim da je takvo nešto skoro pa nemoguće, čuvši priču od sinoć. Apsurdno je o tome i pomislit, ali eto. Žena je žena.

"Jest, znam. Znam i da sam se ogriješio od nju, jer sam joj davao lažnu nadu i labav temelj na kom je planirala nešto više. Porušio sam joj sve Nur", zvučao je tužno.

Isuviše je dobar čovjek i znam da ne bi nikad nikoga namjerno povrijedio. Ali nije mogao protiv srca. Toliko razumijem i shvatam ga.

"To od malo prije. Ta poruka. Od nje je, je li tako?", uvjerena sam da jest, ali želim da čujem iz njegovih usta.

Samo mi potvrdno kimnuo glavom. Uze uzdah, davajući mu toliku težinu, da bi i najmutaviji skontao da ga nešto muči.

"Šta kaže?", više sam i sebi dosadila s pitanjima.

"Kaže da je čula da sam se oženio. I to joj smije glavu dati javio onaj prljavi stvor Malik!", zadera se, izazvavši moje trzanje.

"Dobro hajde, smiri se. Šta i ako je saznala. Ne piši joj, ignoriši i gotova priča. Prošlost neka ostane za leđima gdje joj je i mjesto", ohrabrim ga.
Nadam se da mu ne pada na pamet pravdat joj se i odgovarat.

"Dođi lezi pored svoje Nur", tapnem rukom na krevetu do sebe i osmjehnem se. Sada lakše dišem. Eh, tako.

"Nemaš više pitanja?"

"Imam Omare moj, imam. Ali ništa više toliko bitno, što ne može čekat. Nekad drugi put ćeš mi ispričat zašto ne podnosiš svoju krv. Amidžića Malika. No, to može čekati, dođi", raširim ruke.

Treba znat kad odustat s tušenjem muža. Sa mrcvarenjem ispitivanja. Ne želim ga udaljit od sebe. Polahko ću. Ima vremena i za nastavke. Dovoljno za noćes radoznalost sam popunila.

Polahko se smjesti do mene, stisnuvši me u jednako jak zagrljaj. Volim ovog čovjeka.

"Nur, ja tebe volim, znaš to, zar ne? I ne mogu reć da me ne plaši ovolika količina ljubavi, koju gajim i osjećam prema tebi. I ne slutiš koliko je jaka. Nadmašuje svačiji osjećaj poznavanja ljubavi."

Srce mi se doslovno topilo. Neprocjenjivo.

Pomilujem ga i pređem mu rukama kroz kosu, sva ushićena. Šta čovjeku više treba od ovolike voljenosti od strane onog koga voli.

"Znam dušo moja. Kroz tvoju priču, ponašanje, dovoljno je da vidim istinu rečenog."

Prvi put ga nazivam dušom i toliko mi lijepo zazvuča s mojih usana, da sam iznenadila samu sebe. A da ga volim? Za to hrabrosti nemam da mu priznam. Kukavica sam. Bojažljiva. Bojim se, ali čega? No, vjerujem da će i za to doći pravi trenutak. Pravi za ispoljenje i izgovor nečeg najljepšeg što živ čovjek istinski može doživit.

Ljubav nas pokreće. To znamo svi. Svaka smisao dobiva na vrijedosti uz pravu osobu kraj sebe i uz pluća ispunjena uzvraćenom ljubavlju.

Nismo više ubijali trenutak riječima. Samo smo uživali.

Legli smo, tako ja u njegovom naručju, duboko u noć šuteći, odmarajući dušu u tišini i blizini jedno drugog.

Tako smo i zaspali. Barem ja. Za njeg ne znam, nije bio u odjeći za spavanje.

Tog jutra Zeynep je poput razbojnika lupala mi na vrata. Prestravila me, isti tren misleći da nosi loše vijesti.

Podignem se sva izvan sebe, jer me grubo kucanje, na ružan način prenulo iz sna. Omar je još spavao i njega očigledno ni najmanje nije doticala, nit je dopirala buka koju izazva ova žena.

Krmeljivo škiljim na nju kad otvorih vrata.
"Šta je bilo Zeynep? Pobogu kako to kucaš, mrtvog bi pridigla iz groba?"

Sva se zadihala.

"Nena Fatma", pa uze predah.

Još jedna sasvim drugačija bol od boli koju mi Omar zadavao. U doslovnom smislu neko mi zari nož u grudi koliko zaboli.

"Šta nenaaa!!? Zeynep govori, šta nena? Gdje je nena?!", sva sam se pogubila, šarajući očima ne znam gdje prije.

