"Omar", tiha pokušavam biti, da se ne bi naglo trznuo iza sna, prestrašivši se.

Opet ga rukom blago prodrmam, ali ništa. Zar ovaj čovjek ovoliko utvrdi san. Pa kako da ga probudim.
Nagnem se nad njega, skoro skroz do uha mu dođem, ponovivši isto.

"Omar, hajde probudi se, moraš na posao, još si i duže nego inače odspavao", pričam ja ali kome?

Vrisnuh kad mi zgrabi ruku i baci ispod sebe. Je li on to čitavo vrijeme bio budan?

"Kako me to budiš, prepala si me", nada mnom se žalio.

"Fino te budim, što blaže mogu. Ali ti si očigledno bio budan"

"Nisam", vidim mu osmijeh, ali u očima. Tu ga ne može skriti.

"Ajde ne laži"

"Ma ko laže? Ja?", napravi smrknutu facu, pa me krenu škakiljat svuda po tijelu.

Meškoljila sam se pod njim, izvijala, jedva dolazeći od daha od smijeha.

"Prestani.. Omar!!", kroz zube nekako sam istisnula.
I hvala Bogu ubrzo je prestao. Da je nastavio, ostao bi bez mene.

Sad kada je stao, pomilova me pogledom, rukom mi mazeći obraz.

"Žena moja, rumenih obraza", ove riječi mu propratiše radnju. Otkud mu sada ovo? Imam osjećaj kao da sam već negdje čula ovako nešto, ali ubjeđena sam da nisam, da nemam gdje.

Samo mu se nasmijem, dok on položi usne na moje, ostavljajući poljubac za dobro jutro, a potom ustade.

"Danas idem sa nenom i Zeynep u dućan, da znaš!! A sad odoh u salon, siđi kad završiš!"
Vikala sam da bi me čuo u kupatilu.

Srela sam poslugu Melike na izlazu iz sobe i uputila me u kuhinju, gdje čekaše na nas. Dan je bio prekrasan, sunce je grijalo sa svih strana. Prava ljetna dob. Koliko je čovjek sretan kad ga ovako obitelj dočeka za stolom, na okupu. Nisam nikad zapamtila i posadila u memoriju takvu sliku za svog života. Hvala Allahu pružio mi i tu radost, čineći me dijelom ovih divnih ljudi i njihove porodice.

Nenu sam poljubila, još jednom joj davajući doznanja koliko mi je drago što je tu. Sa mnom, pored mene. U početku sam je trebala još više, ali i sada je dobrodošla. Volim ove ljude. Zavoljela sam i onog mrkog čovjeka koji još uvijek nije sišao.

Pitali su me gdje je do sada, neobično za njeg da se uspava. Očigledno mu je bilo ljepše spavat poslije sinoć. Sjetila sam se prošle noći, izmamivši sama sebi osmijeh, ali vješto i brzo skrivši ga da drugi ne vide. Da ne bi bilo pitanja šta mi je.

Mehmet babo je moju nenu gledao poput vlastite majke, koju nije imao u životu. Opet sam imala onaj osjećaj da je zna oduvijek. Možda i postoji takva mogućnost, treba da pitam nenu.

"Neno kako si spavala sinoć, je li ti bilo neobično?", upitala sam dok smo i dalje čekali mog peljavca. Omara.

"Fino sam spavala kćeri, odmah je nena zaspala. Krevet mi je bio udoban, pa me odmah prinjelo. Mogla bih se ja brzo naviknuti, a i ti si mi ovdje, pa gdje god smo, zajedno smo. Dobro mi je", lijepa moja duša. Ja vama ne mogu opisati koliko volim i poštujem ovo stvorenje, koje me, iako je staro, pazilo poput vode na dlanu. Sve mi pružila što je bilo u mogućnosti pružiti.

Tu smo svi o Fatminom dolasku popričali, a u tome i Omar je došao, pa smo napokon doručkovali. Nije nam običaj da jedemo, dok se svi ne posade na svoje mjesto. Ali uvijek se na nekog čekalo.

"Dragi Omare, pa tebe nikada", čim je sjeo do mene, šapatom sam mu se obratila.

"Za ljepotu treba vremena", nasmija mi se. Zvučao je poput neke žene.

