Nepomično sam sjedila na onoj stolici, gledajući Mehmet aginu i Omarovu igru zeybeka.

To je još jedan od tradicionalnih plesova, koji mladoženja izvodi. Očevi su od malena učili svoje sinove tim pokretima. Igralo se muški, sporo, ozbiljno i muževno.
Svaka žena bi bila ponosna, gledajući muža da ovo igra. Vjerujem da se Omar aga oženio djevojkom koja ga voli, istom jačinom bi se ponosila. Jer da budem iskrena, vraški dobro je znao kako to izvesti.

Ne mogu reći da me nije oduševljavao, ali sve sam to pratila bez emocija.
Strijepala sam za ono "šta poslije ovoga?"

Svako malo sam brisala znoj sa čela, lažno se pretvarajući da je sve u redu.

"Nuuur!", okrenuh se glasu.

"Šta je djevojko, to ne želiš da igraš, čuvaš snagu za večeras?", kao šejtan naceri mi se u lice.

Ha? Molim? Je li ovo ona meni govori za...odmah sam glavom protresla, otjeravajući misli.

Već znate ko bi mi se na ovaj način mogao obratiti. Zeynep. Naravno. Stvarno me smatrala svojom prijateljicom.
Htjela sam u zemlju da propadnem. Što od srama, što od panike znavši na šta je aludirala ova rečenica.

"Hajde, hajde nemaš se čega stidit. Žene smo"

"Allahu dragi šta ova žena priča, de nek prestane. Ti mi sabur(strpljenje) podari, njime me obaspi", opet sam pričala u sebi. Obraćala se Bogu.

Ako je bila u imalo sličnoj situaciji, trebala bi da zna šta ustvari osjećam. Ali eto, izgleda da nije. Ja sam ispala dobar glumac, a ona još bolji čitalac ljudi.

"Ajdee, vodim te u sobu, da ti pokažem gdje ćeš čekati Omara. Ovo sve ionako je pri kraju, ljudi se razilaze", pruži mi ruku da joj dam svoju.

Nisam željela da ustanem. Nisam željela do te sobe. Nisam željela ništa od toga. Željela sam svojoj skromnoj, istrošenoj kućici.

"A neka me još malo ovdje."
Htjela sam što više da odugovlačim.

"Hajdee, nemaš više šta čekati, daj mi ruku", već je sama krenu uzimat.
Za tren ruka mi se nađe u njenoj i progura me kroz gomilu. Vjenčanica me lomila dok sam je podizala, čuvala i vukla za sobom. Kad znam da je Omar aga treba skinuti s mene, radije bih pristala da se čitav život borim s njom, samo da ostane na meni.

"Evoo, uđi dušo", otvori mi vrata pred nosom.
Prije nego što smo došli do njih, provela me pored milion i jedne sobe, milion nekih prolaza i zidova, kao u lavirintu. Dobro, malo sam slagala, ne baš toliko. Ali kunem se Bogom, na tri, četiri strane bila su postavljana vrata, sa dva sprata, odvojena dugim stepenicama.

"Hajde, uđi, šta stojiš?"

Neodlučno načinih korak i prijeđoh prag.

"Evo, to je od sad vaša bračna soba. Odabrala sam vam najveću i malo udaljeniju od naših. Ti malo razgledaj, dok ti muž ne dođe, trebao bi brzo. Hajde ljubim te", na brzinu izbrblja i napusti me.
Nisam uspjela ništa da kažem.

Ostah sama, a hladni zidovi oko mene naježiše mi kožu. Šta sad, pitala sam se, dok sam onako i dalje stajala nepomična na sred sobe. Ako ćete iskreno, ništa nisam primjetila u njoj. Ni gdje se šta nalazi, ni koliko je lijepo, ni koliko je prostrano i široko. Zanimalo me samo jedno. Postoji li mogućnost da se iz ovog iščupam. Allahom vam se kunem, oni kameni zidovi od konaka sobe, ograničili su me kao zatvor. Toliko su mi bespomoćnosti dali, toliko me slabom činili.

Uspravno, ukočenih leđa sjela sam na ogroman krevet na sred sobe i jedino što sam radila bilo je gužvanje pokrivača pod prstima, na kom sam sjedila. Kako mi se unutrica grčila, grčili su se i prsti.
Ova neizvijesnost me ubijala. Njega nikada, a treperivost pomiješana sa strahom se samo jačala iz sekunde u sekundu.

Mislila sam, šta ako zaspim, da li bi to išta promijenilo i izbjeglo za ovu noć.
Ali nisam mogla. Ne, kad sam znala da prvu bračnu noć muž te treba svući i učiniti svojom. A u slučaju i da izbjegnem ovaj put, već sutra bi me čekalo isto. Kako god okrenem, nema izlaza iz neizbježnog.

