~

Dani su se nizali poput bisera na ogrlici.
Prolazili sporo i tužno, te donosili nemir i melanholiju u moju dušu.
Kad si u iščekivanju nečega srce strepi, a bol se javlja u cijelom biću, isključivo ako se plašiš i za život dragih osoba.

Draco i ja slušali bi radio u Abraxovoj radnoj sobi, svaki dan bio je isti.
Mnošto loših vijesti i nepredvidive sudbine za svakoga od nas.
Voldemortove pristalice svakog trenutka su bile brojnije.
Činilo se da više nije ostalo dobra na ovome svijetu i da ćemo uskoro svi iščeznuti, a da će tama i mrak vječno trajati.

"Plašim se današnjih vijesti Draco."
Držala sam ga za ruku dok smo se penjali prema spratu u radnu sobu.
Drhtavom rukom otvarao je teška hrastova vrata, dok je blago zaokrenuo glavu prema meni i svojim sivim očima milovao moje lice, "znam leptiru, ne mogu te kriviti zbog toga. Imam loš predosjećaj."

Miris drveta i mente proširio se cijelim spratom, čim su se vrata otvorila.
Unutra su bile police prepune knjiga i starih literatura, te isječaka iz novina koji su povezivali porodicu Malfoy sa Tomom Riddlom.
Iznad Abraxovog stola stajao je veliki portret njihove porodice, dok je Draco imao svega šest godina.
Ličio je na pravog malog anđela.
Nevinih sivih očiju i plave kosice, ali uspravnog i gordog stava, koji nije odgovarao djetetu tih godina.
Veliki prozori dopuštali su svjetlosti da uđe unutra, a bijeli paravani, uklapali su se sa drvenom stolarijom.

Dan je bio sasvim normalan, ali osjećaj u stomaku koji me probadao nije mi dopuštao da mislim pozitivno.
Draco se spustio na veliku crnu fotelju i povukao mene u krilo, te zamahnuo štapićem upalivši radio.
Isprekidani valovi koji su dolazili sa druge strane radia, stvarali su mi dodatnu napetost.
Ispreplitala sam naše prste i čvrsto mu stezala ruku, konstantno razmišljajući o tati i Harryiju.
Molila sam Boga i da su i moja druga porodica, Weasleyevi dobro.
Odjednom prolomio se snažan zvuk i natjerao me da poskočim i jače stisnem Dracovu šaku.
On je skupio obrve i zagrizao usnicu, dok je kao i ja u nestrpljenju iščekivao vijesti.

"Kako saznajemo, danas su se Voldemortovim pristalicama priključili Michael Smith, Eric Montague, Ronald Freg, Alis Springles..." čuli smo glas Deana Thomasa koji je redovno vijesti započinjao sa novim sljedbenicima.
Teško sam uzdahnula, jer sam na spisku čula poznata imena ljudi, sa kojima sam se do jučer družila.
Upozoravao je sve protivnike mračnih sila da se paze i ne vjeruju ovim zlikovcima.

Draco je zavrtio glavom i prebacio pogled prema prozoru na kojem su snježne pahulje i mraz pravili isprekidane mozaike od leda.
"Kako saznajemo Ministarstvo Magije sad je cjelokupno pod kontrolom Voldemorta, a da ćemo uskoro biti u potpunom mraku ukoliko se nešto ne poduzme, velike su naznake."
Opet hladnoća koja me ledi i poražava.

Da li sam previše sebična skrivajući se dok cijeli svijet zbog mene tone u ništavilo ?

"Astrid Snape je pored Harryija Pottera najtraženija osoba, a njen otac i naš dragi profesor Severus Snape je u večernjim satima odveden iz svog doma i od tada mu se gubi svaki trag..."

Njen otac i naš dragi profesor Severus Snape je u večernjim satima odveden i svog doma i od tada mu se gubi svaki trag!

Draco se naglo trznuo na posljednju rečenicu, širom razgoračivši svoje sive oči u kojima je sad bilo više zabrinutosti nego ikad prije.

Borila sam se za vazduh.

Cijela soba bila mi je zamagljena.
Nisam mogla raspoznati vrata od police sa knjigama.
Otrgla sam se iz Dracovog zagrljaja, naglo skočivši shvatajući da mi je dah sve kraći, a otkucaji srca sve brži.
Iz velikog straha da se ne srušim na sred prostorije, držala sam se rukama čvrsto za stol na kojem su bile hartije papira, uredno posložene olovke i skoro dogorjela svijeća u crnom fenjeru.
Stisak mi nije popuštao čak ni kad su prsti počeli da poprimaju bijelu boju.
Moje cijelo tijelo se treslo, a Deanova zadnja rečenica mi je odzvanjala u glavi poput hiljadu glasova stopljenih u jedan.
Gdje mi je tata?

