~

Niko se nije usudio reći Severusu za Astrid.
Niko ga čak nije mogao ni pozvati da dođe.
Sve je izgledalo tako nestvarno.
Plašili su se da njegovo srce ne bi izdržalo trenutak kad je vidi, ali naravno da se i taj susret morao desiti.

Astrid je prelazila pogledom preko svih njih, držeći Helen u krilu.
Ona se nije odvajala od majke, posmatrajući je u čudu i sa velikom radošću u svom malom srcu.
Njena mama je živa, neće više morati zamišljati noćima kako joj pjeva uspavanku ili čita priču za laku noć.
Sad je stvarno tu, može je držati za ruku, može prelaziti prstima preko njenih snježno bijelih obraza.
Pomisli koliko je divna i da tata nije pogriješio kad joj je pričao da je to bila najljepša i najbolja žena koju je upoznao u životu.

"Osjećam da bih vam trebala nešto reći" tiho je dodala gledajući u sve prisutne.
Narcissa je prevrtala smaragdni prsten, ne usuđujući se da pogleda u nju, baš kao i Lucius.
Jedino je Remus znao šta se dešavalo u njenom životu i zbog cega je bila odsutna tako dugo vremena, i naravno Tonks jer on ništa nije mogao sakriti od nje.
Ostali su bili u čudu kad su saznali da je živa i da se krije u planinama zajedno sa čoporom vukova.

Da, Astrid nije bila ubijena u noći kad je otišla da se suoči sa Voldemortom, po svemu sudeći Suri je spasio situaciju, iako to uopste nije izgledalo tako.
Ni sam nije bio svjestan da je osudio Voldemorta na smrt, a nju na život.
U tako bezizlaznoj situaciji kad se činilo da će konačno poletjeti u Carstvo duša, Suri je želeći da se dokaže Mračnom gospodaru, napao čim je došla pred staru kuću Riddlovih.
Zario joj je vukodlačke zube oštro u bijeli vrat, a kandžama joj napravio ožiljak.
I tako, kad se učinilo da je mrtva i kad je njena krv zamijenjena njegovom, Harry je ubio Voldemorta jer nije bilo ništa što ih veže više.
U Astridinim venama nije više tekla krv Riddlovih, već prokleta krv vukodlaka.

Remus i Harry koji su bili tu u toku napada te noći, nisu znali da li će ostati živa, ili će umrijeti.
Ispostavilo se da se Astrid počela u toku punog mjeseca pretvarati.
Bile su to mučne godine za nju, morala se odreći i Helen i Draca i cijele svoje porodice kako ih ne bi povrijedila.
Uprkos svemu Suri je ostao živ i natjerao je da krene sa njim u planine inače će prirediti Helen sudbinu poput njene, a to nije mogla dopustiti.
Njena kćer ostat' će netaknuta i živjet' će najljepši život uz svoga tatu misleći kako joj je mama mrtva.

I tako godine su prolazile, Astrid je ponekad uspjevala da siđe u grad i posjeti Abraxovu vilu u koju su se nastanili.
Dracu se nikad nije učinilo da je čuje, stvarno je bila tu.
No, prije nego bi začula korake i ugledala njegov lik na vratima Helenine sobe, iščezla bi, gušeći se u suzama što mu ne može reći istinu, što se ne može pojaviti ispred njega i reći "Draco, živa sam, tvoj leptir je živ"

Sad je to sve bilo iza njih, sjedila je ispred njega i pričala im priču o pretvaranju, godinama učenja kako da se prilagodi, da ostane prisebna u toku punog mjeseca i ne ubije nedužne osobe.
Godine mučenja bez njega i Helen.

Astoria je sjedila pored njega držeći mu ruku na ramenu što je Astrid itekako primjetila.
Osjetila je muku u stomaku i osjećaj ljubomore koji joj je probijao grudi.
One noći kad su se poljubili u kuhinji, bila je tu i vidjela ga.
Nije ostala do kraja tog prizora izasla je brzinom svjetlosti dok su joj se suze ledile na obrazima od jačine vjetra i njenog trčanja.
Šta je i očekivala, naravno da će je zaboraviti nakon toliko godina odsustva.

No, nije bilo zaista tako.
Draco je držao knedlu u grlu i posmatrao njene oči pune žara koji je gorio zbog mogućnosti da započne potpuno novi život sa Helen, sad kad je konačno ispunila cilj i ubila zloglasnog vođu vukodlaka.
Nekako je svima laknulo, a ponajviše je Remus bio zadovoljan sa tim.
On je i nagovorio da se sad može vratiti, iako je ona idalje oklijevala zbog Helen i bojazni da nju ne povrijedi.

Hermione je stiskala šake dok joj je Ron nježno masirao ramena u namjeri da je umiri, a Ginny je nervozno lupkala nogama po drvenom parketu svako malo gledajući prema Harryiju. Zašto joj nije rekao kad je znao da je Astrid ziva !?
Jedino je Pansy bila toliko odusevljena da nije krila ni suze, ni osmijeh kad je Astrid rekla da se konačno vraća u njihov život. 
Njena najbolja prijateljica je živa, tu je i ne ide nigdje.

Negdje na polovini večeri, gosti su odlučili da je konačno vrijeme da se raziđu i ostave porodicu Malfoy samu kako bi mogli nesmetano da porazgovaraju o svim provedenim godinama jedni bez drugih.
Naći će se sutra sa ocem i čvrsto se nada da on neće pokleknuti pred njenom pojavom.

