~

"PAZI ASTRID"

Padajući u crnilo, otvorenih očiju, gledajući u njega kako bezuspješno otvarajući ruke pokušava da dohvati moj dlan, sigurna sam da je sve trajalo cijelu vječnost, a ne nekoliko sekundi, prije nego je Ron brzim pokretom leteći automobil izvio prema dolje.

Sve se desilo u kratkom vremenskom periodu, osjetila sam hladne prste kako čvrsto drže moju ruku i velikom snagom povlače prema gore, te sam se u narednoj sekundi našla u sjedištu.
Pored nas su prolazile zelenkaste niti koje su bjesomučno Smrtonoše ispaljivale iz svojih štapića.
Strah je bio neopisiv i prisutan u cijelom mom biću, dok sam rukom čvrsto stiskala maminu sliku koju sam uzela prije nego što sam izašla kroz prozor porodične kuće Riddle.

Draco je svojim rukama snažno obuhvatio moje tijelom i privukao me u čvrst zagrljaj, zaklanjajući me tako od potencijalne opasnosti.
Ron je brzinom svjetlosti probijao guste oblake i žurio prema Burrowu.
Mion me sa prednjeg sjedišta posmatrala preplašeno, a Harryijeva ruka čvrsto je stiskala moje rame, dok je zabrinuto gledao nazad i upozoravao Rona da još ubrza ako je to ikako moguće.

Sve se desilo u nekoliko sekundi, a meni je izgledalo kao cijela vječnost.
Nisam se smirila dok nisam ugledala zabrinutu Molly pred vratima, kako nervozno lomi prste i svako malo gleda prema oblacima, ne bi li nas konačno ugledala.
Arthur je na trenutak izgledao kao da je izgubio sve nade, a kad smo se konacno spustili, i bez ogrebotine izašli iz automobila zahvaljivao je svetom Merlinu i čvrsto grlio svakog od nas.

Ginny je Harryija uvlačila u zagrljaj i svako malo ga prekoravala što je išao Voldemortu direktno u ruke, a on je preko njenog ramena gledao prema meni zabrinuto i sa velikom sjetom na licu.

Znala sam, ne bi brinuo za svoj život, da je bilo potrebno spasiti moj.

"Tako mi je žao Astrid"
Draco koji cijelim putem nije rekao ni riječi, konačno je progovorio i svojim sivim očima milovao moje, "žao mi je, sve se desilo zbog mog' oca. Ja....mogao sam vas izgubiti."
Glas mu je prepukao i spustio se na obližnju pozidu, te položio glavu na moj stomak.
"Žao mi je."
Uporno je ponavljao kao opijen.

A ja?
Kao da je i posljednji atom snage umirao u meni. Gušila sam se u svojoj nemoći da bilo šta promijenim.
Znaju da sam živa, i opet će krenuti da me traže. Čitava horda Smrtonoša na čelu sa ljudima kojima sam vjerovala.
'Lucius Malfoy te izdao'
Odzvanjale su riječi mog prokletog ujaka Voldemorta u glavi.
Čovjek kome sam vjerovala do srži i osoba koju sam smatrala drugim ocem.
Drhtala sam na proljetnom povjetarcu i proklinjala svoj život.

Nisam trebala biti rođena i sad sam zagorčavala postojanje svim voljenim ljudima.
Kao da Draco i otac neće biti u opasnosti zbog pokušaja da me spase.
Prokleti Voldemort se neće suzdržavati da ubije svakoga ko mu stoji na putu do mene.
Jer ja sam njegova kočnica u ostvarenju dugovjekovnih planova.
Ja sam djevojka koja je povezana sa njegovim životom.

Bez izgovorene riječi, pomjerila sam njegove ruke sa svoga struka i spustila pogled.
Njegov je bio ispunjen bolom i ubrzo je ustao za mnom i pogledao me značajno i sa velikim kajanjem.
"Leptiru, pogledaj me" otpuhnuo je sa velikom mukom dok su mu se suze slijevale niz obraze.

Grizla sam usnicu i sklanjala pogled u drugu stranu, dok sam jednom rukom blago prelazila preko stomaka.
"Molim te oprosti mi."
"Draco, shvati, ja tebi nemam šta oprostiti. Nisi kriv, samo..."
Stiskala sam pesnice i pokušala odagnati sve crne misli iz glave, ali je prosto bilo nemoguće.
"Šta samo Astrid? U čemu je problem? Molim te reci mi, sve ćemo riješiti skupa."

Suze su se nekontrolisano spuštale mojim licem, "dosta mi je da vas sve dovodim u opasnost. Svi znate, ja moram umrijeti!! Prosto je tako!"
Vrištala sam, dok su me jedni gledali žalosno i plakali, a drugi se nastojali držati hrabro i sklanjati suze iako ni njima nije bilo nimalo jednostavno.

"Dosta mi je, da strahujem svaki dan kad će se desiti nova nevolja. Pogledaj Draco, večeras ste se svi izložili opasnosti zbog mene, a on neće odustati dok me ne vidi mrtvu. Jedino,..." glas mi je prepukao, "jedino bih voljela ostati živa dok se dijete ne rodi."

