"Tata" potrčala sam mu u topli zagrljaj, koji je u meni budio hiljadu emocija.
Spremno me dočekao na pragu naše skromne kuće i otisnuo jedan nježan poljubac na potiljak.
Draco je išao iza mene i nosio poklon koji smo mu odabrali u Španiji.
Uredno sam mu zapakovala crno pero sa njegovim incijalima i srebreni prsten.
"Mila, nedostajala si mi."

Smjestili smo se na balkon u udobne stolice gdje smo tata i ja provodili ljetne noći uz toplu šoljicu čaja.
Draco se smjestio pored mene i spustio svoj dlan preko mog.
Pričali smo tati o putovanju u Španiju i kako smo se divno proveli.
Sve je slušao pomno i sa velikim osmijehom na licu.
Pijuckali smo limunadu koja mi je zaista nedostajala i niko je nije umio napraviti kao tata.

"Astrid, pogledaj baštu" osmjehnuo se, dok smo sve troje pogledali u dio gdje sam redovno sadila jagode, a oko njih je rasla kamilica.
U kutu uz bijelu ogradu bilo je drvo starog hrasta kojeg sam od milja zvala 'Deda'.
Tata je poslije mene održavao i uredno vodio računa o svim biljkama za koje sam bila vezana.
Bijele ruže mirisale su uz ogradu balkona.
Ovdje je bio moj raj, moje utočište i sigurno mjesto.
Moj tata je tu, njegov zagrljaj je mjesto u koje ću uvijek bježati kad me stignu oluje.

"Sve je divno tata, nedostaje mi moja bašta."
"Sad možeš Narcissi pomagati da održava njenu."
Spustila sam pogled i prisjetila se pozdravljanja kad smo stigli u Malfoy palatu.
Jedva je uspjela i da me pogleda, dok je Draca uvlačila u majčinski zagrljaj.
Nedostajala mi je moja mama, posmatrala sam ih sa strane sve dok Luci nije stavio svoje ruke na moja ramena.
Njegov zagrljaj ličio je na tatin.
Mnogo sam ga zavoljela.
Čuvao me i gledao kao kćer iako sam sasvim kratko u njihovoj kući.

"Draco, čuo sam da preuzimaš posao, čim dobijete diplome."
Bio je ponosan i sretan, sve vrijeme mi je pričao da će se truditi da posao napreduje.
Jedina moja briga je bila što im je partner u firmi Astorijin otac.
No, jednog dana će nam se putevi razići, a on će možda biti sa njom.
Nemam pravo da brinem.
"Da, iskreno uzbuđen sam i jedva čekam."

"Astrid, jesi ti razmišljala, ocjene su ti dobre, siguran sam da će te primiti gdje god budeš željela."
"Ja sam joj predložio da bude sa nama u firmi, ali ona ne želi."
Zaista je govorio da počnem raditi sa njim, ali meni je to bila loša ideja.
Šta sutra kad se razvedemo, sigurno će nam biti teško i u putu se sresti.

"Tata, ja imam nešto drugo na umu."
Skupio je svoje guste crne obrve i otpio gutljaj limunade.
"Voljela bih predati u Ministarstvo magije, Odjel za međunarodnu magičnu suradnju."
"Stvarno, jesi sigurna u to?"
Draco je kuckao prstima po naslonjaču stolice i pratio tatinu reakciju.
On se nije slagao sa mojim prijedlogom, ali je rekao da će me podržati ukoliko je to moja želja.
Ipak, nema prava da se miješa u moj život.
"Draga, ti najbolje znaš, to nije loša opcija."

Minuti sa tatom bili su neprocjenjivi.
Čitav život obasipala sam ga zagrljajima i poljupcima, ali mi se i sada činilo da je bilo malo, i da sam trebala što više provoditi vremena sa njim i mamom.
Kad je ona umrla, bila sam još dosta mala, nisam bila svjesna bezuslovne ljubavi koju pružaju roditelji. Imala sam osjećaj da će uvijek biti tu, a vrijeme koje prolazi, niže godine na njihove grudi i urezuje bore na ta mila lica.
Uvijek bi mi bilo teško kad primjetim još jednu sijedu na tatinoj kosi.
Nisam se mirila sa smrću, tata će mi biti potreban uvijek.

