Prije 24 sata

Trčim koliko me noge nose, dok jedva dolazim do daha od već prevelike zadihanosti i umora. Da sam bila kako ptica, da samo preletim. Da preletim do njega, do mog Ibrahima, do našeg drveta. To je bilo naše tajno mjesto. Mjesto gdje smo se na par minuta skrivali od drugih, udaljeni od pogleda. Kunem se Bogom onih petnaest minuta sa njim svaki put bi proletilo kao sekunda. Svaki put bi jedva čekala novi susret.
Nisam više mogla čekati da dođe vrijeme kad će me moći isprositi od nene, pa da postanem njegova žena. Krili smo od drugih da se volimo, jer nas je bilo strah. Rijetko kad bi se neko od voljenih uzeo i završio skupa, običaji su nalagali drugačije. Ako ti se ukaže kakva dobra prilika daju te tu. Imala sam dvadeset godina i već sam bila u zrelim godinama za udaju. Svaki dan sam se pribojavala da će neni neko zakucat na vrata, tražeći moju ruku. Možda ih je i bilo, ali mi nena nije pričala. Znam da svoju unuku ne bi dala svakome.

"Ibrahiim!!!" Vikala sam, dok me noge ne donesoše pred njega.
Iz sve snage bacila sam mu se oko vrata.
"Polahko djevojko", nasmijao mi se i uzvratio čvrsti zagrljaj.
Svojom radničkom rukom, nježno mi skloni pramen kose i pomilova me po obrazu.
Zažmirila sam. Upila sam trenutak. Željela sam da potraje vječnost. Ali sam znala da nije moglo.

"Ibrahim, vidjet će nas neko", stidljivo sam rekla, a onda udaljila se jedan korak od njega. Čast nam je bila sve u životu. Ljudi su za nju živjeli. A moja nena bi me uvijek odgajala uz riječi "Kćeri nemamo para, nismo bogate, al čuvaj svoj obraz i čast. Makar nas bez tog ne ostavljaj. On je vrijedniji od svakog drugog bogatstva."
I nikad nisam željela da poslije svega nena od mene doživi tu sramotu. S tim živim i ona je jedina koju mogu učiniti ponosnom. I ovaj kratki zagrljaj s Ibrahimom i za njeg se bojim. Ne bojim se zbog sebe, nego znam kakav se ovdje život vodi.

"Ne brini, još malo i nećemo više morati da se krijemo. Dok još sakupim nekih para, tražit ću tvoju ruku od nene Fatme."

Sam Bog je znao koliko sam jedva čekala taj dan.
Ibrahim je bio stariji od mene. Imao je dvadeset i pet godina, ali ni njegovi nisu živjeli nešto bogato. Imali su za preživaljavanje, ali meni to nije bilo ni bitno. Mi smo se voljeli. Ja bih uz njega proživjela lijepo. Bitno mi je bilo samo nek sam s njim.

Nasmijala sam mu se, sva sretna, kao da će to biti sutra.
"Ako Bog da", dodala sam.

Sjedili smo na travi, tako praveći planove za budućnost. Maštajući o broju djece i njihovim imenima. Osim nene, on mi je bio jedina radost u životu. Zanijeli smo se u priču, dok me svako malo gledao svojim zelenim očima, a ja bih svaki put oborila pogled od stida. Izazivao je rumen mojih obraza.

Nije trajalo dugo, već je bilo vrijeme da krenem. Nena me poslala u dućan, a ako se ne vratim brzo, zabrinut će se. Otišla sam prva, prije Ibrahima, da nas neko ne bi vidio da skupa hodamo.

Sadašnjost

Jecala sam u suzama čitavu noć, iznova i iznova pitajući Boga šta sam mu zgriješila. Šta sam zgriješila, pa me ovako kažnjava. Svakako sam kažnjena što živim u ovom vremenu glupe tradicije. Proklet je svako ko u ovome vremenu živi. Pretežno mi, žene.

