Ukočena kao kip čekala sam priču kojom bi nastavio započeti razgovor od danas i posložio mi toliko toga u glavi.

Dok je praktički klečao na koljenima ispred mene, držeći moje drhtave ruke, bila sam spremna na sve. Ako će da ide sve u vraga, neka ode. Ionako mislim da više prevaljuje na lošu konačnicu ove noći.

Gledam ga kako uzdahuje, kao da će izustit, toliko dugo i teško čuvanu tajnu. Čemu to? Zar može toliko loše biti? Šta god je čuvao mogao mi je odmah reći, a ne čekat posljednji tren. Vjerujem da nisam načula sama, nikad do ovog ne bi ni došlo. Ponio bi sa sobom u grob mnoge radnje iz prošlosti. Bože oprosti mi, kad ovako mislim isto da ga stavljam u koš sa kriminalcima. Ali moj Omar to nije.
Već sam čula o čemu je riječ. Srž sam dosegla, trebaju mi početak i detalji. Razlozi zbog kojih se to desilo.

"Nur, slušaj me sada. Prije nego krenem bilo šta da ti pričam, hoću da jedno znaš", tuga ga prelama.

"Volim te i šta god pomislila poslije ovog noćas, hoću da prije svega u to budeš najviše uvjerena", sklopi oči, pa vidno svali kuglu niz grlo.

Od ovih riječi zatreperi mi donja usna, ali spremno je zagrizem, suzdržavajući se bilo kakvog slamanja. Dosta mi je bilo za večeras. Jedva da mi je jasno kako stojim pri sebi poslije onoliko suza i onog otrova kojeg sam pila. Bljuvotina me malo dovela u red i ona Malikova kahva.

Gledam ga i opet ne mogu ništa drugo da osjetim osim ljubavi za njim. Ne mogu a da ne primjetim onu posjekotinu u donjem dijelu usne, za koju bi sve dala da je moja ruka u ovom trenu očisti.
No, realnost je činila svoje, kad je nastavljao sa pričom.

"Zapravo i samoj sam ti rekao još prije mnogo godina da ćeš mi bit žena, samo toga se ne sjećaš. Bila si isuviše mala."

Ošamuti me njegova lažerno izgovorena rečenica da ipak znam nešto od ove uvrnute priče. Kako mi mogao tako nešto reć, a da zaboravim? Šta ovo on govori? Nevjerica je bila u velikoj mjeri uz mene.

"Šta to govoriš?", skupila sam hrabrost, nejasno ga pitajući da malo bolje pojasni izgovoreno.

"Molim te nemoj me sad prekidat kad sam počeo. Samo šuti i pažljivo me slušaj"

Uze blagi predah i pauzu, pa nastavi.

"To se desilo kad sam imao oko trinaest godina. Nisam siguran koliko si ti tačno tada bila stara. Vjerujem da ne više od šest. Toga dana, baš se sjećam kao da je jučer bilo. Otac nas dovezao do pred neku staru, na jedan sprat kućicu. Nije bila na ono što sam navikao, još kao dijete znao sam takve neke stvari. Kad me otac ostavio unutra, da ga sačekam na zadnjem sjedištu, kročio je kroz ta vrata. Nisam znao, ni dan danas ne znam šta je radio tamo. Ja sam bio isuviše živ i radoznao da ostanem na jednom mjestu, pa kad sam tebe ugledao da se igraš kolačića u blatu, izašao sam. Zadirkivao sam te, ali me i tada, kao ni sada nisu ostavljale ravnodušnim ta tvoja dva, okeansko-plava oka. Još i dječak, sta sam mogao i znat kao takav, rekao sam da ću te oženit. I stvarno tada sam mislio tako. Vidio sam i znao sam da ljudi kad se svide jedno drugom, uzimaju se. Ti si se meni svidjela i rekao sam da kad porastemo bićeš moja žena rumenih obraza", zasuziše mu oči, a meni isto da podsvjest stvarala sliku ispričanog, svjesna negdje u dubini sebe da sam ovo doživjela. Malo, na milisekund proleti mi neka slika sjećanja i probudi osjećaj koji mi izazva posljednja rečenica "žena rumenih obraza"
I ono jutro kad mi se obratio tako, imala sam istu reakciju. Poput zvuka čudnutog ranije. Kao da se urezalo negdje duboko u podsvjest, bez mogućnosti izviranja u čistu sliku prisjećanja. Bila sam isuviše mala da bih mogla zapamtiti ovako nešto.