"Mi moramo krenuti"
Draco mi je stisnuo ruku i dao do znanja da već kasnimo.
"Ostanite još malo."
Tatin izraz lica govorio je koliko je usamljen i da ga naše posjete vesele više i od njegove labaratorije i napitaka.
"Večeras dolaze Greengrassovi na večeru, moramo se spremiti."
Nije mi se išlo, najradije bih ostala sa Sevom čitavu noć i pričala o mjesecu i zvijezdama.
No Draco mi je skrenuo pažnju da bi bilo i previše očigledno da se ne pojavim.
U pravu je, sigurno bi Narcissa i Astoria lebdile od sreće, a ja im ne želim pružiti to zadovoljstvo.

~

Narcissa je uzbuđena trčkarala po kući sa vilenjacima i Amandi naređivala da napravi sok od malina jer ga 'njena Astoria' obožava.
Lucius je sjedio i čitao novine.
Svako malo bi prebacao pogled preko naočara na usplahirenu ženu i prevrtao očima.
Priznao mi je da mu se ta mala crnokosa vještica nikad nije sviđala.
Njen otac bio je dobar čovjek, ali sve tri su mu svakodnevnim zvocanjem na glavi ispile pamet.

"Kako je Sev?"
Draco mi je pokazivao album sa starim slikama u koji smo uvrstili i onu našu sa putovanja.
Izradili smo tri kako bi jedna bila kod tate, jedna kod nas uokvirena iznad kreveta, a treću smo poklonili Luciju.
"Dobro je, puno te pozdravio."
Strogo mi je zabranio da ga persiram i jedva sam se navikla na tako nešto.

"Hajde, pokrenite se malo, samo što nisu"
Draco se zavalio na kauč i prebacio glavu preko naslonjača.
"Mama kako ne shvataš, nikoga nije briga što dolaze osim tebe!"
"Poželjela sam moju ljepoticu, šta da radim?!"
Konačno se smirila i prekrižila noge u crnoj haljini koja je naglašavala njenu vitku figuru.
"Koga?"
"Astoriu, aman."

Svi smo šutili jedno vrijeme, a mene je crvenilo u licu obuzimalo.
Žao mi je što ne mogu da uspostavim nikakav odnos sa njom.
Svjesna sam da me nikad neće prihvatiti kao njima jednaku i da će to za nju uvijek biti Astoria.

Noć se polahko spuštala na prozorska stakla, a sat je otkucavao sedam.
Večeru su, u dogovoru, sa Narcissom zakazaili u osam tako da je došlo vrijeme da se spremimo.
Draco i ja uputili smo se u sobu.
Crvena elegentna haljina koju sam namjeravala obući stajala je na ormaru, a ružičaste sandale na štiklu u dijelu za presvlačenje.
Blago sam uvila kosu i stavila malo šminke na lice. Posmatrala sam njegov odraz u ogledalu dok je zakopčavao dugmiće na crnoj košulji.
"Dopusti meni."

Stavila sam ruke na njegove na što me pogledao i osmjehnuo se.
Dopustio je da moji prsti klize preko njegovih grudi što mu je očigledno godilo, te me obuhvatio oko struka i privukao sebi.
Palcem mi je milovao bradu i nježno spojio naše usne.
"Nadam se da ćemo preživjeti i ovo"
"Mene jedino brine ova uska haljina, kako ću izdržati do kraja večere."
Zagrizla sam usnicu i zamahnula kosom odmičući se od njega. Miris kamilice širio se cijelom prostorijom.
"Snađi se Malfoy."

Zvono na vratima bio je znak da su napasti stigle i da treba psihički da se pripremim za ovaj susret.
Nikad je nisam naručito voljela, a sad mi je skakala po živcima i budila u meni nagon da joj počupam kosu.
Draco je prije mene sišao dolje da ih dočeka.
Atmosfera za stolom bila je dosta opuštena sve dok se nisam pojavila i natjerala ih samom pojavom da se ušute.
Draco je ustao i uzeo me za ruku, te izvukao stolicu kako bih se udobno smjestila.
Sa njegove druge strane sjedila je Astoria i bez imalo volje birala hranu po tanjiru.
Ne bi me čudilo da Narcissa ima umješane prste oko rasporeda sjedenja.
Lucius je uzbuđeno pričao o vjenčanju koje su propustili pretpostavljam namjerno.

"Astoria uvijek si tako elegantna i divna draga. Na tebi sve stoji savršeno."
Narcissa je obasipala pohvalama i lijepim riječima.