"Smiri se. Nena je u svojoj sobi. Ali Nur, nije dobro. Povraća, sva je problijedila. Bilo bi dobro da odeš do nje, pa nek je Omar odveze u bolnicu", saznanje da mi još živa ali nimalo dobro, ništa mi baš ne olakša. Ne želim da moja Fatma ikad bude bolesna, da pati, a sama pomisao da je izgubim gubi mi razum.

Pomaknem Zeynep s vrata u stranu i otrčem do nje. U sobi joj zateknem poslugu kako je umiva, a ona sva probledjela ispruženo leži.

"Neno!", viknem s vrata, a Mehmet aga koji je također bio tu, blago se cimnu.

Odletim do nje, te spustim dlanove na njene obješele, stare obraze. Bože ne oduzimaj mi ovo stvorenje, molila sam se u sebi svim silama.

Drhtala sam od straha i panike. Dugo nije bila bolesna.

"Nur kćeri,nemoj da se brineš. Dobro sam, malo me mučnina pokolebala, ali držim se", pokuša da me utješi svojim, pa jedva, krajnje jedva izgovorenim riječima. Još se i osmjehnu, ali joj oči ne prate i nikako ne podržavaju izraz na usnama. Oči su vrištale od patnje. To staro tijelo je osjećalo umor.

Krenem plakat, ne mogu ja ovo. Ne mogu bit hrabra koliko god se trudila biti.

"Neno moja", spustim joj poljubac u obraze i obrišem suze sa svojih.

Biće joj gore kad me ovakvu gleda, pa se saberem.

"Sad ćemo te voziti u bolnicu. Odoh po Omara i da se obučem"

"Nur kćeri, nemoj da se brineš. Naša Fatma će dobro da bude", Mehmet mi govorio s desna.

Kimnem glavom prema njemu s nadom da će biti onako kako kaže i izjurim nazad uz stepenice, do spavaće. Da je neko mlađi u pitanju i da povraća, bespomoćno ležeći s bljedilom po tijelu, ne bi me ovoliko zastrašilo. Ali zaboga ona je stara, to nije dobar znak za nju kao takvu.

Već je bio na nogama. Zakopčavao je posljednje dugme na bijeloj košulji. Čuo je i on.

"Nur, kako je nena?"

"Nije dobro Omare. Ne znam kad sam je onakvu vidjela. Plašim se. Hajde vodimo je doktoru", opet sam zaplakala.

"Ššš nemoj tako govorit. Biće ona dobro, svi mi imamo taj period kad malo slabosti osjetimo. Ne rastužuj se molim te. Mene boli kad vidim te suze. Vozit ćemo je, naravno.", snuždi facu, pa palcem obrisa klizeću kap ispod moga oka.
Povuče me sebi, kao uz štit od svakog zla i nevolje.

Brzo se dozovem sabranosti i spremim za poć.

Jedva smo je nekako uveli u auto, kao da mi je otežala i primjetila sam da se svako malo drži za stomak, sva pogurena. Valjda od povraćanja da je ne boli. Ili je nešto loše pojela, ali šta bi mogla. Nisam joj prethodnu noć ništa dala što do sad nije jela. I sto posto sam sigurna da nije bilo ni pred istek roka. Sjela sam s njom po zadi, da joj mogu bit pri ruci ako ponovo krene da povraća ili ne daj Bože ako joj pozli.

Sva sreća pa smo brzo došli, zahvaljujući mom Omaru.

Doktori su odmah reagovali, još više i stručnije vidjevši agu pred sobom. Eto, imalo se to strahopoštovanje prema njima kao glavama tu. Tek vidim, u ovakvim situacijama kakva je zapravo sreća bit njegova žena. Agina žena. Nekad samo jedno prezime daje ti na značenju i cijene te više kao nosioca istog.

Nervozno sam koračala hodnikom, dok su mi nenu pregledali, te sam se tjerala što više pozitivna biti. Ruke mi drhte i ne volim što sam ovakav paničar ali pomoć si ne mogu. Oduvijek sam bila ista kad su ovakve situacije, i tu pomoći nema, sve dok dušu ne predam meleku, dok se ne susretnem sa smrću.

"Nur, molim te smiri se. Biće dobro. S takvim strahom ne doprinosiš ničemu"

Znam Omare. Pobogu znam, ne bih ni ja, ali moram. Jedino je što imam u životu. Osim sad tebe i tvoje porodice, ona mi je jedina obitelj. Ako još ostanem i bez nje, postat ću poput siročeta zaglavljenog u surovom svijetu. Sa druge strane znam da je glupo što pomišljam da mogu uticati na sudbinu i promijeniti njen slijed. Ako ne danas, sutra, za par dana ili čak i godina moja Fatma će napustit ovaj svijet. Ako bude po redu, prije mene. Ne kažem da mogu isti sekund, sada odmah ja biti ta koja će nju ostavit za sobom i preselit na drugi svijet. Kako god, tako mora bit. Život. Ali jednostavno boli. Boli kad u jednoj osobi imaš čitav svoj život i majku i oca i nenu i brata i sestru. Sve. I kad je izgubiš dođe ti kao da si za jedan dan, u jednoj minuti izgubio komplet familiju. Ružno zar ne? Ružno i za pričam, pomislit, a kamo li doživit.