Ponovo sam prelistavala nenine riječi od danas. Kako bolju priliku neću naći, kako sam sretna što me hoće veliki aga u svoju porodicu. I znam, znam da bi pola Nevšehira sve dalo da budu snahe Dayıoğluvih. Dayıoğlu je bilo prezime age.

Ako ne poslušam nenu, umrijet će od tuge. Ako joj kažem za Ibrahima, znam šta će mi reći: "Kćeri, patit ćeš s njim kroz život. S tom ljepotom možeš naći bogatijeg muža."
Sve je bilo u prokletom bogatstvu.
Znam da me nena ne bi dala nikad u siromašno, dokle god imam boljih ponuda. Jer znala je šta je siromašan život i kako smo nas dvije živjele. Isto tako znala sam da je njena želja da me gleda kao gospođu, koja uživa, a ne kao slugu koja čisti. A ako kažem da me Ibrahim kani ženit, bilo bi više nego očito da mi je takav rad neizbježan, među njegovom onolikom porodicom. Bilo ih je dosta.
Kako god okrenem šanse su bile ravne nuli da budem ibrahimova. U svoj ovoj priči ja sam znala samo jedno. Da nikad bez njenog blagoslova ne bih mogla napustiti ovu kuću. Pa onda, odluka je bila i više nego očita.

Svu noć nisam oka sklopila, pred samo jutro, umorna od razmišljanja dala sam sebi riječ da ću udovoljit neni i odustat od svojih snova. Svoje ljubavi. Teško je odlučit se na ovakav korak, a još teže je bilo ono što će da uslijedi.
Kako sad da pogledam Ibrahima. Kako da mu ovo kažem? Kako da ispalim metak vlastitim rukama u srce voljenog.

"Nur, kćeri", tiho me dovikivala, stavljajući svoju ruku na mene.
"Hajde kćeri ustani, jedi", budila me. A nije znala da sam samo prije sat vremena utonula u san.
"Dobro neno, sad ću", zatvorenih očiju, odgovorila sam.
"Hajde kćeri moja", sklonila je ruku i izašla iz sobe.

Nisam željela da ustajem. Znam da sam sad morala da joj kažem za odluku i već večeras bi se najavili da me isprose. Opet sam željela da briznem u plač. Ali ne mogu. Ne želim da je sikiram, jer svaki tren mogla bih ostati bez nje.

Spremila sam se, obukla svoju staru na ružice, plavu haljinicu, koja je dosezala do koljena, navukla džemperčić i izašla iz sobe.

Na izgrebanom ogledalu u kupatilu izgledala sam kao mrtvac. Sva boja s lica mi je nestala. Morala sam da štipam samu sebe za obraze, kako bi poprimili neko rumenilo.

"Kćeri, jesi razmislila?" Bojažljivo me upita, dok smo doručkovale.

Prvo sam progutala veliku knedlu, pa onda prevalila preko jezika "jesam, možeš im reć da dođu. Poslušat ću tvoju riječ."
Pogled sam oborila u tanjir koji se nalazio ispred mene kako ne bi vidjela suze koje mi se nakupiše u očima.

"Lijepo moje dijete. Ako Bog da bićeš sretna. Rodit će se ljubav kćeri. Na dobro se lahko naviknut. Sad mogu i umrijet na miru."

"Ne govori tako neno, molim te. Šta bih ja bez tebe. Ne spominji to."
Nisam željela da pomišljam šta bih još da i nje nemam.

"Dobro, dobro. Kad jedeš ustani, lijepo sredi kuću, poslat ću ja vijest do age da dođu večeras. Lijepo se obuci i dotjeraj."
Govorila mi je ovo, a opet svako malo me sa tugom gledala. Znala je šta osjećam, ali se nadala da ću se usrećit. A nije znala da već volim, nit me pitala. I da me sada upita, slagala bih joj. Ugušit ću ja ovu ljubav. Prisiljena sam.