Ubrzo su se svi uključili u neke svoje razgovore, dok im je Dobby dopunjao čaše.
Alkohol sam izbjegavala, jer bi me uvijek dobro uhvatio pa ne bih znala šta radim.
Draco, Lucius i gospodin Greengrass vodili su razgovor o poslovima i Quidditchu.
Ostatak porodice zajedno sa Narcissom hvalili su Astoriu.
Kako njen izgled, tako i uspjeh na Hogwartsu.
Moj se nije uvažavao, i ako sam proglašena za najboljeg studenta.

Osjećala sam se kao višak dok su svi imali zarazne osmijehe na licu.
Nisam se mogla uključiti ni u jedan razgovor, te sam se neprimjetno izgubila u kupaonu.
Draco se čak nije ni udostojio pitati gdje idem i jesam li dobro.
Svjesna sam da nije ni primjećivao moja osjećanja i izraz lica.
Ne dramim, svijet se ne okreće oko mene, ali bi mi godila njegova pažnja, bar da znam da me on smatra porodicom.

Plavi leptir oko mog vrata podsjećao me na Španiju i našu sreću i tako mi ispunio dušu pozitivnom energijom.
Prekoravala sam sebe zbog misli od maloprije i veselo se kretala prema trpezariji.
No, prije nego sam i zakoračila zastala sam na pristojnoj udaljenosti i posmatrala ga.

Njegova plava kosa miješala se sa njenom crnom, dok mu je šaputala nešto na uho i zavodljivo se osmjehivala.
Njegova ruka bila je ispod njene koja je prstima prelazila preko tih vena koje u meni bude milion leptira.
Mogla sam osjetiti kako mi srce prijeti da iskoči iz grudi.
Glava mi je gorila i pretpostavljam da mi se javio onaj osjećaj ljubomore i zavisti.

Moje oči su se u sekundi ispunile slanom tečnosti, a obrazi se uvlačili sa svakim pokušajem da zaustavim suze koje su prijetile da poteknu.
Čudila sam se da Narcissa nije tu, da se raduje, međutim uhođenje mene je postala njema omiljena atrakcija.
Stajala je iza mojih leđa i sipala otrov na srce koje je iovako preosjetljivo.

"Nadam se da si shvatila da ne pripadaš ovdje. Ona tamo djevojka, zbog koje mu osmijeh ne silazi sa lica, jedina ga zaslužuje."
Stavila mi je ruku na ramena i grubo ih stisnula, "ako imaš imalo ponosa, ne vraćaj se za stol, ti nikad nećeš biti dio ove porodice."

Njene riječi su sol koja nagriza moje rane.
Ne znam ni čemu sam se nadala.
Da me zavoli?!
Ni u ludilu, sam je rekao da je to nemoguće. Ponašam se poput zaljubljene tinejdžerke.
Njene riječi me ne bi trebale doticati, a tek njegovo očijukanje sa Astoriom.
Astrid glupačo, nisi valjda očekivala da se Draco Malfoy zaljubi u tebe.
Bila si nedostižna, dobio te i to je sve što mu je trebalo.

Okrznula sam Narcissu ramenom i potrčala u pravcu sobe.
Gušila me zelena boja, menta i veliki bračni krevet. Nisam se mogla smjestiti na isti jastuk sa njim, bar ne večeras.
Kad bi barem postojala mogućnost da odem svojoj staroj sobi, u sigurni kutak, da se družim sa mjesecom, jagodama, vinom i samoćom, samo da skupim energije i izbjegnem svađu.
Disala sam duboko i tjerala sebe da mislim o lijepim stvarima.
Ništavilo i očaj su me čekali raširenih ruku, ali im se ne predajem tako lahko.

"Gospođo Malfoy"
Dobby je stajao na vratima i svojim krupnim očima zabrinuto gledao u mene.
"Niste se vratili na večeru."

Osjetila sam treptanje u srcu, "Draco te poslao?" Pomislila sam da je primjetio da me nema, i da se želio uvjeriti da je sve u redu.
"Ne, Dobby je došao da vas provjeri."
Svi moji ventili popustili su nakon toga, te sam počela plakati.
"Žao mi je, izašao je sa gospođicom Astoriom na vazduh, pravila se da joj nije dobro."

"Dobby" uhvatila sam ga za ruku, "možeš li me prebaciti do moje kuće, molim te."
"Dobby ne smije, Lucius bi bio kivan kad bih to uradio."
"Molim te, reci mu da sam ja željela, razumjet' će."
Osvrnuo se oko sebe i u nekoliko sekundi našla sam se u svojoj sobi, "reći ću da Vas nisam našao."
"Hvala ti Dobby"

Izgubio se onako kako je i došao.
Krenula sam u prizemlje da se javim tati, ali sa olakšanjem sam odahnula jer se on vratio nazad za Hogwarts, ne bih mu sad mogla objašnjavati zašto sam loše.
Presvukla sam se u svoju omiljenu svjetlo zelenu pidžamu i uvukla pod plahtu na svom malom krevetu.
Nigdje nije ljepše kao kod kuće, nedostaju mi sretna i bezbrižna vremena sa tatom.
Voljela bih da sam zauvijek mogla ostati dijete.

