Nastavak sadrži perv.scene ⚠️

Kao na traci, život klizi, baš poput moje četkice natopljene u boju.
Na bijelom platnu ostaju tragovi da zabilježe sve ono što sam rukama stvorila.
Životni put je bijelo platno, a mi smo zapravo samo četkica koja čeka da doda malo boje svijetu.

Jutro poslije oluje odisalo je nekim posebnim mirisom.
Otvorila sam balkonska vrata i dozvolila morskom povjetarcu da me obuzme.
Moje nago tijelo ispod bijele kratke spavaćice drhtalo je od hladnoće.
Draco je mirno snivao na krevetu. Nisam imala predstavu šta osjećam prema njemu.
Da li sam se stvarno zaljubila, ili je ovo samo uticaj našeg blesavog odnosa?

Znam da nije bilo bezazleno, jer sam sjedeći na maloj stolici ispred platna stvarala naš portet.
Bili smo bezbrižni i sretni baš kao jučer na plaži, dok me nosio prema moru.

"Astrid" njegov grubi jutarnji glas me vratio u realnost, dok sam zamišljeno posmatrala šta mi fali da izgleda savršeno na slici.
Blago sam zaokrenula glavu i tijelo prema njemu, a veliki osmijeh mi se iscrtao na licu čim sam ga ugledala još uvijek pospanog.
Svi plavi pramenovi vodili su svoju bitku, a prstima je prelazio preko lica u pokušaju da se razbudi.

"Dobro jutro"
Klimnuo je glavom i konačno usmjerio svoj ledeni pogled prema meni i platnu iza.
Odmah se osmjehnuo i veselo prišao.
Zaklanjala sam mu pogled svojim tijelom, jer nisam željela da vidi još uvijek, nije bilo gotovo.

"Astrid, molim te."
Skupio je dlanove i tužno gledao u mene.
Otpuhnula sam nervozno i pomjerila se u stranu da vidi.
Spustio se na moju stolicu u kojoj sam do maloprije sjedila i povukao me na svoje krilo.
Pažljivo je proučavao ono što sam stvorila.
"Sviđa ti se?"

"Crtala si nas?"
Glas mu je bio pun nježnosti, a činilo mi se kao da je iznenađen i sretan.
"Jesam, nisam dovršila, vidiš da ima nepr-"
Prije nego sam i uspjela reći kako ima još detalja za popraviti, povukao me na svoje usne.
Držala sam prste oko njegovog vrata, dok sam mu nježno uzvaraćala poljupce.

"Kakve nepravilnosti ti ovdje vidiš?" Nosem je okrznuo moj, tjerajući me na prigušeni osmijeh.
"Nije dovršeno, ovo je samo skica, treba tu dodati još svašta"
"Mogu li ja? Pokazat' ćeš mi kako."
Obuhvatila sam njegov zglob, a on je nježno držao četkicu među prstima.
"Ovdje, i tu još malo"

Dodavali smo crte na platno, dok se nije okrenuo i zelenu boju ostavio preko mog' nosa.
"Draco!"
Skočila sam iz krila, te crnom prešla preko njegovog lica.
Smiješili smo se ostavljajući tragove boje svuda po tijelu.
Na kraju smo bili prekriveni, te nam je očajno treba tuš.

"Hajde"
Povukao me za ruku, već skidajući donji dio pidžame.
"Opet skupa?"
Zagrizao je usnicu, i brzim pokretom svukao moju spavaćicu.
"Bez priče!"

Obuhvatio mi je zadnjicu i grubo me gurao pod tuš, ljubili smo se strasno i sa velikom požudom.
Nisam mogla da dišem od tenzije između nas, pustio je vodu, te je ona tako lahko klizila našim vrelim tijelima. Osjećala sam da se topim pod njegovim dodirima.
Blago je razdvojio usne, tek toliko da možemo udahnuti zrak, nakon čega ih je opet sastavio.
Svukao je moj veš i bacio ga u stranu, bez upozorenja gurnuo je jedan prst na mjesto gdje sam izgarala, i jedva čekala njegov dodir.
"Tako dobra cura, samo za mene, zar ne?"