Draco je pokušao da me zagrli, ali sam pod velikim utiskom emocija, izbjegla zagrljaj i ubrzo se našla na sredini sobe, bezuspješno pokušavajući da nešto kažem.
Uporno otvarajući usta i gledajući prazno kroz prozor u snijeg koji je lejujao.
Radiotalasi idalje su se prostirali duž prostorije, ali glasove nisam mogla razaznati niti sam se puno trudila.
Jedino što sam zasigurno znala je da je moj otac, čovjek za kojeg sam živjela i disala u smrtnoj opasnosti.
"A-Astrid...molim te, pogledaj me."
Skoro plačnim glasom, pokušao je doprijeti do mene,  "molim te, možda nije istina. Možda i ovaj radio sad oni kontrolišu"

"MOJ OTAC JE U OPASNOTI! I SVE JE MOJA KRIVICA!"

Kao iz najdubljeg ponora moj glas se prolomio sobom.
Vrištala sam na Draca, na sebe, na život i prokletu sudbinu.
Vrištala sam iz dubine duše, kako bih otklonila unutrašnje jecaje moga srca.
Moji uzdasi i suze bili su zaglušujući, toliko teški da je Draco skupa sa mnom pao na drveni pod i zaronivši glavu na moje rame jecao.
"Prokleta sam, prokleta..." uporno sam ponavljala, a crna košulja koju je nosio postala je vlažna od mojih suza, "nisam trebala biti ni rođena. Ja sam Salazarovo prokletstvo."
"Astrid, za ime svijeta prestani. Slamaš mi dušu."

"Nisi trebao da se zaljubiš u mene. Nisi trebao da me zavoliš!"
Mahnito sam udarala od njegove grudi, dok je on zatvarao oči pod naletom novih suza, stegnutih pesnica.
"Moja budućnost je kristalno jasna. Smrt!"
"Nije, nije."
Odmahnuo je glavom i ponovo obuhvatio moje dlanove povlačeći me u zagrljaj.
"Samo želim svog tatu."

•
Vizija

Nisam imala predstave kad sam utonula u mrak i ponovo se našla u kući gdje sam bila zarobljena.
Tumarala sam istim onim crnim hodnicima gdje su me Smrtonoše grubo vukle.
Vijugave stepenice koje su vodile na sprat i napola spaljena Meropina slika bila mi je kristalno jasna. Kao da sam stvarno tamo.

Kao da mogu osjetiti dah Dolohova za mojim vratom.
Osjetila sam kako mi ruke drhte, a hladnoća uvlači u sve pore.
Nesvjesno sam hodala prema vratima mamine stare sobe gdje sam bila zarobljena.
Užasni i jezivi krici su se čuli iza tih vrata.
A nesnošljiva galama i trčkaranje me natjeralo da pogledam prema dolje.
Voldemort, Pettigrew i Nagini su se upravo penjali prema mjestu gdje sam stajala.
Pokušala sam da sklopim oči i nestanem, međutim kad sam ih otvorila susrela sam se sa upalim, smrtno zelenkastim svjetlećim očima Voldemorta.

"Znao sam da će pronaći put do svog dragocjenog oca"

Učinilo mi se da je sve rekao više za sebe, jer se čovjek lica u obliku pacova, koji je zadužen za smrt Harryijevih očiju nije ni trgnuo.
Možda ga nije ni čuo.
Možda smo se ja i moj ujak pronašli u nekom paralelnom univerzumu komunicirajući jedno sa drugim, a da ja toga nisam svjesna.

"Dođi Nagini"
Njegov sivi ogrtač vukao se poput utvare, ostavljajući odvratan miris smrti iza sebe.
Pomislila sam da moje tijelo lebdi jer sam se odmah uputila za njima.
Na mjestu gdje je bio krevet moje mame i na kojem sam jecala proklinjući sudbinu, sad je ležala Bellatrix, razvlačeći žvakaću gumu, a Lucius je prestrašeno stajao pored prozora gledajući prazno u mrak.
Čim su spazili ovu utvaru kako se kreće po sobi ispravili su se, a Bellatrix je zakreštala "Gospodaru, bez uspjeha, nažalost. Mučila sam ga do besvijesti."

Kao da su moje oči bile i Voldemortove, sa Bellatrix, prebacio je pogled prema skrivenom uglu sobe, u kojem je sklupčan u svoj crni poderani ogrtač, glave zabijene u koljena, sa prorezima i ranama po nogama i rukama sjedio moj tata.
Pokušala sam mu bliže prići, ali su me nepoznate sile držale tu gdje jesam, mada sumnjam da bi nešto i postigla jer me niko od njih nije primjećivao.