~

"Astoria, šta radiš?"
Već mi je bilo dosta cijele ove farse, Astrid je odavno otišla sa večere i ne krivim je.
Previše je mučno pretvarati se i smijati na silu.

"Želim ti osvježiti pamćenje" privijala se uz mene i vrhom svojih usana okrznula moje.
Odmah sam napravio korak unazad i oštro je pogledao.
Ne razumijem šta ova cura pokušava, kao da ne zna da sam oženjen.
Ne prijaju mi njeni dodiri i vještački osmijeh.
Sve više postajem svjestan da me Astrid obuzima, ali ne opirem se.

"Astoria, ne pokušavaj više ništa, ovo što si izvela sad i za stolom maloprije je odvratno. Oženjen sam i volim svoju ženu."
"Ne glumi, i ti i ja znamo da se ti ne možeš vezati, ne možeš voljeti. Astrid je lutka kao i sve druge dok ti ne dosadi. Možeš ih mijenjati, uvijek ćeš se vraćati meni."
"To vrijeme je prošlo, bolje potraži svoju sreću."

Neću se više pretvarati, jedva čekam da je zagrlim i spustim usne na njen vrat.
Soba je bila prazna, a miris kamilice je ispario zajedno sa zrakom kroz otvorena balkonska vrata.
Pomislio sam da je u kupaoni, te sam pokucao dva puta, međutim odgovora nije bilo.
Vrtio sam se kao izbezumljen.
Gdje je moj leptir?

"Dobby"
Doslovno sam trčao stepenicama prema kuhinji gdje su svi umorni sjedili i čekali dalja Narcissina naređenja.
Društvo se još nije razilazilo, a i ova posluga ima dušu.
"Svi ste slobodni, idite kući. Dobby, dođi."

Povukao sam ga u hodnik, "gdje je Astrid?"
Zatreptao je nekoliko puta očima, i sklanjao pogled od mene, "Dobby ne zna gospodine, nisam je vidio."
"Ne laži me, sklanjaš pogled."
Kršio je prste na rukama i tužno uzdahnuo, "nemojte se ljutiti na Dobbyija, bila je jako loše, željela je da ide svojoj kući, molila me da je prebacim."

"Dobby" prosiktao sam i prešao rukama preko lica, "njena kuća je ovdje."
"Oprostite."
Stavio sam mu ruku na rame i potapšao ga.
Nije mi trebalo auto, izašao sam iz kuće i krenuo prema njoj, bila je udaljena tek nekoliko blokova.
Ljetnji vazduh bio je težak, slutio je na nevolju, a ja je zaista ne želim.
Umoran sam, sve što mi treba je njen zagrljaj i osmijeh.
Zastao sam pred bijelom drvenom ogradom koju su ona i Sev farbali nekoliko mjeseci unazad.

Prolazio sam baš tada biciklom i posmatrao je. Umrljana od farbe sa teksas kombinezonom, i neurednom punđom skupljenom pod cvjetnu maramu. Smijala se i premazivala bijelu boju svuda.
Pravi mali umjetnik.
Severus joj je nešto pričao i nasmijavao je.
Bili tako divni, kao da na svijetu ne postoji nikakva briga, kao da su sami.
Tad sam prvi put pomislio da je ova djevojka napravljena od ljubavi i da je Potter sretan što je ima i što ga upravo ovakav anđeo voli.

Otvorio sam malu kapiju i zaputio se prema vratima. Prozor u sobi joj je bio otvoren, a svjetla ugašena.
Zbog čega je bila tužna? Zašto je došla ovdje?

Pokucao sam tri puta, no odgovora nije bilo.
Opet sam ponovio i nakon nekoliko sekundi ugledao je pospanu sa štapićem u rukama.
Ostavila je otvorena vrata i zaputila se na sprat. Iznenadila me njena reakcija, mislio sam da će biti sretna jer sam došao.