Ispijao je moj vrat, dok sam ja bila u potpunoj ekstazi, mogao je da radi sa mnom šta god je želio, jer su njegovi prsti u meni stvarali osjećaj da sam na nebu.
Nisam se mogla ni držati na nogama, podrhtavale su dok je on grubo prstima razvaljivao zidove moje unutrašnjosti.
"Reci mi nešto!" Šaputao je na moj vrat, "čija si Astrid?"
Prelazio je jezikom od moje ključne kosti prema grudima.
Osjetila sam njegov jezik kako se obmotava, a zubi se blago zarivaju u moju tanku kožu.
"Reci Astrid"

"Tvoja Draco."
Potražila sam rukama njegove bokserice, ali me zaustavio u toj namjeri.
"Kad ja kažem, srećo"
Podigao je moje ruke svojim iznad glave i čvrsto ih držao uz pločice.
Usporio je rad sa prstima i nježno me mazio, nije dozvolio da završim.
"Draco"
Doslovno sam preklinjala da nastavi, dok je on sa smješkom posmatrao moje lice.

"Imam nešto drugo na umu leptiru, samo ako me zamoliš"
"Baš moram"
Izvijala sam se i pokušala istrgnuti svoju ruku iz njegove samo da ga natjeram da nastavi.
"Moli"
"Molim te Malfoy"
Bez riječi je odigao moje noge te me pridržavao koljenom, dok mi je očima pokazao na bokserice. Jedva je disao, blago mi je opustio ruke, te sam ga oslobodila pritiska tkanine, nakon čega sam odmah osjetila bol dok je prodirao.
Kao da ga ovaj put nije bilo briga za osjećaje, pokazivao je dominantnost u svakom smislu.
Grubo me držao za kosu, dok su nam se zubi sudarali u naletu strasti.

"Ti si moja Astrid!"
Stenjao je i svakim ulaskom me tjerao vrhuncu.
"Moja si, i u slučaju da vidim tuđe ruke na tebi, zapalit' ću svijet, jasno ?"
Još jednom je naglo ušao nakon čega smo oboje počeli da se grčimo i ispuštamo zvukove zadovoljstva.
Vrištala sam njegovo ime i sva sreća pa smo sami u kući.
Osjetila sam vrhunac i čini mi se da je svaki put sve bolji, a on svojim rukama pravi magiju na mom tijelu.

"Jebote, ovo je bilo savršeno."
Nasmiješio se i ostavljao poljupce još uvijek po mom drhtavom tijelu.
Pridržavao me rukama jer sam se plašila da ne izgubim tlo pod nogama.

~

"Planirao sam nešto, ali s obzirom u kakvom si stanju, plan otpada" vragolasto se osmjehnuo i zagrizao tost.
Prevrnula sam očima,i uputila mu zlobni osmijeh, "bio si na visini zadatka Malfoy, ali ne zanosi se, još uvijek mogu hodati."
"Ti bi da ne hodaš?"

"Reci mi plan"
Pokušala sam da promijenim temu, jer ako nastavimo mogli bi i ovaj put da ne izađemo iz kuće.
"Razmišljao sam da ti pokažem mjesto, nije nešto previše, ali se osjeti duh Španije. Želiš li?"
"Naravno!"
Veselo sam mu obavila ruke oko vrata i poljubila ga u obraz.

"Idem da se obučem."
Skočila sam sa stolice i zgrčila lice u bolan izraz, ipak mi se noge još tresu.
Primjetio je, ali nije ništa prokomentarisao osim njegovog iritantnog osmijeha.
"Da nisi progovorio!"
Digla sam prst u znak prijetnje, na što se on samo nasmijao i podigao ruke, te me pažljivo posmatrao dok sam se penjala uz stepenice.

Obukla sam dugu lepršavu haljinu i stavila šeširić na glavu.
Na ruci mi je bio njegov zaručnički prsten i mamin na drugoj.
Vjerovatno mi je dao nadimak leptir zbog jednog na prstenu koji sam posjedovala i naslijedila.