"Prestani da pričaš tako Astrid."
Molly se ubacila i čvrsto me uvukla u zagrljaj.
Uvijek me podsjećao na mamin, te je ona uvijek bila moja sigurna luka.
"Ti si moje dijete, a ja svoju djecu ne dam u ruke zla. Sačuvat' ćemo te, tvoje dijete će odrastati uz tebe, a ja ću biti ponosna gledajući vas kako zajedno odgajate to malo Čudo."
Pogledala je prema meni i Dracu, te joj se jedva vidljiv osmijeh oslikao na licu.

Bez obzira na sve, za mene više nije bilo nade, potonula sam u onaj crni ponor i zakopala sebe.
Sve je izgubljeno, večeras sam u Voldemortovom pogledu vidjela svoju smrt koja je neizostavna.

Draco, primjetivši koliko sam se predala i da se više ne namjeravam boriti, sjeo je na pozidu i lice zaronio u dlanove, te gorko zaplakao, a meni se srce prepolovilo na komadiće.

~

"Kako ste je uspjeli izgubiti nesposobnjakovići jedni!!!"
Voldemort je isijavao mržnju prema svima u sobi, vrištao je na svakog od njih.

Diego (sin Bellatrix Lestrange) sjedio je pored majke koja mu je ispod stola stiskala ruku i na taj način mu ublažavala strah.
Diego se nikad nije susreo sa većim bijesom i sve vrijeme mu je kroz glavu prolazila Astrid.
Hermosa ne zaslužuje da umre, taj anđeo bi trebao da živi vječno.

"Hoću da pretražite sve, svaku rupu ako treba, ali Snapeova kćer će večeras biti vraćena ovdje i ja ću je lično ubiti."
"G-gospodaru" Barty je nesigurno i sa velikom dozom straha pogledao prema Voldemortu, "ja ću je pronaći, pretpostavljam i gdje bi mogla biti."

Voldemort je bijesno vrtio štapić u ruci i najedanput ga okrenuo prema Bartyiju, "gdje je ?"
"G-gospodaru, u Burrowu. Weasleyevi su bili sa Luciusovim sinom."
"Želim da se svi rasporedite, jedni će ići prema Snapeovoj kući, drugi prema Luciusovoj, a treći prema Burrowu."

Svi su po naredbi ustajali od stola i krenuli izlaziti iz prostrane trpezarije, kad ih je zaustavio Voldemortov glas, "i nemojte se plašiti, kukavice. Ubijte svakoga ko vam stane na put, makar to bio i Harry Potter lično."
"A Astrid?"
Upitala je Bellatrix, "nju dovedite meni"

~

Svi u Burrowu bili su zabrinuti i razmišljali su kako Harryija i Astrid skloniti na sigurno.
Astrid je u kupaoni čula galamu ispred i pomislila je kako će joj srce prepuknuti prije nego i dođe do ujaka.
Pomirila se sa činjenicom da će umrijeti, ali više od svega želi da njeno dijete dobije život.

"Astrid!"
Čula je dobro poznati glas, koji je dodatno bio naglašen španskim akcentom, "Draco!"

Uplašena da su došli po nju, jer je Diega vidjela prošlu noć sa Smrtonošama, potražila je Draca trčeći kroz kuću.
"Draco"
On je već trčao prema njoj i čvrsto je uvukao u zagrljaj, "Diego je, ne brini"
"Smrtnoša je Draco"
Zaplakala sam gorko na njegovom ramenu, dok mi je teška bol zaposjela stomak.

"Astrid!! Moraš bježati!"
Opet smo čuli glas ispred, Molly je zabrinuto gledala u nas i čekala Dracovo odobrenje da otvori vrata.
Iako sam bila sigurna u njegovom zagrljaju, osjetila sam koliko mu tijelo podrhtava.
"Draco, otvorite, obećavam da neću nauditi, samo sam vas došao upozoriti."

Harry je bez čekanja požurio do vrata i otvorio ih. Diego je utrčao unutra i počeo brzo govoriti, "nemate vremena, morate se izgubiti odavde što je prije moguće."
Hvatao je dah jer mu ga je itekako ponestajalo, "Astrid, Barty je primjetio da su Weasleyevi došli zajedno sa Dracom, siguran je da ste ovdje, a i vi ostali, budite oprezni i pustite ih da pretraže sve, Voldemort im je naredio da ubiju sve koji im budu stajali na putu."

Znala sam da će se ovo desiti, znala sam da će svi biti u opasnosti zbog mene.
U dubini duše boljelo me što se jednostavno nisam mogla predati i osloboditi muka sve njih, ali kako da se predam i ubijem jedan nevini život u sebi.