Začuh škripu vrata, te isti tren trnci mi prostrujaše tijelom.
Oborih pogled, a ruke još više gužvaše, što pokrivač na krevetu, što vjenčanicu na meni.
Nisam vidjela šta radi. Nisam ga smjela gledati, dok mi se kretao s lijeva.
Kad začuh druga vrata u prostoriji da se otvoriše, brzo se okrenuh da vidim gdje će.
To je bila kupaonica.
Sve mi se dužilo u nedogled.

"Nur!", nekako naređivački mi se obrati, pri izlasku.

Neko neiskusan. Neko mlad. Neko preplašen do bola. Neko sramežljiv, tužan, iscrpljen, nervozan... Eto, kao neko takav sam ga pogledala. Sve u jednoj osobi, MENI...

"Ustani."
Bože, zašto je zvučao kao da sam rob kom naređuje. Rob u njegovom vlasništvu.
Tako mi se barem činilo, jer sam bila na smrt prestravljena.
On nije imao grub ton i drskost u glasu dok mi se obraćao, nego sve mu se svelo na neku kratkoću. Pobogu šta me mrcvariš s tom postepenošću. Uradi već jednom šta želiš, da izađem iz ove kože neugodnosti. Mada ako ćemo iskreno, tek tad bih bila pravo slomljena.

A šta ću. Šta sam mogla. S jedne strane bio je aga, a sa druge, sad već moj muž. Moje je bilo da ga poslušam.
Kako sam sjedila na onome krevetu, samo sam se uspravila na noge, i dalje ne mičući ni cent od tog mjesta. Glavu okrenuh njemu, glava hoće, ali noge neće.

Disanje mi se pokrupni, kad ugledah njegovo polako odvezivanje kravate i skidanje sakoa. Kako ga skide, tako ga lagano i baci na stolicu do kreveta.
Sve to uradi, sitnim korakom primičući se meni. Sa svakim idućim, bivao je bliže.
Koljena mi krenuše klecat, a moje morsko plave oči ostaše uprte u njeg.

Stade tik do mene, probode me svojim mrkim pogledom, punim one uvijek iste smirenosti.
Pa da, naravno. Što bi on bio nervozan ili uznemiren, ja sam ovdje žrtveno janjče. Žrtva života.

Samo kratak, čujni uzdah napusti mi usta, kad ovo učini. Kažiprstom mi dodirnu lice, te lagano, uvojiti pramen kose postavi za uho. Žmarci mi udariše kroz moje jadno biće, dok njegov i dalje prikovani pogled osta na moja dva oka. Prodorno gleda u njih. Kao da me istražuje. Gleda on moje, gledam ja njegove. Kao da se osjetih smjelom. Kao da se more gubilo u noći. Lagano prstom kliznu mi po obrazu, kao namjerno želeći izazvati odgovor moga tijela. I svakako da je izazvao, trnula sam.

Odjednom nježno pomjeranje prsta zamijeni njegova ruka, koju prisloni na moj potiljak. Stavi je iza mog vrata i tako držeći me, srce mi tuklo kao ludo. Uzburkao me cijelu.
Ostajala sam bez daha, boreći se za vazduh. Za malo kisika.

Zažmirila sam, nisam mogla više da pratim te nejasne oči, koje svakim njegovim pokretom ne bivaju otkovane s mene.
Njegov vruć dah osjetih za vratom, te se pomiješa sa vrelinom mog tijela. Temperatura mi se u isti mah promijeni, varira od hladnog do pakleno toplog.
Ovo je sve tako sporo radio, kao da me želio izluditi i ništa drugo načiniti.

"Ne plaši se", tiho mi, svojim dubokim glasom prozbori na uho.
"Neću ti ništa, prestani drhtati kao da si u rukama zvijeri. Smiri se. Možeš ići u kupaonicu da se presvučeš, a potom možeš spavati."

Molim? Šta? Prvo nisam vjerovala šta upravo čudoh, a moje oči odmah odreagovaše na njegove riječi, širom ih otvorivši.

Dok sam ga tupo gledala, s nejasnoćom svega odigranog u prethodnih par minuta, bio je svjestan svega.

Udalji se od mene, krenu otkopčavat košulju, nastavljajući mi se obraćat: "Ne treba da te bude strah toga. Nikad te ne bih učinio svojom bez ljubavi. Naš brak je djelo moga oca, a ja kao nasljednik i sin poslušao sam njegovu riječ. Možeš ići presvuć se", očima mi pokaza na vrata kupaonice.