Dan mi je brzo prošao. Zaokupiralo me čišćenje, pa nisam ni primjetila kako vrijeme ide.

"Nuur, čujem da te prose agini. Sretna li si djevojko!!! Šta to ima u tebi?"
Čula sam dovikivanje komšinice Hanife, iza ograde, dok sam mela ploču ispred vrata.

"Dobro si čula sestro Hanife, prose večeras", jedva sam joj odgovorila.
Znala sam da je zavidna i da je više nego išta htjela da njena kćerka bude na mom mjestu. Nikad me ni jedna nisu voljele i nikad nisam znala zašto. Samo sam se držala podalje od njih. I nena bi mi govorila "kani ih se dijete".
Čim sam odgovorila, uletila sam u kuću, bacivši metlu kod vrata u kraj, kako bih izbjegla bilo kakav daljni razgovor.

Dok sam se okupala, splela svoju poput svile dugu kosu, bilo je oko vakta da dođu.
Drhtala sam, unutrica mi izgarala, ali sam ostala hrabra i pribrana. Sad već znam da se vijest o mojoj prosidbi vjerovatno proširala čitavim Nevšehirom, pa tako je došla i do Ibrahima. Samo sam molila Boga da ne dođe večeras i ne napravi neku scenu.

Obukla sam svoju jedinu, novu haljinu koju sam imala. Bila je bijela i kopčala se na dugmad po cijeloj dužini. Padala mi je do članaka, dok joj je guma oko stuka bila uža i izražavala moj ionako uzak struk. Ogledala sam se u ogledalo i prelijepo mi je pristajala. Bila sam lijepa i nesretna. Ovu haljinu mi je nena kupila za Bajram i mislila sam da ću je obući kad me budu Ibrahimovi prosili, ali eto ne bi sudbine. Bijelo je uvijek nekako posebno isticalo moje kao more, duboko-plave oči.

I dok sam se tako pomno pregledala, začula sam ispred neko lupanje i dva-tri puta zvono. Trznula sam se. Neko je divljački nasrtao na ulazna vrata. U trenu mi je odmah mislima proletjelo ko bi mogao biti i izjurila sam brzinom svjetlosti van.

"Nur", čula sam nenu
"Ja ću neno, ja ću. Sjedi ti, ja ću da vidim ko je", brzo sam joj izustila, kako ne bi ona ustala.

"Ibrahim."
Čim sam otvorila vrata vidjela sam ga. Tiho sam viknula kako ne bi niko čuo.

"Udaješ se, tako Nur?"

Zagalamio je, a ja sam poskočila, poklopivši mu rukom usta da prestane.
"Šuti, ne galami. Čut će neko. Molim te Ibrahime idi odavdje."
Govorila sam mu pomjerajući i sebe i vukući i njega iza kuće. Sva sam strepala da agini ne naiđu upravo sada. Morala sam što prije da reagujem i otjeram ga.
Pogledao me svojim očima, a suze mu kaptaše sve jedna za drugom. Bolilo je kao sam vrag. Živ umireš.

"Udaješ se. Prose te?", sad me već tihim glasom upita, a bolno zaljubljeni pogled prodre mi ravno u dušu.
Bio je pijan, jedva je pričao i stajao na nogama.
Nisam imala hrabrosti čak ni izgovoriti DA, nego sam samo potvrdno kimnula glavom i sklopila oči, dok mi suze kao kruške skliznuše niz obraze.

"Zar nisi trebala moja biti. Udaješ se za pare je li tako? Sva ona tvoja ljubav je bila pretvaranje i laž. Pogledaj kako si se dotjerala za njega.", čula sam ton pun razočarenja.
Morala sam što prije da završim ovaj razgovor. Morala sam da učinim još jedan korak koji će da me dokrajči. I mene i njega.