"Idemo!"
Draco me uhvatio za ruku i povukao prema vani, "hvala ti Diego, nikad ti se nećemo moći dovoljno odužiti za sve."
"Čuvajte se!"
Svi su povikali sa vrata, dok smo sjedali u Dracov leteći automobil, "kuda Draco?"
"Na mjesto, gdje nas neće naći, nadam se."
Pogledao je u pravcu mene i spustio nježno ruku na moju, "nemoj da se plašiš leptiru, živjet' ćeš."

Vjerovala sam mu cijelim svojim bićem, nosila sam samo nešto naše ispod srca, stvorili smo porodicu, a ja neću imati prilike da uživam u svim tim čarima.
Probijali smo se kroz noć i letjeli prema nepoznatom mjestu.
Cijelim putem jedino što sam mogla čuti od njega bili su teški uzdasi, a svako malo uzimao bi moju ruku u svoju i ljubio je.

"Osjećam se užasno Draco" podigla sam pogled prema zvjezdanom nebu. Glas mi je sve vrijeme podrhtavao.
Sve scene od one noći kad su me odveli od njega prolazile su mi kroz glavu.

Moj strah, njegovi povici da me puste, Bartyijeve ljigave ruke oko mog' struka, moja nemoć, odvođenje u mrak.
Voldemortov glas prepun mržnje, Luciusova izdaja, Narcissino preklinjanje Voldemorta za moj život i na kraju mamina slika.

"Znam da ti je teško leptiru, ali borit' ćemo se skup, obećavam. Imaš mene i...imaš najveći razlog za borbu."
Prebacio je ruku preko mog' stomaka i nježno prelazio prstima preko, "zar nije tako."
Uputio mi je jedva vidljiv osmijeh, koji me naveo da se i ja nasmijem i klimnem glavom, "da, vi ste moj razlog postojanja."

"Znaš" udahnula sam ponovo i smjestio glavu na njegovo rame, "ne bojim se smrti, nimalo. Žalim samo što se nismo duže voljeli, što se nismo više ljubili Draco. I najviše od svega žalim, što neću imati prilike gledati kako ovo Čudo raste."

"Molim te Astrid" njegove suze kvasile su i moje obraze, "ubijaš me, rekao sam ti da nećeš umrijeti."
"Draco, ne shvataš" stisnula sam mu dlan, "neće odustati, tražit' će me sve dok ne bude siguran da sam mrtva."

Okrenuo je volan i spuštali smo se prema jednoj mračnoj vili usred šume.
Sve je izgledalo sablasno i ličilo je na neki ukleti dvorac, sa puno prozora i crnim krovom istrošenim od stajanja.
"Gdje smo?"
"U djedovoj vili"
Primjetila sam da se mučio pogledati prema teškim hrastovim vratima. 
Dugo je samo sjedio u automobilu parkiran ispred.
"Draco, jesi dobro?"
Dodirnula sam mu obraz i lagano ga okrenula prema sebi, "od djedove smrti nikad više nisam došao ovdje, bilo mi je teško i pomisliti da njega nema tu. Bio sam izuzetno vezan za Abraxasa."

Lagano sam otisnula jedan poljubac na njegov blijedi obraz i tiho mu šapnula na uho, "možda nas upravo uspomena na njega spasi, možda ćemo biti sigurni ovdje."
"Nema sigurnijeg mjesta, osim tvog zagrljaja."
Nasmiješili smo se jedno drugom i konačno izašli na vazduh.
Zimska noć škakiljala nam je obraze, a s obzirom da smo u žurbi izašli, jedva da smo imali i jakne na sebi.
Držao me za ruku, dok sam ja razgledala okolinu.

Velika šuma okružila je kuću, djed Abraxas živio je sam i družio se samo sa nebom, životinjama i drvećem.
Njegovo imanje bilo je prostrano, Draco mi je rekao dok smo prilazili vratima, da je sve ostavio njemu u naslijedstvo.
Iza kuće bio je veliki natkriveni šadrvan u kome je provodio najveći dio vremena.
Iscijepana drva stajala su u kolibi pored kuće, a ruže pored ograde prekrio je bijeli snijeg.

U kući je bilo toliko hladno da sam se brzo privukla Dracu.
Ličila je na vilu Malfoyevih samo još veću i sa puno portreta koji su visili sa zidova.
"Uzmi dekicu, pokrij se, dok ja ne upalim vatru u kaminu."
"Požuri, ne volim da ostajem dugo bez tebe."
Nasmiješio se i privukao me sebi.
Dugo smo se gledali u oči i osmijehivali jedno drugom. Nježno je spustio svoje usne na moje. Živjela sam za taj trenutak kad ću konačno ponovo osjetiti led na njegovim usnama i mentu koja se uvlači u moje nosnice.

"Živjet' ćemo Astrid, u inat svima njima, u inat onima koji bi voljeli da su nas večeras pronašli u Burrowu. Živjet' ćemo, jer će nam ovo Čudo biti povod novog života."

~
Ljudi, požurila sam da izbacim nastavak.
Žao mi je ako ima greška, obavezno mi pišite utiske i još jednom oprostite što me nije bilo ovako dugo.
🦋