Doduše djeca nose sa sobom poneka sjećanja iz ranog djetinjstva. Ali ne sve.
Ako je on imao tada trinaest godina, ja sam imala pet. U periodu tog vremena, nemam jaka sjećanja, kao mlado nezrelo biće nisam ponijela veliku memoriju od te dobi.

Htjela sam plakati. Ovo mi je sada bilo zapravo toliko simpatično i slatko, da sam ga htjela zagrliti. Poletjeti mu i puknuti se iz sve snage u one dvije najsnažnije ruke, koje pružaju najljepše utočište, najsigurniju luku.

Ali nažalost tu je bilo stvari koje su uslijedile poslije ovoga. Stvari koje će da nastavi pričati svaki tren.

Prvo me pogledao, da uoči izraz moga lica, kako bi mogao nastaviti, ali na njemu mogao je vidjeti samo blijedilo, iscrpljenost, sa punim sjajem suznih očiju.

"Jasno se sjećam da si tada zaplakala na sav glas govoreći "neću" i otrčala u kući", malo se zasmija vjerovatno vraćajući film kako je bilo.

"Tad sam zapamtio gdje živiš i obećao sebi da ću te nać za par godina. Kad odrastemo. I prolazile su godine. Stasao sam u tinejdžera, pubertetliju. Često su mi se tadašnje, ako ih mogu nazvati curice, motale oko nogu. Bio sam agino dijete, a one kao i sve te dobi, zaljubljenice u početku života. Kunem se Bogom još i tad sam mislio o tebi. O onim rumenim obrazima, pitajući se gdje si i jesi li išta narasla. Sa devetnaest godina, po završetku srednje škole, tog ljeta sam hvatao priliku da odem do one fotografski upamćene kućice. Molio sam Boga da te tu zateknem, da i dalje na istom mjestu živiš. A mojoj sreći nije bilo kraja kad sam te zapazio kako meteš pločnik pred ulazom. Onako mala i dalje toliko mlada za mene, pjevušila si i mahala onom metlom svud uokolo. Bila si toliko slatka, a ja toliko pogrešno opčinjen jednim djetetom od jedanaest-dvanaest godina. Bio sam isuviše star za tebe tada, ali Allah mi je svjedok da te nikad nisam gledao očima nekog paćenika i ludaka. Bila si mi toliko simpatična, da sam bio spreman čekati ako treba i čitav život da stasaš u zrelu curu, pa postaneš moja", napravi još jednu stanku, duboko pogledavši u mene, želeći doprijet u moju dubinu.

Nisam mogla da vjerujem šta mi uši čuju. Nije valjda da je tolike godine očaran djevojčicom koju jednom u životu vidio, i to dok je i sam bio dijete? Allahu dragi, kakve si sudbine zapisao...

"Posmatrao bi te tako sve dok bi bila napolju, a onda kad bi ušla unutra i ja bih otišao. Samo bilo mi je vraški teško istupat iz kuće, budući da sam sin velikog age i treba da mi se prati i pazi na svaku stopu. No, ipak sam pronalazio načina. Poslije, tog ljeta, trebao sam na dalje školovanje, na nagovor oca u Istanbul. Želio je da završim fakultet i studije, pa da jednog dana budem nasljednik, pravi poslovni čovjek sa diplomom, sposoban voditi firmu i tolike radnike. Koristio sam vrijeme kad god sam mogao da dotrčim, negdje iza ćoška, pa makar i na minut da te vidim. Bila si mi zanimljivo dijete. Razdragano i veselo dijete. Govorio sam sebi da ćeš jednog dana bit prava Nevšehirčanska ljepotica za kojom će mnogi lomiti noge. Zadnji datum kad sam te vidio bio je 27. septembar 2010. Jasno ko dan, sjećam se tog trenutka. Znam da ćeš sada pomislit koliko sam bolestan bio iz daleka prateći život nekog djeteta. Ali nije tako."