Odložila je štapić na radni stol i vratila se na krevet koji je bio tako mali da se jedna osoba jedva mogla smjestiti.
Okrenula mi je leđa da nisam bio u mogućnosti da vidim njeno lice.
"Astrid"
Nisam mogao umiriti svoj glas, ne znam šta se desilo, odakle odjednom ovakva promjena emocija.
"Zašto si došao?"
Plakala je, te sam se odmah spustio pored nje i obgrlio je oko struka.
Malo se pomjerila da mi napravi mjesta.
Moja glava odmarala je na njenom ramenu, nježno sam šaputao na njeno uho.
"Šta ti je leptiru, brineš me."

Spustio sam usne na njene obraze, ali se izmakla.
"Nemoj Draco."
Osjetio sam da mi srce toliko udara kao onda kad sam stajao pred Severusom i očekivao da grmi na mene.
Uspravio sam se i prelazio prstima, sklanjajući joj plave pramenove sa lica, "molim te Astrid, reci mi zbog čega si takva."
"Umorna sam, večera mi nije godila."
Uzdahnuo sam i opustio ruke, bar je to u pitanju.
"Znam, nije ni meni."
Sarkastično se osmjehnula i vratila pogled prema prozorskom staklu na mjesečinu.
"Tebi nije godila?"
Upitala je, dok joj je glas treperio i širio jezu duž mog tijela.

"Astrid, šta ti je, pričaj otvoreno"
Ustala je sa kreveta i nervozno hodala po sobi. Lomila je prste, dok nije pogledala prema meni. Svjetlo zeleni svileni šorc i kratka majica su joj jedva prekrivali tijelo.
Mjesečina je obasjavala, a lice joj je bilo kao u djeteta, čisto i nevino.
Astrid nije znala upravljati emocijama niti se pretvarati.
Ako je sretna, onda joj osmijeh treperi sve vrijeme. Mogao sam to zapaziti još u Španiji.
Volim sve kod nje, ali tugu ne želim u njenim zelenim očima, a sad je imala i previše.

"Razumijem da je sve ovo na silu, da me ne voliš. Nismo mi krivi osudili su nas jedno na drugo, ali Draco zašto si je gledao onako? Zašto si je držao za ruku?"
Skupio sam obrve i brzo joj obuhvatio ramena, osjetio sam da se tresla te sam je privio na svoje grudi.
Prelazio sam prstima po njenoj ruci, znam da je to uvijek smiri.

"Astrid, oprosti, nisam učinio ništa. Možda je to u tvojim očima tako izgledalo i znam da ću zvučati previše glupo, ali ona je pokušavala na sve načine da privuče moju pažnju."

Osjetila sam slobodu i mir, dok su mi nosnice bile ispunjene dobro poznatim mirisom.
Draco nije kriv, prosto previše burno reagujem.
Upoznata sam s tim kakva je Astoria i da bi napravila sve da ga ima. Mene su zapravo zaboljele Narcissine riječi.
"Žao mi je leptiru što se ovako osjećaš zbog mene."
"Nisi ti kriv"

"Astrid" tiho je prošaputao i odmakao me od sebe. Svoje dlanove je premjestio na moje obraze i pogledao me svojim sivim očima tražeći istinu u mojim, "mama ti je nešto rekla?"
Zagrizla sam usnicu i premjestila pogled, "nije"
"Astrid!" Obuhvatio je moju vilicu i ponovo me natjerao da ga pogledam, "nemoj me tjerati da idem Narcissu ispitivati."

"Rekla mi je da ne pripadam vašoj porodici i da te Astoria zaslužuje više od mene."
Stiskao je pesnice, dok su mu se žile pojavljivale na licu. Bio je bijesan.
"Ja više ne znam šta da radim sa njom!" Okrenuo se prema meni ponovo i obuhvatio mi zglob, te me naglo privukao sebi, "slušaj me, leptiru." Nježno je milovao moj obraz, "od trenutka kad smo rekli 'Da' jedno drugom, ti si postala moja porodica, i nikome neću dozvoliti da te uzmemirava."

Topila sam se u njegovom zagrljaju, dok su mi riječi zaustavljale dah. Svakim novim danom postaje moja potreba.

"Ne govori mi tako divne stvari"
Zatreptala sam očima u pravcu njega, poželjela sam spustiti svoje usne na njegove i vrištati da je samo moj.
Ali ne znam šta sutra donosi i kakve nam život sprema prepreke. Bolje da se držimo što dalje jedno od drugog.
"Zašto? Istina je."

"Nemoj Draco, bojim se da ću se zaljubiti u tebe."

~
Nadam se da vam se sviđa.
Hvala vam što čitate!
🦋