"Nikad ne možeš bit iznad age, izvini. Ljubav nekad nije dovoljna. Nastavi sa svojim životom bez mene." Izdržala sam i smireno rekla, da što uvjerljivije zvučim, dok se svaki dio mene raspadao na sitne komadiće. Dobro sam lagala.
Dugi niz samo je buljio u mene, dok je i dalje plakao. Kao da mu ništa nije bilo jasno. Kako i bi, kad sam samo do prije dan maštala o djeci s njim, a sad ga lažem ovim riječima. Allah mi je svjedok da nisam imala izbora.

"Nek si prokleta. Život si mi uništila, nek ti Bog vrati isto", pogledao me sa gađenjem i onom istom boli od malo prije. Samo se okrenuo i počeo da odlazi teturajući tamo-ovamo, jedva održavajući ravnotežu da ne padne. Vjerujem da nije imao više šta da kaže, a njegova ljubav nije mu dopuštala da me osramoti ili izvrijeđa. Odlučio je pomirit se sa jednom mojom rečenicom i pustit me da živim, kako on misli u "sreći". Za mene je sreća odavno zabranjena izgleda. Život mi je ni u jednom trenutku nije istinski pokazao.

"Eh moj Ibrahime, da samo znaš..." sa izdahom, tiho sam govorila sebi, da me on ne čuje dok sam mu gledala u leđa.
Da samo zna, da mi Bog već vraća. I moj je život uništen jednako kao i njegov.

"Nur!", čujem nenu na ulaznim vratima i ubrzano se, jedva priberem.
"Tu sam neno." Obrisala sam oči i otišla do nje.
"Gdje si do sad, šta radiš tamo? Ko je ono lupao?"
"Vjerovatno neko od djece neno, izašla sam da vidim, ali nema nikog. Pregledala sam oko kuće", uvjerljivo sam lagala.
"Ahm, dobro dijete. Hajde sada unutra, brzo će oni, budi spremna."

"Dijete moje drago što si mi lijepa. Allah mi te sačuvao od zlih uroka" Da mi budeš uvijek takva ako Bog da", milovala me pogledom, govoreći mi, dok smo koračale unutra.
Samo što smo uspjele sjest, začu se zvono na vratima. Istog trena kao da me nešto probode, srce mi preskoči. Ruke mi se počeše znojit i od nervoze nisam znala kako se ponašati.

"To su oni!", brzo sam ustala i gledala u nenu.
"Sigurno jesu. Smiri se kćeri, ja ću otvoriti, a ti ih lijepo dočekaj i poljubi ruku."

"Dobro, hoću."
Kimnula sam glavom i protrljala znojave ruke jednu od drugu.
Nisam ni znala kako izgleda taj za koga su me trebali isprosit. Nikad u životu nisam vidjela nikog od Dayıoğluvih. Samo sam čula priče o njima. Bili su imućni, a obični smrtnici poput nas poštovali su ih i služili. Dodvoravali im se.

Nakon priče s nenom pred ulazom, redali su se jedno za drugim u sobu gdje sam ih čekala. Dočekala sam ih kao dijete koje je skrivilo nešto, pa gleda u pod. Jedva sam podigla glavu i koliko je bilo u mojoj moći sakrila svoj tužan pogled.

"Eselamu alejkum", obrati mi se stari aga.

"Alejkumu selam, dobro došli", rekla sam, formiravši nazor nekakav osmijeh. Prišla sam bliže agi i poljubila mu ruku, na što me on samo nježno pomilovao po glavi.

"Bolje te našao, kćeri."

"Izvolite sjest" rukom sam pokazala na sećiju, a za agom uđoše tri osobe. Dvije u pratnji, a jedna od njih namjenjena meni. Bila su dva muškarca približnih godina i jedna ženska osoba. Ta žena je vjerovatno bila supruga jednog od njih, samo nisam znala kojeg.

Dok su prolazili kraj mene, na tren pogled mi ufatiše i zadržaše kao noć crne oči. Crne oči koje me prodorno posmatraše. Kunem se Bogom istog trena koža mi se naježila od nekog straha. Odmah sam bila sigurna da je to bio on. Onaj u čije sam ruke trebala ići.