Suze nisam ni primjetila kad su mi počele klizit niz izblijedele obraze. Dok sam ga slušala, emocije su radile svoje. Malo se sve ovo činilo jezivim, ali nije mi smetalo. Samo, znala sam da ima još.

"Tolike godine sam se školovao i život i naviku gradio tamo. Istanbul je sve ono što treba jednom živom čovjeku. Jednom momku. Bog mi je svjedok koliko mi je lijepo bilo i koliko sam uživao. Samo morao sam i dosta da se trudim oko učenja i polaganja nametnutog. Prvih par godina tamo, pala mi je u zaborav ona djevojčica. Nisi mi više bila na umu, ni u mislima"

Kad ovo izusti, osjetila sam neku bol. Krivnju sto me zaboravio okusivši bolji život. Zar stvarno Nur? Zar te stvarno uvrijedilo ovo što je rekao da te zaboravio?

"Ali opet poslije vratio sam se na isto. Htio sam da znam je li se šta bitno promijenilo i više nego išta zelio sam da te vidim kako tsd izgledaš. S obzirom da sam već bio pravo zreo momak, mogao sam dokučiti i angažovati neke ljude. Ljude iz Nevšehira i mimo znanja moga oca. Pa sam tako i uradio. Našao sam onoga koga si jutros čula da razgovara sa mnom. Ramo. Još od tog vremena mi je odan. Od njega sam tražio da te nađe i napravi željene fotografije, kako bih te mogao vidjeti. Ja sam svake godine ili svake druge dolazio natrag u Nevšehir, ali samo za vrijeme Bajrama. Na dan, eventualno dva. Odmore i ljetne pauze ostajao sam tamo. Želio sam zapravo izgraditi život u Istanbulu. Nisam se želio više vraćati u ove popločane zidine. Znaš Nur, tamo je život previše slobodan. Ovdje je stisnut i okovan običajima. Ovdje ti ne daju da dišeš po vlastitoj volji i na željenom mjestu, dok tamo možeš i previše si raspušten za vlastite životne odabire."

Znači bilo je istina kad sam mislila da tamo ne vlada tradicija. Nema okova nametnutosti. Kamo sreće da sam i ja okusila plodove te slobode. Ali kad razmislim, s druge strane, da jesam ne bih nikad Omara imala. Sve ima svoje zašto i zato. U Božije se ne mogu miješati.
I dalje samo sam šutila i do sad sve čuvši nisam uopšte imala razloga da se ljutim, osim toga što mi nije rekao prije i što mi prešutio kad sam ga lijepo upitala.

"Znači vratio sam se za stalno ovdje sa dvadeset i sedam godina. Što bi značilo da te Ramo pratio neke dvije, do tri pune godine unazad", računao je. Htio je biti krajnje precizan oznosivši svaku moguću stavku.

Zar me tolike godine neko posmatrao i bilježio svaki bitan detalj moga života, a da pojma nisam imala o tome? Sad mi je jasno kako je znao i za Ibrahima.

"Kad sam želio da napravi slike, da se uvjerim u šta si stasala, tad si otprilike trebala imati petnaest godina."

U tolikoj me granici čudila ova njegova preciznost, da sam bila van sebe.

"Ostao sam zaprepašten vidjevši te tada. Bila si i dalje isto lijepa, čak i ljepša. Mada sam znao da će tako biti, samo sam se želio uvjeriti. Kad sam to tražio od Rame, više nisam bio pri pomisli da te ženim i imao te neke lude, iz djetinstva propraćene ideje. U tom trenu sam bio samo znatiželjan, ništa drugo. Onda sam samo rekao Rami da nastavi me povremeno obavještavati o bitnim stvarima kako bih bio u toku. Čisto da znam je li te ko rastužuje i kako živiš. I znam da nisam imao pravo na tako nešto. Oprosti mi. Prenosio bi mi informacije s vremena na vrijeme, ali ništa toliko bitno. Istražio mi takođe, da te čovjek zvani otac napustio poslije majčine smrti i da se čitavo vrijeme nena Fatma brine o tebi. Nisam znao to. I onda kad sam dolazio i posmatrao te vlastitim očima, nisam znao da si bez oba roditelja. Tada sam samo shvatio koliko si zapravo veselo dijete bez obzira što nemaš nikog svog. Divio sam ti se. Međutim svake godine bi mi Ramo slao po par slika, čisto da vidim kako se mijenjaš. Kad si napunila osamnaest, zahvalio sam Bogu što napokon dočekah da to djevojke stasa u punoljetnu osobu. Tad si postala prava cura. Najljepša cura koju sam u životu vidio. Iz godine u godinu poprimala si sve veću ljepotu. Od tada tražio sam od Rame da te sve više i više slika, želeći da te gledam. Oči nisam odvajao od onog komada papira. Zar se čovjek toliko moze diviti nekome preko par slika?", upitao me.