Vodili smo se za ruku i prolazili prašnjavim putem mjesta u kojem smo bili.
Nešto dalje od naše kuće, odvijao se pravi život mještana.
Pijace, poslastičarnice i butici odjeće bili su samo mali dio onog što je posjedovalo ovo mjesto.

Na jednom uglu stajali su ulični svirači i svirali neku veselu pjesmu.
Odvojila sam se od njega i u ritmu muzike se vrtila okolo.
Čak mi se neka i prodavačica pridružila te smo napravile pravu malu gužvu na trgu.
No, nikome nije smetalo, naprotiv svi su uživali i plesali, dok je Draco stajao sa strane i posmatrao moje pokrete.
Smiješio se i odmahivao glavom, sve dok ga one silne žene nisu povukle u gužvu i gurnule prema meni.
Držao me za ruku i vrtio, te smo izvodili nešto što je ličilo na ples.
Dječak koji je hodao sa aparatom i slikavao turiste, uradio je divnu fotografiju nas dvoje u trenutku prave sreće.
Zaista sam bila sretna i ispunjena.
Ovaj plavokosi je učinio da zaboravim brige i prođem kroz svu bol tako lahko.

Zavaravala sam se, sve ono što sam nazivala bolom, bilo je ništa uz bol koji me čekao.
Oluja je tek trebala da stigne.

Na kraju smo im se zahvalili i Draco im je uredno ostavio nekoliko zlatnika u šešir, a sliku smo naravno ponijeli sa sobom.

Sjeli smo u poslastičarnicu i naručili sladolede.
Posmatrali smo cijelu tu užurbanu gužvu prodavača i turista, ali i običnih lokalaca koji su dolazili po namiru i svježe voće.
"Znaš, mogla bih živjeti ovdje."
Bila sam umrljana od sladoleda, a on je svako malo maramicom brisao ostatke oko mojih usana.
"Draco, nikad se nisam osjećala ovako sretno!"
Blago se nasmijao, i čvrsto mi stisnuo dlan, "obećao sam Severusu da ću te čuvati i da ćeš biti sretna."

"Da bar sve nije ovako ispalo."
"Kako ?"
"Pa da se nismo morali uzeti na silu, možda bi se i zavoljeli, nekad."
Nesigurno sam dodala i pogledala ga u oči,
"Ne vjerujem Astrid, jedino u nekom paralelnom univerzumu, ja i ti smo totalne suprotnosti."
U pravu je, nas sudbina nikad ne bi spojila kao par. Dolazimo iz različitih svijetova.
On je led, a ja sam vatra.
On čvrsto stoji na zemlji, dok ja plutam po oblacima i živim u snovima.
"Da."
Dodala sam rezočarano i nastavila jesti sladoled.

Pozvao je konobara i na španskom mu zatražio račun.
Nisam imala predstave da tečno govori, sa lokalcima je pričao, kao da je odrastao ovdje.
"Kako ti znaš tako dobro jezik?"
"Imam rođaka, živi ovdje, naučio sam uz njega dok smo bili manji."

Držao me za ruku i razgledao obalu uz nemirno more.
Valovi se još nisu skroz smirili od sinoć.
U daljini se čuo cvrkut galebova, i nesnošljiva galama ljudi.
Svi su se u prolazu pozdravljali i osmjehivali jedni drugim.
Toliko pozitivnosti nisam nigdje vidjela osim u ovom malom mjestu.

"Rođaka? Zašto ga nisi posjetio?"
"Ne slažemo se baš, ne volim ga, ali nemoj da te čudi kad se pojavi kod nas jer ga mama obožava. On je sin moje tetke Bellatrix."
"Ona ima sina?!"
Zastala sam na trenutak u čudu iako stvarno ne znam zašto.
"Ima, a Diego je napast poput nje. Upoznat' ćeš ga za Božić sigurno."

Povukao me za ruku te smo pažljivo pretrčali ulicu.
"Dođi"
Zvono na vratima zlatare je uzbudilo starog prodavca koji je sjedio u uglu i ispijao svoju popodnevnu kafu.
Pozdravili smo se sa njim i vjerujem da je 'Hola' jedino što sam znala od španskog.
Draco mu je nešto kratko objasnio, na što se on nasmijao i izgubio iza zastora.
"Šta si mu rekao?"
"Budi strpljiva Astrid."