"Nur, dijete, odnesi ove poklone u sobu i napravi kahvu"
Nena mi reče, te prekinu moje buljenje u njega i doda pune ruke nekakvih kesa.
"Dobro", samo sam rekla i odjurila u kuhinju.
Poklona je bilo puno i znala sam da vrijede čitavo bogatstvo. Vrijede ali šta mi znače?

Dok sam čekala da voda provri za kahve, nervozno sam cupkala nogom u mjestu, sva tresući se. Šta ću pored onakvog insana. To isto da date janje u vučije ruke. Dovoljno mi je bilo samo jednom da vidim one oči, da nađem ovakvo poređenje.
U jednom momentu samo sam zažmirila, željeći da sada kad otvorim oči, sve ovo bude samo jedna noćna mora, koja je iza mene.

No, očigledno bilo mi je zabranjeno i sanjati. Ključala voda svojim zvukom vrati me u realnost. Znala sam da ne mogu nigdje. I sad kad se pojavim unutra donijet će se moja smrtna presuda.

Zalila sam kahvu u fildžane i poslije par dubokih izdisaja napustila prag kuhinje. Ruke su mi podrhtavale kao lude. Podrhtavale su od mučnine.

"Izvolite, izvolite", svakom po na osob sam govorila, dok su uzimali svoju kahvu sa tacne.

"Hvala", reče jedan glas. Ni jedno hvala ne dopre mi do uha kao ovo. Glas je bio dubok, a kad sam čula, refleksno, brzo sam uperila oči u njega. Polahko je uzimao kahvu gledajući me pravo u oči. Kao da me čitao kakva sam. Pomno me promatrao i pratio. Nisam bila dovoljno hrabra da ga nastavim gledati, samo sam još brže spustila pogled na dolje. Od njegovog smirenog promatranja tijelo mi obuze drhtavica, a ruke se počeše nenormalno tresti. Tacna koja mi bila u rukama, pretila je svakog časa da će se naći na podu.

"Polako, smiri se", tiho mi se obrati, da niko ne čuje, te brzo odreagova podbacivši svoju ruku pod poslužavnik da ga zadrži u mojim šakama.
Sva sam se pogubila, nemoćna bilo šta da kažem ili pokažem. Brže bolje sam se samo okrenula od njega i sjela na stolicu do nene.

"Odgojila si prelijepu unuku, gospođo Fatma. MasAllah ne urekla se", govorio je najstariji. Bio je zapravo prijatan insan. Imao je milostivnu facu i gledao je nekim pogledom punim ljubavi. Nisam zamišljala da bi aga mogao biti takav. U mojoj glavi on je bio strog, smrknut, naređivački nastrojen, sa velikim brkovima. Doduše i ovaj je imao brkove, ali ne strašne. Lijepo su mu stajali. Svakako bilo je nezamislivo da si veliki aga, a bez brkova. To ih je odlikovalo.

"Hvala Mehmet aga. Nek mi je Bog čuva od svakog zla", ćaskali su njih dvoje.
A mi ostali?
Pa ja sam i dalje gledala u pod, a ostali šta su radili ne znam. Nisam ni željela da znam.

"Nur kćeri", reče aga, omogućivši da pogled vratim gore.
"Molim aga" stidljivo sam, jedva čujno rekla.
"Da te upoznam. Ovo je moj mlađi sin Orhan i njegova žena Zeynep."
Ljupko me pogledaše, nasmijavši se. I ja uzvratim isto uz blago kimanje glavom. To znači da je ovaj drugi stariji. Kako to da je mlađi sin oženjen prije starijeg. Mada obojica su bili tu negdje sa godinama. Ne više od trideset.

Koja je ovo glupost, ni godine svog budućeg muža nisam znala. Ovako su me mogli dat i za nekog ko mi može biti djed, a ja ne imat pravo za pobunu. Po stoti put nek je sve ovo prokleto. I običaj, i vrijeme,i grad i ljudi u njemu. I na kraju krajeva ova moja sudbina.