Slegla sam ramena, očima širom otvorenim, ne trepćući. Uopšte nisam znala kako reagovati na sve ovo. Pričao je kao da nema kraja.

"Može, eto ja sam se tebi divio. Onda su me počele mučiti misli da bi svaki tren mogao neko od prosaca da ti zakuca na vrata i uzme tvoju ruku. Iako sam mislio da sam počeo graditi novi život uz Bosforsku obalu, u tolikoj daljini, već od tog trena počeo sam da shvatam da ne bi moglo ići. Na stranu sve ostalo, kad sam toliko žarko želio da budeš moja sitna, duge kose ženica, koju ću da štitim od svakog zla. Kad sam toliko htio spriječiti da te uzmu nečije ruke u čijim bi čitav život da patiš i robuješ. Znao sam da ti je mjesto pored mene. Samo sam te ja mogao zaštitit od siromaštva u kojem bi se čitav život patila, služeći kako suprugu tako i njegovim roditeljima. Samo sam se negdje potajno nadao da bi mogao da ti dođe kakav dostojan prosac, pa bih dopustio da nađeš sreću, ali moja Nur... Ibrahim nije bio takav.", napravi stanku, opet me onim očima, iz kojih sjaj suza nije čitavo veče izlazio, pogleda.

On mene toliko voli, da jednostavno ne mogu dokučiti...

"Kad sam čuo da se viđaš s njim, prvo mi ko nije bilo pravo, već sam imao osjećaj da neko uzima ono što meni pripada. Ali prije svega htio sam istražiti ko je i kakav je momak. Ako bih ja vidio da ti njega voliš i da je dobra prilika, Bogom ti se kunem nikad te ne bih unesrećio nazor te oženivši i učinivši svojom. Međutim, stvar nije bila takva. Nije, kad mjesto gdje bi otišla nije bilo za moju Nur. Za tebe takvu, da ti uguše snove i mladi duh u onoj neimaštini. Rećemo da neimaština nije presudna, izborili biste se nekako sa tim, ako bi Ibrahim lijepo zarađivao. Presudna je činjenica da je njegov otac propali alkoholičar, koji mu materu maltretira, tukući je i cijedeći godinama zivot iz te jadne zene. Moja Nur...ti da si tamo otišla to bi tebe uništilo. Prizori kojima bi bila svakodnevno izložena. A da ne pričam da postoji velika mogućnost i za Ibrahimom koji bi naslijedio gene oca pa isto činio. Ne mogu ni da mislim o tome", nevoljko protrese glavom. Bolila ga i sama ova zamisao.

Srce mi toliko jako udaralo, da sam čula hučanje vlastite krvi kroz bubnjiće. Svaki čas se doima da će me opaliti srčani, koliko mi se unestabililo disanje. Je li on to mene spasio od vlastitog upropaštenja. Znači Ibrahim nije bio toliko iskren sa mnom. Ali kako se moglo skriti i krije godinama tako nešto. Doduše nikad nisam nikog ni pitala o mišljenju. Sad mi se sve kockice posložiše. Pa skoro sve.

Znate, samo mi fali jedan još ogroman detalj iz njegovog života u Istanbulu, koji i pored svega ovog ne da mira mojoj ženskoj intuiciji. Asiye!! Omar se bazirao na priču koju sam prisluškivala jutros, ali nigdje nema onoga što sam čula prije na noć. Znači krije još.
I ne ljuti me sve ovo što upravo ispriča, koliko me zapravo ljuti što i dalje nastavlja sa zatajenjem nekih stvari. Misli da ne znam, pa obilazi.