"Kao žena si"

"Pokazat ću ja tebi ko je žena", žudno me pogleda. Odmah mi naježi kožu. Zna kako da odgovori. Malo sam se zarumenila, pa okrnula hrani, trpajući je u stomak. Još me par puta pogledao, iako sam željela da misli da ga ne primjetim.

Kad smo ustali od stola, ispratila sam ga do vrata, igrajući ulogu prave supruge. Ovaj put uloga nije bila lažna. Kako je samo izgledao muževno i privlačno. Uvijek je, ali sada kad znam da je moj još više.

Sa Zeynep je dogovor oko dućana pao još sinoć, pa smo oko podne i otišle. Iako sam planirala i nenu s nama, odbila nas. Nije mogla, kaže šta će onako stara povijat se po dućanima. Razumijem je, pa nisam ni navaljivala. Nas dvije smo mogle i same. Obično je posluga uzimala namirnice za kuću, ali danas sam htjela da mi oživimo, malo protegnuvši noge.

"Danas si mi nešto posebno vedra, šta se desilo?", upitala me dok smo se vozile.

Tačno, na insanu se ne može sakriti kad je zadovoljan.
S njom nisam dijelila svoje brige od samog početka. Nisam smjela. Nemam ja toliko povjerenja u ljude da bi im se jadala i iznosila bolne rane. Bez obzira što se činila poput meleka dobra žena. Ona je vjerovatno mislila da od vremena mog dolaska kao mlade ovdje, sve ide glatko i sretno. Pustila sam da i ostane tako, jer sada svakako i jeste.

"Ma ne znam. Možda zbog ovako lijepog dana", je li baš imalo smisla da ovako nešto kažem, s obzirom da je već znavalo biti ovako sunčano?

"Neka bude da je to, ali nisam ja toliko naivna, znaš?", razvuče usne, davajući mi doznanja da zna više nego što mislim. Je li stvarno moguće da sve zna?

"Zeynep, koliko ti imaš godina. Kad si došla kao snaha u konak Dayıoğluvih, ako smijem znat?", morala sam da pitam. Sad mi se ukazala prilika.

"Imam dvadeset i tri godine, ali kao snaha sam došla prije tvojih godina"

Nisam očekivala da se mlađa od mene udala. Smijem glavu položiti na panj da je data poput mene. A možda se opet i varam.

"Aha", bilo je jedino što sam odgovorila. Nisam željela dublje zabadati nos, možda nekad drugi put. Ali i ona nije dala nikakvih dodatnih informacija. Kratko i jasno mi odgovorila.

Bilo mi je zanimljivo obilaziti sve veće dućane po kraju, uzimajući i probirući šta nam treba. Šalile smo se i pričale, izgleda da smo postajale prijateljice. A meni svakako nije na odmet drugarica koju nikad imala nisam.

Kad smo nosile kese do automobila, pomogavši šoferu da ne nosi sam, vidjela sam neko auto kako se parkira do nas, ali šta sam znala ko je. Prolaznik kao i svi drugi.

"Aa evo i Malika", uzviknu Zeynep pogleda uprtog na taj auto.

Odmah sam joj se okrenula.
"Malik? Ko je to?"

"A nisi sinoć upoznala Malika. To je od Ahmet age sin, koji se jučer vratio iz Istanbula."

Znači to je on. Kad se lijepo parkira, otvori vrata.
Okrenula sam glavu od njega, dodavajući Firatu vrećice.

"Zdravo Zeynep, šta to radite?", još jedan dubok glas progovori mi iza leđa.

"A evo izašle malo u kupovinu. Htjela Nur da izađemo malo iz konaka. Da vas upoznam, vi se ne znate", kad dođe do toga, morala sam se okrenuti.

"Tiii!", zelene, širom ,otvorene, muške oči me pogledaše.

Bože, pa znam ovo lice. Znam ovog čovjeka preda mnom.

"Ti si Omarova Nur?", pravo se iznenadio.

PRIJE DVIJE GODINE

Žurim što više mogu, da stignem na vrijeme dati nani lijek. Baš danas je moralo da ponestane, kad je ovako slaba. Kako ne vodimo brigu kad je pred istek zaliha u kutijici. Bilo je šest sati popodne, a apoteka je radila do sedam. Morala sam da letim, ne da žurim. Fatmi mi se povećao šećer i nikako nije dobro. Strah me da joj šta ne bude, pa ne znam ni kako me noge nose.

Kolike sam sreće bila, taman pred apotekom da pretrčim cestu, ne gledajući ide li šta, zakači me sivi automobil.