"Znam, znam", odgovorim mu nakon malo poduže pauze i sjednem do njega na stolicu.

Znate, Bog vam neće nešto oduzeti, a da neće zamijeniti nečim boljim. Pa tako i ako bih u jednom trenutku ostala bez nje, zahvalna sam Bogu više nego na ičemu što sam supruga jednog ovakvog čovjeka. Sve sam pronašla u njemu. Iskustva nemam i nikad nisam imala prohtjeve, nit kriterij za ono što bi jedno muško trebalo da ima, kako bih bila njegova. I evo, sad kad imam pored sebe nekog kao što je Omar, onda shvatim da me Allah počastio svakim dobrom. Dao mi ono za čim očigledno svaka žena žudi. Lijep li je osjećaj.

Svako malo mi je potreban dubok udah i izdah, da bih smirila unutricu.

"Dođi ovamo, nemoj mi se sikirati" glavu mi položi na svoje rame, rukom me čvrsto obgrlivši.

Džaba je, mir nikako nisam osjećala. Još su se doktori poprilično zadržali unutra.

Omaru zazvoni telefon, a on izvadivši ga iz džepa reče "babo", te prisloni ga na uho.

Slušam kako mu odgovara na pitanja i naravno ne daje nikakve bitne informacije, jer ni mi ne znamo.

"Vi ste nenina rodbina?", ugledasmo figuru čovjeka, u bijelom mantilu, koji se pojavi na hodniku pred vratima iza kojih je bio s Fatmom.

Skočim koliko brzo mogu i odletim do njeg.
"Da, ja sam joj unuka. Kako je nena, je li dobro?"

A Omar govori ocu koji se nalazio s one strane linije da sačeka malo.
Iščekivali smo šta će nam ovaj čovjek reć.

"Nena je sad dobro. Pritisak joj se povisio, pa izazvao povraćanje. Ali žali se i na stomak, boli je. Od zora dok je povraćala, vrlo vjerovatno previše je napinjala taj predio. Pa smo joj dali infuziju, biće ona bolje ako Bog da. Nemojte paničariti. Samo nena je slaba, pa teže podnosi bilo kakve bolove"

Kao da mi kamen pade sa srca.

Uvijek se čuvala šta će jesti zbog borbe koju godinama vodi s pritiskom, šećerom i tim problemima.
Ali eto, mora se nekad desit.

"Dobro, hvala vam doktore. Hoće moć s nama kući dok primi infuziju?"

"Hoće naravno. Samo morate sačekati. Ne ponovilo se", kaže i ode.

Omar javi ocu ono što i sami saznasmo, nakon čega prekide.

"Eto moja Nur. Sad mi se malo osmjehni, zasjaj", poljubi me u čelo te udahnu miris s kose mi.

Razvučem osmijeh, iskreno pokazavši zube i u sebi sto put zahvalih Bogu što je sve kako treba.

Malo mi krivo što sam je vodila sa sobom prethodnu noć. Mučila je svojim problemima, vukući je onako staru tamo ovamo.

"Jesi gladna, hajde idemo jesti u restoran pored"

Od cijele frke svujtro, nisam ni primjetila glad, koja je bila piprilično velika.

Odemo tamo, a kad se vratismo moja Fatma bi spremna za poć.

"Fatmić moj, jesi mi bolje?", zapucam joj se u zagrljaj, a ona me sva pogubljeno pogleda, šarajući pogledom.

"Saniye moja. Dijete moje, dobro sam ja, al si mi ti tužna", progovori, pa mi se približi bliže uhu, kao da hoće da drugi ne čuju. Al ko bi i mogao čut kad je tu samo Omar "tužna si što te dovedoše mom Ekremu. Znam ja koga ti voliš i sad. Patiš Saniye, oči ti plaču, a gledam te ko svoje evlade"

Šok. Još jedan u nizu.

Pogledam Omara. Omar pogleda mene. Kako izgledamo? Ni sama ne znam...

****************
Evlade znači dijete.

Evo, izbacila sam napokon još jedan dio, koji vjerujte, ni sama ne znam kako napisah😂
Nadam se da vam se barem malo svidio ako ništa❤