Eh, moj Omare, kad bi samo znao da mi još veću sumnju bacaš s tim što tajiš očigledno postojeću priču o dotičnoj.
Možda sada nije vrijeme za baziranje na toj strani proživljenog. Možda ispriča sutra ili nekad u skorije vrijeme. Možda sad hoće samo da mi ispriča one veće stvari zbog kojih ga strah da me ne izgubi. Možda ta Asiye i nije bitna, nego trun sumnje ubačen na Malikov plan i lukavstvo.
Možda, sve je ovo jedno veliko MOŽDA.

"Da nastavim?", zabrinuto me pitao, vjerovatno uvjerivši se da ne izgledam nikako dobro.

"Aha, hoću da znam do kraja. I noć bijega, hoću da mi i to ispričaš", brisala sam suze usmrcujući.

"Dobro. Ispričat ću ti sve.", protrlja bradu, te pređe prstima kroz već raščupanu kosu.

"Mislio sam da ćeš prekinuti s njim, pa sam se nadao tome danima. No, ne bi tako, što me dodatno raspaljivalo i stvaralo nervozu. Molio sam Boga samo da te ne zaprosi, dok sam ja i dalje u Istanbulu, daleko nemogućan bilo šta da spriječim. Ali postojala je jedna stvar koja me u svemu tome tješila. Vaše skrivanje. To mi ulivalo nadu da još od vaše vjeridbe nema ništa. Pa sam tako čekao neko vrijeme dok nisam sto posto bio siguran da napustim započeto i vratim se natrag u rodni kraj. Otac se već bio složio da mogu i tamo ostat, pa vodit poslove i po Istanbulu, dok bi Orhan ovdje upravljao bitnim stvarima. Vratio sam se s ciljem da isplaniram kako da te uzmem za sebe. Već me otac i Zeynep uveliko crvali da se oženim, da mi je vrijeme, pa sam kontao kad dođem predložit tebe, ako mi nakana urodi plodom."

Jel bi značilo da kad se odlučio vratiti ovamo, da je tada ostavio Asiye? I dalje, pored svega samo me to prokleto ime mučilo koje nikako da spomene u čitavom ovom monologu.

"Stvari se nisu odvile baš onako kako sam ih ja stvarao u glavi. Desilo se nešto čudnije. Otac mi jednog dana rekao da mi našao ženu i da idemo uskoro u prošnju. Tad sam bio spreman odreć se svega i napravit veliku svađu, ali prvo sam pustio da mi kaže koga je našao za mene. Kad mi spomenuo unuku gospođe Fatme iz obližnje mahale, ostao sam zatečen. Nisam znao šta se dešava, sta je posrijedi. Jel neko stajao čitavo vrijeme iza mene i mojih radnji, pa mi se sada podsmijava olakšavajući mi posao. Jel mi Allah olakšao, bez da sam ulozio puno truda i muke, pitao sam se. Oca sam tada pitao zašto baš ona. Jer znalo se da ste siromašno živjeli, narod vjerujući da neko takav jednom agi nije dostojan. To i jest bilo ono što me najgore mučilo da sam morao bez očeve podrške uraditi. Ali hvala Mu kad mi otac sam te doveo pred noge. I eto, od tad sve je počelo. Ostalo znaš..."

Uze predah, vec se umorio. Kako i ne bi.

"Šta je Mehmet babo rekao kad si ga upitao zašto ja?", ovo je ono što mi od samog početka kljucalo mozgom.

Slegnu ramenima
"Nije mi dao nikakav bitan odgovor. Samo mi saopštio da tako treba bit i da nikad ne bi mogao bolju i čestitiju djevojku od tebe naći. Tako da nisam puno zadirao u razlog njegove odluke, to mi je bilo dovoljno čut. Na kraju, nije mi bilo ni bitno kad je išlo u moju korist."

"A noć bijega. Nju sam očekivao dosta prije nego si joj ustvari pristupila. Čekao sam je još u vaktu vjeridbe, pa kad se nije desila, onda sam čekao prije vjenčanja, ali kad ne bi ni tad, popuštao sam. Mislio sam da je gotovo, da si se pomirila postat tuđa i laknulo mi. U najmanje očekivan tren iznenadila si me i poturila svoj plan, odavši se onog dana i sama."