"Aaaa!!", razrogačim oči, dok on spretno zakoči i ukopa se u mjestu, do mene same. Samo me blago udari, oborivši me na pod. Nisam osjećala nikakav bol. Da budem iskrena, nije mi bio ni na umu. Gledala sam gdje ispustih pare. Jedva skuckane pare za lijekova. Suznim očima opipavala sam pod, ne bi li ih našla pod rukom.

"Jeste dobro?", iznad sebe sam čula nekakav glas, ne želeći uopšte da se sada s njim zamaram. Dosta mi je muke.

Uspaničeno sam, na koljenima pretraživala sve okolo, već sada plačući. Bilo je jače od mene.

"Gospođice, smirite se molim vas. Jeste li dobro, boli li vas gdje?", sage se do mene.

Mogu li mu reć da me duša boli? Dolazi li ta bol u obzir?

Sjedoh, ne mogavši ovakvim očima uočiti gdje su pare.

Najednom osjetih nečiju ruku na svojim ramenima i tek tada obratim pažnju na ono do mene. Njega. Nekakvog muškarca u odijelu. Pokušala sam da se saberem isti tren, brišući suze i navlačeći haljinicu koja mi se malo zadigla. Bilo me sram. A on je bio toliko lijep.

Smirim disanje, pa ga krupnim, plavim očima pogledam.

"Zašto plačete, jesam vas udario? Slomili ste nešto?", toliko je umiljato zvučao, za ne objasniti.

Prvo kimnem glavom, a potom skontam šta me upitao, pa onda odmahnem u znaku "ne".

On se zasmija mojoj zbunjenosti, a mene rumen uze.

"Jeste sigurni. Zašto onda plačete?", izgledao je da se brine.

"Izgubila sam pare, a treba mi za lijeka. Moram na vrijeme stić kući da ga neni dam", morala sam ispaliti iz sebe, iako sam htjela u zemlju propasti od stida. Ja kao mala, siromašna seljančica pored ovakvog dotjeranog, očigledno bogatog muškarca. Ne znam ni šta mi bi pa da se prvom strancu pojadim šta me muči. Ali on se našao tu i novci su mi negdje frknuli, iako sam sama kriva.

"Ne brinite za to. Hajde ustanite polako, ja ću da kupim neni lijek. Nemojte da plačete, ne punite suzama ta dva plava oka", pomože mi da ustanem, stajući pravo naspram njega.

"Ne treba stvarno, samo možete mi pomoći da nađem", krenula sam da obaram glavu, ponovo śarajući očima gdje bi mogle biti.
Bila sam siromašna i ponosna. Mada, sada mi ponos nije trebao kad je u pitanju zdravlje moje Fatme.

"Hajde molim vas smirite se. Kako se zovete?", ponovo mi stavi ruke na ramena, okrećući me svome licu.
Imao je dvonedjeljnu, crnu bradu i zelene oči. Razlog više, zbog čega me bilo sram.

Pročistim grlo, pa kažem svoje ime "Nur. Zovem se Nur"

"Nur, kako lijepo ime", ponovi.

"Eh sad Nur, neću više da te persiram. Ja sam Malik i ne moraš ni ti mene da persiraš. Hajde sada uđi sa mnom u apoteku i kaži mi koji lijek tvojoj neni treba, kupit ćemo ga", stade pa opet "ii nemoj se džaba opirati, ne prihvatam odbijanje", pokaza mi svoje pod konac bijele zube i izmami i meni samoj mali smiješak.

Hvala Bogu kad ima još dobrih ljudi.
Ovaj put, s njim pređem cestu opreznije, kao da je bio zaštitnički nastrojen za oboje, ne želeći da me još nešto udari.

Pokazala sam mu šta mi treba, a on svoj novčanik izvadi, plativši. Samo što nije kupio kutiju, nego kutije. Par njih. Nisam smjela unutra odbijati, sačekala sam da izađemo ispred. Međutim, nije mi dao progovoriti, ugurao mi kutije u ruke i inzistirao da me čak i kući odveze. Ne znam koliko je bilo pametno sjedati sa strancem po prvi put u auto, ali činilo mi se da nemam izbora. Morala sam što prije biti u kući, da joj na vrijeme dam tabletu, a ovo sve mi dodatno oduzelo vremena. Nenadano. Nisam smjela kasniti. Vidio je da oklijevam, pa mi opet po ko zna koji put naglasio da ne prihvata "ne" kao odgovor.