Isti tren sam rukama obuhvatila onu ogromnu bijelu stvar na sebi i uletila unutra. Zaključala sam vrata što prije, kao da sam se bojala da će se predomisliti.
Leđima naslonjenim na vrata, samo sam skliznula niz njih, priljepivši se na pod.

Šta se ovo upravo desilo? Pitanja mi proletiše glavom. Zašto je imao potrebu toliko mi prić i prstima mazit obraz, a potom svojom sporosti dovodit moje tijelo do onakve napetosti. Koja mu je namjera bila? Nikako nisam bila u stanju shvatiti. Ma, na kraju krajeva, nije me bilo ni briga. Nek se sve zaustavilo na tome. Sad kao da mi duša lakša. Kao da se osjeća čistom što nije izdala ibrahima. Što nije tijelo predala drugom. Tačnije, da se ne zavaravam, da je taj drugi htio, tijelo bi mi uzeo isti čas. Znači njemu ide zahvala. Bogu, pa njemu.

Shvatila sam da sa sobom u kupaonicu nisam unijela torbu sa odjećom, koja se nalazila na krevetu.
Tu je Denis postavila, a pojma nisam imala šta je od odjeće sadržavala. Vjerujem da je spakovala i nekih pidžama. Naivno sam mislila...

Ponovo otključah kupaonicu i postiđeno prođoh kraj njega koji je sjedio na stolici. Već je bio presvučen u trenerku i bijelu kratki rukav majicu. Imao je visoku, lijepu figuru, a bijela majica mu je samo još više isticala tamniji ten i muške ruke. Ne, nemojte misliti da je imao velike mišićave ručetine i bio neki teretana tip. Nikako.
Bio je lijepo razvijen. Imao je široka ramena i taman nazirane mišiće, dok mu se par vena oslikavalo na rukama. Imao je izgled pravog muškarca.

Upitno me gledao, prateći šta ću i dalje u vjenčanici, budući da sam ušla da je svučem sa sebe. Možda je pomislio da ne mogu sama, da trebam pomoć, ali na svu sreću nisam je trebala. Večeras sam ipak imala i neke sreće.

"Torba", prstom pokazah na nju, koja se nalazila uz jastuke.

On je i dalje šutio. Nek i šuti, govorila sam sebi ponovo ulazeći u kupaonicu, poslije grabljenja one torbe.

Rovim po onoj torbi, rovim, neumorno prokleto rovim. Ali nikako da nađem šta želim. Sto puta sam preturila čitavu torbu i nigdje ni jedne pidžame. Sve neke svilene spavaćice.

"Bože zar ovo da obučem. Ovako golo da izađem odavdje", opet sam se obraćala Njemu.

Zeynep je nakupovala ove stvari i spremila ih ovdje. A ono od neki dan, kad me vodila u dućan, vjerovatno je spremila u ormar. Jer, u ovoj torbi ništa nisam pronalazila osim spavaćica, ogrtača, donjeg veša i nekih sitnih majičica.
Ništa od moje stare odjeće nije mi dala da ponesem sa sobom.
Šta će one izblijedele krpe aginoj ženi.

Nisam imala izbora, trebala sam obući jednu od onih svilenih krpica poslije mog dugog kupanja.
Nisam željela izać dok ne saperem svu svoju nervozu i pretpljenost od danas. Ustvari nisam željela nikako da izlazim.

Kad se vrata otvoriše, ovaj put nije me njegov pogled dočekao.
Ležao je na krevetu, sa rukama za glavom, sklopljenih očiju. Tiho sam, skoro nečujno spustila torbu kraj ormara, a vjenčanicu bacila na stolicu.
Nije valjda da je zaspao. Kad ugledah da ne miče, nekako odahnuh, kao da mi kamen pao sa srca.
Samo što ovo pomislih, osjetih njegovo odmjeravanje u isti tren.
Instiktivno brzo, navlačila sam krajeve spavaćice, već uveliko crvenih obraza. Glupača kao da sam mogla da je produžim tim potezom.
Grudi su, pa proklete bile, skoro pa ispale. One sitne, tanke naramenice ni za šta nisu služile. Nekako jedva su ih držale.
Znao je, itekako je znao da mi je neugodno.
Pobogu, ja znam da je ovo normalno nositi, ali za mene sad i u ovom trenu nije bilo. Ne pred čovjekom čija žena nisam, osim na papiru.

"Evo, lezi ovdje. Ti ćeš spavati na krevetu, ja cu na kauču", uze za jastuk i odmaknu se.