Vratio se sa velikom crnom kutijom i nasmiješio se prema Dracu, a onda prebacio pogled na mene.
Obratio mi se na španskom, dok sam ja gledala u njega tako blijedo i bez truna emocije osim potpune bespomoći.
"Rekao ti je da imaš divnog muža."
Draco se osmjehnuo i zahvalio prodavcu uzimajući od njega kutiju.
"Ovo je za tebe."
Nježno je spustio usne na moj obraz i pružio mi poklon.
"Hvala ti."

Crvenilo je udarilo u moje obraze, dok sam nervozno otvarala i sa nestrpljenjem očekivala da vidim šta ću ugledati.
Tihi uzdah mi je preletio preko usana, dok su mi se oči na sekund zacaklile.
Plavi leptir je stajao na srebrnom lančiću i presijavao se na suncu.
Bio je baš u skladu sa maminim prstenom.
"Nadam se da ti se sviđa. Želio sam da bude kao Elenin prsten, da ih možeš nositi u kompletu."
"Prelijepo je Draco, oduševljena sam."

Zagrlila sam ga i poljubila u vrat, a na sekund sam osjetila da je zadrhtao.
Uhvatio je među prste lančić i zakačio ga na vrat.
"Želim da te uvijek podsjeća na nas i ove trenutke sreće Astrid. Jer ih ja neću nikad zaboraviti, prvi put se osjećam živ, zahvaljujući tebi. "

Mislim da bi riječi samo pokvarile ono što je on taj dan rekao.
I da, dugo ću se sjećati ovih dana.

Jednog ljeta, njega i Španije.

Bila sam krhki plavi leptir u rukama čovjeka koji je posjedovao sve, a opet je odlučio da se posveti mojoj sreći.
Sve riječi i njegova djela će me dugo podsjećati za šta živim i zbog čega se borim kad upadnem u ništavilo i potpuni očaj.
Podsjećat' će me da treba da dišem zbog jednih sivih očiju koje računaju na mene.

~

"Spakovala si sve?"
Provjeraovao je još jednom stvari iz ormara, dok smo se pakovali da krenemo nazad za London.
Nije mi se napuštao ovaj naš mali raj.
Nisam se željela vraćati među hladne zidove Malfoy palate, a još manje slušati Narcissino zvocanje.

"Draco, meni se ne ide."
Sjedila sam na krevetu na kojem smo čitavu sedmicu provodili besane noći.
Povratak je bio za mene samo vraćanje u realnost u kojem ću samo da plačem i tugujem nad svojim prokletim životom.

"Ni meni se ne ide, srećo. No, vratiti ćemo, obećavam ti."
Poljubio me još jednom u čelo i povukao sa kreveta.

Radio u Lucijevom letećem automobilu je hvatao razne frekvencije, no sve je krčalo i nigdje nije bilo čistog zvuka.
"Pusti mene da probam Astrid"
Pritiskao je razne dugmiće i tiho u sebi gunđao na normalske stvari.
"Ovaj mora raditi, ovdje je naša pjesma, osjećam"
"Naša pjesma?"
Zbunjeno sam pogledala u njega i počela se smijati.
"Nisam znala da i ti umiješ biti romantičan."
"Ni ja."
Nasmiješili smo se jedno drugom, te je blago okrenuo svoje usne mojim i poljubio me.
Na sljedećem kanalu koji je pronašao bio je refren jedne divne pjesme:

Every time we say goodbye
Baby, it hurts
When the sun goes down
And the band won't play
I'll always remember us this way

Nisam ni slutila da će ova pjesma da ispiše našu sudbinu.
Moj život bio je samo prokletstvo od početka, a i njegov je postao uz mene.

~

Hvala vam što čitate!
Astrid i Draco završavaju putovanje, nadam se da ste uživali 🥰
Sretan Uskrs svima vama koji slavite.
🦋