~

Nevolje nam nekad stižu bez ikakvog upozorenja. Pojave se iznenada, poremete život i ravnotežu. Tjeraju vas na najdublje ponore, oduzimaju dah i prekidaju sreću.

No, postoji ta jedna osoba koja vas izvlači iz crne rupe beznađa.
Za mene, uvijek je to bio tata.
Iako se nekad činilo da ne uvažava moje želje, Severus je samo bio previše zaštitnički nastrojen.
I ne, zaista nemam riječi kojom bih vam opisala susret sa njim; recimo da je bio previše dirljiv.
Jedno je sigurno, bio je izvan sreće kad me ugledao, i zasigurno se morao uvjeriti da ne halucinira nakon što me uvukao u najtopliji i najsigurniji zagrljaj na svijetu.

Nakon sastanka sa njim, sa previše emocija, suza i ogromne sreće, zaputila sam se prema Helen i Dracu.
Danas bi trebala krenuti na Hogwarts, a ja zaista želim da se konačno uključim u njen život.
Čudno je bilo stajati pred hrastovim vratim Abraxove, a sad Dracove vile i čekati da mi otvori vrata.
Nekad sam nesmetano prolazila ovuda i osjećala se kao u vlastitoj kući.
Prokleto mi nedostaje, ali kako da mu kažem koliko ga volim kad je izgubio svako osjećanje za mene.

"Ja ću!"
Piskutavi glas je odzvanjao sa druge strane vrsta, mogla sam samo pretpostaviti da je Astoria unutra i moliti svetog Merlina da mi da strpljenja za njeno bockanje.
"Oh, ti si"
Stajala je tamo u njegovoj širokoj bijeloj košulji, ne trudeći se da pokaže makar malo poštovanja prema majci njegovog djeteta.
Brzo sam prošla pored nje i zaputila se na sprat, već je izlazio iz kuhinje kad sam zakoračila stepenicama.
"Astrid, otkud ti?"

"Došla sam pomoći Helen da se spakuje ili bih sljedeći put trebala poslati pismo da ne ometam?"
Oštro sam prebacila pogled sa njega na nju, što je itekako primjetio te brzo krenuo za mnom.
"Nije kako izgleda stvarno."
"Draco, ne zanima me, shvatila sam sve sinoć, nema potrebe da objašnjavaš."
Znala sam da ću se predati kad je njegova ruka došla u kontakt sa mojoj nadlakticom u namjeri da me zaustavi, "plakala si?"

Naši pogledi bili su intezivni, plašila sam se da u njegovom više neću prepoznati svoj obris, ali mogla sam vidjeti ljubav i brigu kojom me uvijek obasipao. Nije bilo one hladnoće kao sinoć, što me oraspoložilo, te sam se čak uspjela i tiho nasmiješiti.
"Srela sam se sa tatom jutros, bilo je dirljivo"
"Oh, shvatam. Vidi..." spustio je ruku sa mog ramena i uzeo moje dlanove u svoje, "došla je sinoć, znaš da je padala kiša, samo sam joj posudio odjeću, ja sam spavao sa Helen u njenoj sobi."

Naši dlanovi kao da se nikad nisu ni razdvajali, naša srca pronašla su ponovo put jedno do drugog. Udisala sam taj opojni miris mente i ponovo osjetila mir i dom.
"Dođi"
Držao je moju ruku u svojoj dok smo koračali do Helenine sobe.
Ona je poput malog anđela mirno snivala snove, a plava kosa razasuta po bijeloj jastučnici podsjećala me na proljeće i radost života.
I njegov crni jastuk bio je do njenog, ne znam zašto ali ona stijena koja mi je pritiskala grudi je iščezla i poželjela sam samo da ih oboje zagrlim i ne puštam nigdje od sebe.

Na kraju smo se spustili do nje, Draco na jednoj, a ja na drugoj strani, "mama" očigledno joj je svjetlost koja je dopirala kroz prozorsko staklo smetala te je svojim sićušnim rukicama pokrivala oči, "tata"
"Tu smo Helen"
Sklanjao joj je pramenove s lica i nježno spustio poljubac na njen snježno bijeli obraz.
"Ovo je sve što mi treba"
Brzo nas je zagrlila i privukla do sebe, "mislim da mi nikad ljepše jutro nije svanulo."
"I danas ideš na Hogwarts!"

"Da, moram da se spakujem, iako sam većinu toga već obavila, mama pomoći ćeš mi, zar ne?"
Već je užurbano trčala po sobi, skupljajući majice, pantalone i mediće, "Naravno" 
Draco je uporno pokušavao da objasni kako bi trebala prvo doruckovati, pa se onda pakovati, međutim nije slušala već je samo donosila stvari i stavljala na veliki kofer.
"Odustajem"
Bacio se na jastuk i prošao rukom kroz kosu, a pramenovi kao po naredbi razasuli su se na sve strane, te je izgledao baš onako kako ga se sjećam na našem posljednjem sastanku.
"Zašto me tako gledaš?"
Osjetila sam kako mi crvenilo udara u obraze, te sam se spustila na Helenin jastuk, trudeći se da on to ne primjeti, međutim već se naslonio jednom rukom na krevet, a drugom sklanjao moju kosu sa obraza, "tako si mi nedostajala, leptiru"

Odjednom, kao da je vrijeme stalo, dok su nam se pogledi zaledili u prostoru.
Više nikog nije bilo oko nas, kao da je svijet stao i dopustio nam da što duže uživamo u trenutku istinske sreće.
Bio je oduvijek sve ono što sam voljela i čemu sam se nadala.
Bio je moja prva, prava ljubav i sudbinska sreća. Duše su nam se prosto našle u prostoru i čvrsto držale jedna uz drugu.
Nikad ga nisam zaista napustila, ne bih to ni mogla, bila sam primorana otići.
Život moje kćerke zavisio je od mene.
Uz mene, životi mnogih od njih, bili bi u opasnosti, morala sam naučiti da se prilagodim i kontrolišem. Imala sam sreću da preživim, ali ne i da živim uz njih, sad to toliko jako želim da nadoknadim da ću sve učiniti, samo da mi oproste izgubljeno vrijeme.