Znala sam, prokleto sam znala da sam se odala. Pustio me da vjerujem da je sve u redu, a onda me poput zvijeri ščepao u svoje kandže.

"Sjećaš se kad si navodno spavala onu noć. Kad si se pravila, da budem precizniji. Pa mi okrenula leđa, lažno dišući da bi me uvjerila da spavaš? E tad, tad sam tipkao poruke sa Ramom. Prvo sam ispitao Zeynep gdje ste taj dan sve skretale. Jeste li samo Fatmi išle ili još negdje. Kad mi rekla za neku tvoju tetu Azime, sve mi se posložilo. Rekao sam Rami da ode toj ženi i samo spomene moje ime, tražeći ono što si joj dala. Jer realno bio to papir, poruka izašla iz tvojih usta, ili bilo šta, morala je znat i morala je isporučit"

Odakle više ove suze izviru? Toliko sam umorna. Nisam sigurna mogu li nastaviti s ovim, svejedno on je nastavljao.

"Tako da, Ibrahim nikad nije dobio ono pismo. Ne zna da si uopšte pokušala pobjeći. Ono što si jutros čula i vidjela onu noć u restoranu, to su pare drugih ljudi. Nisam imao predstavu, nit sam mogla slutiti da će se momak tako mlad krenut ništiti. Jesi li ti razlog ili nisi, ne mogu bit siguran, ali sve je počelo kad si se udala.", ugledao je kako me izjede krivnja za njegvo stanje, pa mi pruži utjehu "Nemoj se sada osjećati krivom molim te. Nisi ti kriva što si on dopustio tako nešto."

Nisam li? Stvarno nisam? Možda i ne bih se osjećala krivom da sam mu na noć zaruka rekla da ustvari idem drugom kako bih neni udovoljila. Da sam mu rekla iskrene osjećaje, pa onda ga odbacila, moguće da bi mi sad bilo lakše. Ili ne bi. Onda bi htio nešto spriječiti, napraviti, scene bi izazivao i nikakvo dobro ne bi proizišlo. Mogu samo reć da je moralo ovako biti. Božiji plan. Ili Omarov?

Nisam mogla riječi mu izustiti, poslije ovoliko ispričane priče. Bez obzira što ja njega sada volim, on nije imao pravo da radi tako nešto godinama. Bez bilo kakvog znanja da čovjek postoji, ja sam bila posmatrana i praćena od strane njega. Da nemam osjećaje prema njemu, sigurna sam da ne bih mogla nikako, ama baš nikako svariti ovo ispričano. Pa pobogu to je toliko jezivo, uhođena bit tolike godine.

Čekao je moj bilo kakav odgovor, reakciju, no ja sam samo krenula ustajat. Kad je ugledao da hoću na noge, sklonio mi se ispred nogu, gdje je čitavo ovo vrijeme klečao. I pored svega, opet mi ga žao. Opet mi njega žao i bole me one njegove suzne oči i onakav izraz lica.

"Nur", uplakanim glasom, jedva, krajnje slabašno me zazvao.

"Pusti me Omare, trebam biti sama", pogubljeno sam koračala, gledala, reagovala.

Krenu me hvatat za ruku, kad pođoh do kupatila, ali spremno je istrgnem uz riječi "Ne diraj, samo mi treba samoća. Kad se vratim, voljela bih da ne budeš tu. Odi negdje drugo spavati, u neku drugu sobu u konaku. Molim te", jedino toliko sam uspjela kazat. Zamolila sam ga da me kako bi odmah poslušao i prestao insistirati suprotno.

"Dobro, Nur", pokunjeno pristade. Nije navaljivao. Pustio me. Bio je spreman pustiti me da odmorim, detaljno premotavajući film sama sa sobom. I hvala mu na tome. Opet mu zahvaljujem.

Kako onolikog čovjeka emocije mogu svladati. Ne postoji ta fizička bol koja čovjeka može dokrajčit, koliko mogu nevidljive, unutrašnje emocije...

******************
Ide još jedan dio😊