"Mama, tata,
zar ne vidite koliko me sve ovo boli?
Zar ne primjetite da sam uvijek u dugim rukavima, da se više ne smijem, da je moje lice stalno prošarano udarcima kada god dođem iz škole?
Zar ne primjetite koliko boli nosim i krijem dug niz godina?
Želim da budem dovoljna, da vas usreći, ali ne mogu.
Ne vidite koliko sam oštećena i ne zanima vas.
Koliko sam samo noći proplakala zbog vas I vaših riječi.
Ali nikad se nisam suprotstavila.
Šutjela sam, i dalje šutim...

Znam da je ovo pogrešan način za beskonačnost mog mira, ali čini mi se kao jedini izlaz...

Možda ćemo se opet vidjeti u sljedećem životu....

Zbogom..."

Pismo koje sam ostavila na stolu svoje sobe, onoga dana kada sam sve htjela okončati.
Moji roditelji ga nisu ni primjetili...

Uručila sam im ga prije nekoliko dana i ništa se nije promijenilo...