Približavao je svoje usne mojim, mogla sam da osjetim taj dah koji je palio sve moje vatre i izazivao osjetila na okršaj.
Izgarala sam da ih dotaknem, da ponovo osjetim onaj dugoočekivani raj.
Ali, naravno kao što to uvijek biva sa nama, nešto je moralo prekinuti.

Čuli smo Luciusa i Narcissu kako dozivaju Helen koja je brzinom svjetlosti projurila kroz sobu i trčala niz stepenice.
Nasmiješili smo se jedno drugom, očekujući da će osloboditi moje tijelo koje je zarobio rukama sa obje strane kako bih ustala i pozdravila se sa njima, ali je idalje stajao iznad mene i hipnotisao me pogledom, da niti sam željela niti sam mogla da se pomjerim.
"Dra-"

I bila sam ušutkana na najljepši mogući način. Njegove usne toliko su dobro stajale na mojima. Propustila sam godine ljubljenja i uživanja sa ovim covjekom da prosto jedva cekam sve nadoknaditi.
Nije se promijenio, lagao je, bilo je sve onako kako sam i ostavila.
Njegova osjećanja, ljubav, njegovi dodiri po mojoj vreloj koži koji su stvarali magiju.
Jedino je on, kao sto to obicno biva sa muskarcima, bio ljepsi i zgodniji s godinama.
Prekidali bi poljubac samo na momente da udahnemo zraka i ponovno bi se vracali jedno drugom.

"Znaš" zagrizla sam usnicu, dok sam prstom desne ruke vrtila plave pramenove, "mozda bi bilo pristojno da se izvučemo iz kreveta i pozdravimo sa Luciusom i Narcissom, a zasigurno je i Astoria jos dolje."
"Ma daj Astrid, želim sto duze uzivati u tebi."
"I hoces, obecavam" poljubila sam ga na blic i lagano rukama natjerala da se pomjeri, "ali prvo trebamo spakovati Helen i otpratiti na Hogwarts."
Navukao je bijelu majicu na sebe i brzo se uspravio kad je primjetio da sam krenula prema vratima, "a ti ćeš se useliti kod mene? Mislim vraćaš se svojoj kući, zar ne?"

Mislim da me pitanjem zaledio na mjestu, a veliki osmijeh pojavio se u uglovima usana. 'Svojoj kući' kako divno zvuci.
"Mmm... samo pod jednim uslovom"
"Nisam očekivao uslove, ali reci"
Svoje ruke premjestila sam na njegov vrat i spustila jos jedan mali poljubac na crvenkaste usne, "pomoći ćeš mi da se spakujem?"
"Naravno, leptiru."

~

Peron je kao i obicno bio pun.
Posljednji put provjeravala sam Helen, njen ruksak i stvari.
Draco je prevrtao očima i konstantno govorio njoj kako joj mama previse drami, da su oni sve vec zavrsili.
"Znam da jeste, bila sam tamo, samo sto me niste mogli vidjeti."
Nasmiješila sam se, dok su mi njih dvoje poslali jednu od svojih ozbiljnih izraza lica, "znas mama, tata te ipak vidio."

Hogwarts Express iz daljine najavljivao je svoj dolazak, zvukom kloparajućih šina i nesnošljivog fijukanje.
Luci je uvukao u zagrljaj i pozdravljao se sa njom duze od svih nas, "djede tražit cu od Razrednog Klobuka da me stavi u Slytherin."
Izraz na Lucijevom licu bio je vise nego očigledan i odavao je ogromni ponos i srecu, "ti si vec zasluzila mjesto u tako časnoj kuci djedovo."
"Lucius, ne plaši je. Svaka kuca je divna Helen."
Narcissa je nježno prošla rukama kroz njenu kosicu i namjestila joj pramenove iza uha, brzo je poljubila u obraz i okrenula glavu na drugu stranu, vjerovatno kako bi zadržala suze.

"Moram nešto da vam iskreno kažem" zagrlila nas je oboje, i tiho šapnula kako je niko osim nas ne bi cuo, "ništa me vise ne bi usrećilo od toga da kad dodjem za Božić nađem mamu kod kuce "
"Oh, ne brini za to, vec danas idemo da spakujemo mamu i vracamo je tamo gdje pripada."
Osmijeh i sreca na njenom licu bili su očigledni, u nevjerici je prelazila pogledom preko nas i ponovo nas jako zagrlila, "najbolji ste."

"Cuvaj se Helen!"
"I pisi nam!"
Stajali smo na peronu dok je ona s prozora posljednji put mahala prije nego se vlak izgubio u daljinama.

Draco je grlio moja ramena i njezno me poljubio u obraz, "idemo da te spakujemo Astrid"

~
Ljudi sad definitivno, vjerujem da je naredno poglavlje posljednje.
Uživajte.
🦋