"A ovo je moj drugi sin Omar. Tvoj budući muž", pokaza rukom na njega, pun nekog ponosa.

Omar? Bilo je to lijepo ime, mislila sam u sebi. Nije da nisam znala imena aginih sinova, nego jednostavno zaboravila sam. Znala sam za njih iz daleka. Po aginom predstavljanju svog sina, ukrala sam opet kratki sekund da ga pogledam. Taman ten, uredna brada i na kratko ošišana kosa oblikovali su lijepog muškarca. Sve je bilo crno. Sav je bio nekakav mračan, što me plašilo. Ne znam zašto, ali bez razloga nije.
Pitam se je li baš on za mene znao prije nego je došlo do prosidbe.

"Ma daj što bi jedan veliki agin sin znao za siromašnu djevojku poput tebe", moj mozak mi je govorio. Sama sam sebi postavljala pitanja i odgovarala. Često sam tako radila. Bila sam sigurna da je ovo djelo starješina i da se on nije ništa pitao, podjednako kao i ja. Oni su smatrali da ovako treba, a na nama je da ih slušamo. Samo što ovo nije bila igra, nego upravljanje nečijim životom. Samo mi jedna stvar neće nikad biti jasna. Zašto ja? Zašto pored ovoliko neudatih djevojaka iz okolice? I ljepših i bogatijih i smjelijih.

"Eh kad smo već ispili kahvu, da pređemo na razlog našeg dolaska. Gospođo Fatma, uz Božiju pomoć tražimo ruku tvoje unuke za mog sina Omara."
Nena ne odgovori odmah, prvo pogleda u mene. Na mom licu nije bilo nikakvih promjena. Samo sam zadržavši treptaj očima i blago zakimavši glavu dala znak da kaže DA. Nek što prije da pristanak i da idu kući. Zlo mi je od ovoga.

"Pristajem. Dajem. Neka im Bog podari sreću." Čuvši ove riječi, sklopila sam oči svjesna da nema nazad.
"Amin!!", rekoše svi u glas, te krenuše ustajat kako bi nam stavili burme.
Ta burma će mi bit kao omča oko vrata. Gušit će me čitav život. Ako se životom može nazvati. Među živima sam i dišem, samo jer moram.

Stade visoka figura, lijepo namirisanog muškarca pored mene i ispruži svoju ruku. Pa sigurno je bio za glavu veći od mene. Kraj njega sam stajala kao patuljčica.

Ispružih i ja svoju sićušnu ručicu, sa mršavim prstima. Bismilletom Mehmet aga stavi nam prstenje i presječe crvenu vrpcu.
"Čestitam djeco moja. Neka vam je sa srećom", čestitaše nam svi i zapljeskaše, a ja jedva prevali preko jezika "hvala". Isto kao i on.

Poljubila sam neni i agi ruke, Zeynep zagrlila i zahvalila Bogu što je i ovo završilo. Zapravo tek je moj pakao počinjao. Ovo je bio samo uvod.

"Gospođo Fatma, sad bismo polahko pošli s vašom dozvolom, pa da se u što skorije vrijeme ako Bog da dogovorimo za vjenčanje. Nur će zajedno sa Omarom u nekoliko narednih dana birati neke stvari, pa će tako imat priliku i prozborit koju, malo se upoznat."

Šuti on, šutim ja na ovo. Nisam ga više smjela ni pogledat.

Kud se toliko žurilo. Da sam se išta u ovom životu pitala, odložila bih ovo vjenčanje na najmanje šest mjeseci. Ali džaba lupam, moje je da šutim i trpim. Kao rob.

"U redu Mehmet aga. Kako god želite. Na vama je."

"Čuvaj se Nur kćeri", ponovo me pogledaše agine milostive oči i krenuše da izlaze.
"Hoću aga", tiho sam uzvratila.