Kad je Draco zatvorio vrata za Luciusom i Narcissom, shvatili su da se nalaze u prostoriji sasvim sami.
Astrid je stajala nedaleko od njega u dugoj, lepršavoj bijeloj haljini.
Lančić koji joj je poklonio idalje je visio sa njenog vrata.
Usne koje je nekad požudno ispijao, bile su pune i mekane, mogao je naslutiti da idalje mirišu na trešnju.
Bila je ista, a tako mu je prokleto bila strana.

Stajali su u tišini i posmatrali jedno drugo.
Nije znao niti je pronašao dovoljno dobre riječi da izrazi svoja osjećanja povodom njenog povratka.
Žudnja tolike godine za njom dovela ga je do samoće i tame, jedino svjetlo bila mu je Helen.
Ona je opet bila tamo negdje, zašto mu nije rekla da je živa, zašto mu nije dala nikakav znak ?
Za ime svijeta, sravnio bi i planine da dođe do nje, pomogao bi joj kroz taj bolan period, bio bi uz nju.
Jer prokleto je volio i želio je da dijeli svaki trenutak sa njom.

Ali nje nije bilo deset godina, kako je dovraga mogla izdrzati tako dugo da ga ne vidi, ne zagrli, poljubi?
Pitanja su se nizala bez ikakvog reda, i izgledalo je kao da stoje tu više od nekoliko sati iako je prošlo svega desetak sekundi prije nego su začuli Helen sa sprata.

"Mama ! Tata!"
Smijeh se prostirao vilom porodice Malfoy, Helen je bila toliko sretna da je poželjela uzeti Vatrenu strijelu i pokazati mami sve što je naučila sa tatom sve ove godine.
"Helen, kasno je za toga!"
Glas mu je bio stran i sve što je Astrid mogla osjetiti dok joj je osmijeh silazio sa lica, a Helenin stisak popuštao da je ljut i razočaran.

"Ali tata, mama nije vidjela posljednji trik koji sam naučila"
Tužno je dodala i u znak protesta udarila nogom od pod.
"Mama nije vidjela nijedan trik koji si naucila posljednjih 10 godina, a tvoje vrijeme za spavanje je davno prošlo!"
Uzeo je u naručje, dok je Astrid sa bolom na licu pogledala u njega.
Namjestio je naočare sa vrha nosa na oči i krenuo u pravcu Helenine sobe.

"Helen, tu sam. Vidjet' ćemo se sutra."
Uspjela je nekako dodati kroz suze i brzo okrenula glavu da je ona ne vidi.
Šta je očekivala ? Da će otvoriti šampanjac ili ispeći tortu u znak njenog povratka.
Naravno da će biti ljut i razočaran, ali imala je dobre razloge zašto da se drži podalje od njih.

Čula je korake niz stepenice i brzo se okrenula, i ne pogledavši je krenuo je u pravcu kuhinje, "nadao sam se da si otišla"
"Draco-"

"Vidi Astrid" umirio je glas i spustio čašu u koju je prethodno nasuo viski, međutim nije bilo topline, samo njegova prokleta hladnoća sa kojom se borila cijelo školovanje, "drago mi je što si živa. Zaista jeste, ne mogu ti opisati količinu sreće kad sam te ugledao, zbog Helen. Čitav život pati za majkom. Trudio sam se da nadoknadim tvoj gubitak, ali nije išlo, prosto te trebala i ja tu nisam ništa mogao uraditi."

Iskapio je tekućinu i nasuo još jednu, a njoj ponudio odgurnuvši čašu u pravu stola gdje je stajala.
Vrtila je staklo među prstima i trudila se da ne zaplače, slušajući njegove rijeci koje su joj se poput oštrice zarivale u srce.
"Ali Astrid ako si očekivala da ćeš sve naći onako kako si ostavila, prevarila si se. Ja nisam čovjek kakvog si poznavala. Mi, ne možemo biti porodica o kojoj smo oboje maštali."

Klimnula je glavom i teškom mukom progutala knedlu, "znam, ona zar ne? Vidjela sam vas, onu noc, ovdje u kuhinji."
"O cemu pricas?"
"O tebi i Astoriji, ali ne krivim te zaista, zasluzujes biti sretan. Bice mi dovoljno da budem u Heleninim zivotu."

Zagrizla je usnicu i teskom mukom se trudila ostati mirna, iako je sva tuga koja se nakupila u tom trenutku prijetila da izađe na površinu.
"Očigledno nisi vidjela ostatak Astrid" dodao je blažim tonom, dok je zurio u svoje crne lakirane cipele, "ali da, prija mi biti u njenom društvu."
"Doviđenja Draco"

Brzo je napustila kuhinju i žurnim koracima uputila se prema crnoj kapiji na kraju dvorišta.
Grudi su joj se ubrzano dizale i spuštale, a snaga je napuštala dok se čvrsto držala za metalne šipke.
Ubrzo je osjetila i rijeku suza koje su prelazile preko ožiljka na vratu i završavale negdje u njenoj bijeloj haljini.
Nije zaista zamisljala ovakav povratak, nije ocekivala ni da je prihvati odmah, ali da joj kaze da je Astoria zena u čijem društvu uziva, bilo je previse.

Vidjela je crnu siluetu iza bijele zavjese, posmatrao je.
Usne su ga pekle i ruka mu je krvarila nakon što je napustila kuhinju.
Komadići razbijene case koju je zavitlao u pravcu zida posjekli su dobar dio dlana iz kojeg se preljevala krv.
Nije mogao dopustiti da ga Astrid ponovo povrijedi, konacno je uspio malo zaliječiti dusu, a ona se pojavljuje i otvara sve rane.

Znao je da mu predstoji borba srca i razuma i zaista nije znao koja ce strana dobiti rat.
Potajno se nadao da će ga Astrid ponovo 
osvojiti.

~

Nadam se da ste mi svi dobro, uzivajte u nastavku.
🦋