Sjela sam, zavezala pojas, te počela stiskat ono što mi bilo u rakama.

"Nisam ubica ili kakav manijak, nemaj bolan brige. Samo mi reci gdje ti je kuća."

Vidjelo se na njemu da nije, da je prefin. Ma i da nije, ja sam sjela, pa kud puklo.

"Ii Nur, koliko ti je godina?", htio me razgovoriti.

"Osamnaest", tek sam bila navršila.

"Pa mlada si"

"A koliko vi imate?", nastavljala sam persirat. Kao da sam morala. Bio je nekakav sav ugledan.

"Ne moraš da me persiraš, već sam ti rekao. Zamisli da smo drugari koji se znaju godinama", htio mi je izmamiti osmijeh i uspjevao je. Samo ne znam je li to sve radio što me žalio ili što je toliko dobar da voli pomoći. I sama pomisao da me neko žali, želudac mi preokrene. Nisam voljela to, a i ko bi? Svako od nas bi volio da dobro živi i uživa. Da ima ugled i bogatstvo.
Ja nisam birala gdje ću se roditi, ni kakve roditelje imati. Niko od nas nema mogućnost za tako nešto.

"A ja imam dvadeset i četiri godine", pogleda me, dok je i dalje upravljao.

Kako bi bilo da mogu imat ovakvog momka, čovjeka, uhvatila sam se da mislim.

Doveze me tik do pred ulaz.

"Eh, to je to znači. Stigli smo"

"Hvala ti Malik. Hvala ti mnogo", razvučem usnice u blagi smiješak i krenem izlazit.

"Nema na čemu Nur. Možda se nekad opet sretnemo, ko zna", da Bogdom hoćemo, željela sam. A možda se i on nadao.

Zatvorila sam vrata za sobom i ispratila ga dok nije umakao.
Neni nisam ispričala šta se desilo, jer bi se odmah prepala i pridikovala mi što sjedam sa strancima. Tako da sam prešutila.

Tu noć i prethodnih ko zna koliko sam mislila samo o njemu. O tome kako bih voljela da ga ponovo vidim. Samo jednom sam ga vidjela, ali bio je toliko lijep i fin da je odmah ostavio utisak na mene. Na mene tako mladu, koja nikad nije imala momka i bila u društvu istih.

Kako je dan za danom prolazio i blijedilo je sjećanje i želja za njim. Poslije sam upoznala Ibrahima i Malik, čovjek kojeg jednom u životu sretoh, pade u zaborav...

SADAŠNJOST

"Malik!!", nesigurna da je on kažem, pomno ga zgledajući. Jeste, to je on. Ona brada, one zelene oči. Samo malo zreliji trenutno.

"O Bože, to si stvarno ti. Ne mogu da vjerujem"
Ni ja.

"Otkud tebe ovdje?", pitam, a onda shvatam da malo prije Zeynep reče da je ovo Omarov amidžić. Koliko je svijet malen. Tek sada vidim.

"Čekaj, pa vi se znate?", Zeynep ništa nije jasno, dok nas ovakve gleda.

"Evo doputovao iz Istanbula prije dan. Pa bio sam vam sinoć u konaku, ali te ne vidjeh. Nisam ni pomišljao da bi ti mogla biti njegova žena. Kako si samo porasla", zadivljeno me gledao. Sad nisam bila ono mlado uplašeno djevojče. Doduše i sad sam mlada, ali ponekad dvije godine za čovjeka znače mnogo. Daju mu veliku promjenu. Tako su dale i meni. Nova odjeća, stav dotjerane, udate žene je bio tu.

"A mijenjamo se. Sudbina htjede da se ovako sretnemo po drugi put."

Ignorisali smo Zeyno koja nas već nešto upitala.

"Okej, vidim da meni ovdje niko ništa neće reći. Hajmo sada, zadržale smo se, a Malik nek dođe večeras opet. Morate mi reć kako se znate", izbrblja vukući me u auto.

A ne zna da se mi ustvari i ne znamo, nego se samo jednom u životu vidjesmo i haman zapamtismo. Dok me odmah prepoznao, nije me zaboravio i nisam izblijedila iz njegove slike sjećanja.

"Hajde, pa se možda večeras opet vidimo. Drago mi je da sam te vidio Nur nakon toliko vremena. Pa makar i na ovaj način", nekakav čudan osmijeh napravi, ali zašto reče "makar i na ovaj način?"