Sva sreća bio je tu kauč. Ali veća je sreća što je on takav, pa se sjetio to da kaže. Večeras je sve radio suprotnosti onome što sam zamišljala.

Uvukoh se pod pokrivač što sam prije mogla i tek tad podigoh glavu izgovarajući "hvala aga."
Nisam bila u stanju bilo šta drugo da izustim.

"U redu je, spavaj sada", hrapavo mi zvuča.

"Hvala ti Allahu dragi što si me napokon malo pogledao", ustima sam formirala riječi bez puštanja glasa, dok sam gledala u plafon.

Kao beba utonula sam u san. Prvi put nakon par dana, zaspala sam poput djeteta.

Toplina i svjetlost sunčevih zraka kucaše mi na kapke očiju, sileći me da ih otvorim.

Dok mi se razbistri pred očima, ugledah njega kako gol gornji dio prekriva navlačeći košulju.

"Dobro jutro", leđima mi okrenut reče.

Kako je uopšte vidio sa sam budna. Ništa mu ne promiče.

"Dobro jutro", glasom iza sna odgovorih.

"Hajde obuci se. Doručak je gotov, zovu nas."

Samo sam rekla dobro i sačekala da napusti sobu, kako ne bih ponovo stala pred njeg u onome što je bilo na meni.

Dok sam koračala niz stepenice do kuhinje, nije mi bilo svejedno. Ovo je moj novi dom, moja porodica, ako uopšte i mogu tako da je nazovem. Lepršava, nova haljina, koju mi vjetar njihao činila je novu mene. Kao da sam u novom životu. Životu u kom možeš imat sve, sem ljubavi za kojom žudiš.

"Dobro jutro", svojim nježnim glasićem pozdravi ih sve za stolom i priđoh starom Mehmet agi.

"Da poljubim ruke aga."
Zaustavi me rukom.

"Neka kćeri. Rekao sam ti da si mi od sad kći, a ja tvoj otac i zovi me tako", raširi onaj svoj anđeoski osmijeh.

"Evo, prođi do Omara. Mjesto ti je kod muža."

Kimnuh glavom i odšetah do stolice.

"Nur, jesi se odmorila, šta bismo mogle danas raditi?", obrati mi se luckasta Zeyno, koja je sjedila s moje lijeve strane.

Kao jedinoj snahi i ženi ovog konaka bilo je jako dosadno i znala sam, osjećala sam da je toliko dugo i željno iščekivala da se Omar oženi, da ima društvo. Ali tako ugledna, zar nije imala prijateljica?

Nisam znala šta da joj odgovorim, ali sam bila uvjerena u jednu stvar. Ništa drugo nije dolazilo u obzir, i nema te sile koja bi me natjerala na nešto osim ove dvije stvari: posjetit nenu ili otić u štalu s konjima.
Pa da... konji, to je to, skontah. Nenu bih mogla već kasnije nazvati i sutra pitat za dozvolu da je posjetim.

"Možemo li ići vidjeti konje, željela bih da naučim jahati?", okrenuh joj glavu, da ostali ne čuju. Znala sam da onaj konj od neko veče nije bio jedini. Age su to.

"Želiš naučiti jahati?", brecnu se i sad naravno svi čudoše.

Napravih neku grimasu kao da sam uhvaćena, a nju Bog ne prokleo zbog onog jezičine i brzopletosti.

"Nur, kćeri. To bi željela jahati konja?"

"Da, aga", pa se brzo ispravih "da oče, voljela bih da naučim. Na noć kane sam vidjela bijelog ,kao san lijepog konja. Željela bih da ga vidim", povučeno sam rekla.

Al kad ovo izgovorih, Omar me odmah prostrijeli pogledom. Nisam obraćala pažnju. Rekla sam ono za što sam upitana. Samo, da nije bilo Zeynepinog glasa, u nekoj manjoj tajnosti bi zadržala želju da naučim.

"Bijeli? To mora da si vidjela Omarovog konja Fırtına."

Fırtına? Zašto bi konju dao ime oluja, odmah sam pomislila.

"Pa eto, budući da ti se toliko svidjela njegova Fırtına, neka vas Omar upozna. Uzmite za sebe dan i neka te muž nauči jahati tu plemenitu životinju, ako već želiš da naučiš. Sad kad si snaha ovog konaka, a ujedno i moja kći, tvoje želje su naše želje", završi Mehmet aga.

Neeee, neee i neeeee!!. Nije mi to plan bio. Vrištala sam u sebi.

U isti tren pogledasmo se. Ja poput krivca, a on poput gazde kojem sam pokvarila planove...

*****************************

Pišite mi svoje mišljenje. Nadam se da vam se svidjelo.