"Nema potrebe Bellatrix, ako ga njegova dragocjena kćerk toliko voli, znat' će gdje može pronaći oca."

~

"Draco! Draco!"
Kao da me neko samo tek tako vratio nazad u Abraxovu sobu, čvrsto sam obavila ruke oko njegovog vrata, udišući mentu samo da se uvjerim da sam ponovo na sigurnom.

On je sa velikim olakšanjem odahnuo, nježno mi ljubeći obraze i prislanjajući svoje čelo na moje, "Merlina mi Astrid, ponovo sam izgubio razum, šta se desilo?"
"Draco, on je zarobljen tamo...ondje... gdje sam i ja bila, znaš... u maminoj sobi."
"Oh!"

Nisam imala predstave sta učiniti i kako ću pomoći tati da se izbavi.
Uzaludno sam pokušala smisliti plan, dok sam hodala sa jednog kraja sobe na drugi.
Draco je zabrinuto gledao u mene i svako malo prislanjao stisnute pesnice na usne.
Sigurna sam da sad misli da gubim razum, što nije bilo daleko od istine, jer mi nijedna razumna ideja nije padala napamet.

"Smiri se, sigurno će opet Harry poslati sovu, oni će zasigurno spasiti Severusa."
"Ne! Poginut' će svi, a niko i ne zna gdje je on, osim mene."
"I šta predlažeš" nervozno je digao pogled prema meni, a u njemu sam jasno mogla pročitati da ne pomišljam da se predam.
"Draco, čula sam ga. Rekao je Bellatrix i Luciusu ukoliko ga želim živog, da moram otići tamo!"

"NE DOLAZI U OBZIR!"
Najedanput je skočio i snažno udario pesnicom u jednu od polica, nakon čega su knjige sa vrha poletjele prema podu.
"Neću to dozvoliti"

"I ne tražim tvoju dozvolu, moram spasiti oca!"
Drhtala sam od nervoze, straha i hladnoće koja je bila prožeta kroz cijelo moje biće.
Mjesec na ramenu me nevjerovatno žario, a srce mi je preskakalo od silnog uzbuđenja.

"Ne mogu ti dopustiti da tek tako odšetaš u smrt Astrid"
"Umrijet' će, muče ga! Kako ne razumiješ..."
Opet sam se slomila ko zna koji put večeras i zagnjurivši glavu u dlanove zajecala.

Prislonio me na svoja prsa i prešao prstima kroz moju kosu, zaustavljajući dlanove u podnožju leđa.
"Ne smijem ni da zamislim kako se osjećaš leptiru. Znam da si prestrašena i da misliš da nema izlaza, ali siguran sam da će Red već nešto smisliti i obavijestiti nas u što kraćem roku."
Glas mi je prepukao, a usna nekontrolisano zadrhtala, "on ne smije umrijeti, moj otac je sve što imam na svijetu." 

"Ne sve Astrid" tužno je spustio pogled prema stomaku koji se već jako dobro nazirao, "nadam se da nisi zaboravila da postojimo i mi."

Držao je svoj dlan preko mog srca, dok sam ja svoj drhtavi spuštala na njegov, "samo se previše plašim Draco, to je sve."
"Spasit' ćemo ga, ali čekamo Potterova naređenja." Zastao je na trenutak i skupio obrve, "Merlinove mi brade, ne vjerujem da ovo govorim."
Njegove riječi uspjele su me navesti na mali osmijeh, dok je on spuštao poljubac na moje usne.

"Dođi, previše si izmorena."
Ispreplitao je naše prste, te me poveo u pravcu donjeg sprata.
"Napravit' ću ti supicu, a ti možeš da nastaviš plesti nove čarap-"
"DRACO, ŠTA JE ONO?!"
Oboje smo prestrašeno gledali kroz prozor u nalete vjetra koji je rasipao pahuljice na sve strane, ali je na svojim krilima nosio još nešto crno i nejasno.

Što su se crne tačkice više približavale, mogli smo jasnije da vidimo obrise čovječjih figura na metlama.
Draco je u sekundi izvukao svoj štapić iz zadnjeg dijela pantalona isukavši ga, dok je drugom rukom mene zaklanjao iza svojih leđa.

Sedam figura zaustavile su se ispred teške crne kapije, a kad je prvi skinuo svoju kapuljaču,
zavrištala sam, ali ne iz očaja, već od sreće.

Istinske sreće kakvu nikad u životu nisam osjetila.

"HARRY!"

~
🦋