Pozdravili smo se i krenuli svako svojim putem. I dalje me nevjerica obuhvatala. Dok sam ja do prije dvije godine mislila da je on samo jedan usputni prolaznik Nevšehira, on na kraju ispade njegov stanovnik, a uz to i u krvnom srodstvu sa mojim mužem. Nasmijem se sama sebi.

Do konaka, nismo više ništa prozborile, a kad dođosmo, Orhan i Omar već su bili tu.
Zeynep, brbljalo, kao da je željela muštuluk, sjede do Orhana i automatski krenu govorit kako smo srele Malika i da izgleda da se nas dvoje znamo.

Čim izgovori, htjela sam je odvalit preko onih žvalja, ali eto. Umjesto ja da kažem i ispričam Omaru, ona hitri ispred mene. Tačno vidim da joj ništa ne treba pričat, a kamo li ostavit nešto u povjerenju.

Ona dade informacije, a Omar me isti sekund prostrijeli. Moram sad sve na dugo i na široko objašnjavat.

Rekla sam da ću ispričati kasnije, da se odoh sada presvuć. Ali naravno, moj dragi mužić odmah je došao za mnom postavljajući isto pitanje.

"Znaš Malika?", ko malo mu krivo. A meni bi smiješno. Šta mu je?

"Znam Omare. Mislim ne znam, jednom sam ga samo u životu vidjela."

"Pa šta ono Zeynep govori?", pobogu, jest zapeo.

Vidim da moram sve ispričati, pa sam i kazala. Nisam zadirala u sitne detalje, ali sam uopšteno ispričala šta stoji iza onoga danas.

"Kako ne znam za to?", učini mi se da reče za sebe, ali i ja čudoh.

"Pa dragi Omare kako ćeš znat. I sada da ne saznah da ti je rođak, ne bi nikad doznao."

On zašuti, ništa ne rekavši na to. Više mi je izgledalo kao da zna sve ostalo, pa se pita kako mu mogao ovaj veliki detalj promaknuti.

"Rekao je da će možda i većeras navratit u konak."

"Ma nek dolazi", je li ja to čujem ljubomoru u tonu?

Nasmijala sam se na sav glas.
"Omar", obratila sam mu se.
"Šta ti je?"

"Ništa šta će bit. Odoh ja ponovo kod Orhana, a ti se presvuci", uozbilji se i ode.

Kako je samo sladak.

Istuširala sam se, malo prilegla, a onda začula glasove odozdo.

Kad sam sišla, vidjela sam ih. Ahmet aga, ponovo sa Malikom.

Poselamim se i iskažem dobrodošlicu, predstavljajući pravog domaćina.

"Evo dođoh ja ponovo Nur", ugleda me onim zelenim očima.
On gleda mene, Omar njega. Ali možete da pretpostavite kako.

"A dobrodošao. Neka te."

I tako dok smo sjedili svi skupa, otvori se tema o Maliku i meni. Ponovo. Ispričao je sve, no, radio je to s nekom sretnom dozom prisjećanja.
Omar je ključao. Moguće da je on Malika na svoj neki način shvatao i izvlačio zaključke iz ove njegove priče i načina iznošenja.

Tako dok su muški igrali tavle, mi žene smo druženje napustile ranije.

Bilo je poprilično kasno, kad prevrtajući se po krevetu osjetih žeđ. Odlučim polako sići do kuhinje i natočiti bokal, da se napijem, a usput i ponesem u sobu, ako zatreba noćas.

Čujem sitno brujanje u mraku, dok tiho salazih niz stepenice.

"Sada je udata, znaš? Pa smiri malo", to je bio Omarov glas. Zvučao je preteći.

Zastala sam u mjestu, želeći shvatiti o čemu je riječ.

"Zabrini se o sebi. Gdje je Asiya, kako je podnijela prekid? Ako si joj uopšte i javio da si sada oženjen", sad vidim kome se Omar obraćao. Maliku. Nije ostao dužan. Sasjekao ga, uzvrativši udarac.

Ali udar je bio za mene.
"Asiyee!!! Jesi joj javioo..." Odzvoni mi glavom ubilačkom jačinom, dok je tiha noć uvjeravala ih da su sami. Ove rečenice srezaše mi prsa poput najoštrije sablje.

Ko je ona?