Nakon pet najtežih dana u mome životu, napokon stojim ispred protuprovalnih vrata, uzimam ključeve i otključavam stan. Čim sam ušla obuzeo me onaj dobro poznati miris tetkinog parfema. Čudno je biti bez nje. Ovaj stan kao da je osjećao istu bol kao i ja. Sve je utihnulo. Nema više onog smijeha, one glazbe.. Sve je nestalo. Brzinski skidam cipele i kaput te odlazim do tetkine sobe.

"Otiđi u naš stan, ispod mog kreveta zavuci ruku i naći ćeš jednu malenu kutijicu. U toj kutijici je moja ljubav, Diana. Molim te, pronađi moju ljubav i reci mu da ga i dalje volim, da nikada nisam ni prestala i da se nadam da je on sve ove godine osjećao isto. Reci mu da mi je žao što našu ljubav nismo zapečatili nekim malenim stvorenjem, ali život ide dalje. Reci mu, da mi je drago ako se oženio i ako sada ima djecu. Reci mu da bi i dalje dala sve za njegovu sreću. Da, to mu reci, Diana. Samo mu to reci.. obećaješ mi?"

I dok sam se prisjećala tih riječi refleksno sklapam oči u nadi da neću dopustiti novom naletu suza da me obuzme, ali ga očito nemogu kontrolirati. Brišem suze koji su mi se slijevale niz obraze i polako prilazim krevetu.

Kada sam zavukla ruke ispod njega nije bilo ničega. Pogledala sam ispod kreveta i tek u blago osvjetljenom kutu sam mogla prepoznati jednu malenu gotovo neprimjetnu drvenu kutijicu. Sunce ju je obasjavalo tek vršcima svojih zraka ne dopuštajući pretjeranu svjetlost. Uzela sam kutijicu i, na moje veliko čuđenje, bila je vrlo čista i nije imala ni trunkicu prašine. Očito ju je nedavno otvarala.

Dok sam otvarala kuticiju, razmišljala sam je li to dobra ideja. Gdje će me put odvesti? Jesam li spremna na još jednu životnu avanturu? Odgovor nikada vjerojatno neću dobiti nikada, ali moje srce mi govore da je pametno ono što ću upravo napraviti.

Otvaram kutijicu i ujedno osjećam neku vrstu ponosa i iščekivanja u isto vrijeme. Odjednom, moje lica poprima neku vrstu čuđenja. Jer, u kutijici nije bilo ničega posebnog. Samo stare slike neke žene i čovjeka. Čekaj, neke žene i čovjeka? Uzimam slike i zatičem ženu u rozoj bluzi i trapericama te čovjeka u nekoj vrsti majice i traperica pored nje koji u rukama drži maleno dijete. Dijete je bilo nasmijano i veselo, kao i oni. I moje, već sada prijateljice suze, molile su me da im po sto i prvi put dam onaj znak kada ću sklopiti oči i dopustiti im naše ponovno druženje.

To su.. to su moji roditelji? Moja majka i otac? Na toj slici, sam ja s njima? Uzimam druge fotografije i moje lice ovoga puta poprima oblik slova O. Tetka i neki čovjek sjede na nekoj klupici dok je on ljubi u obraz. Ona sva u bijelom sa velom u kosi, a on u crnom odijelu. Sljedeća slika bila je također s njima dvoje, ali ispred neke kuće. Kada sam okrenula sliku pisalo je:

Holmes Chapel, London

To je to! Velikim slovima sam napisala "HOLMES CHAPEL" na ruku i počela pakirati kofere. Obećala sam joj potražiti ga i to ću joj i ispuniti. Otvorila sam kutijicu i uzela nekoliko slika da ga mogu uvjeriti da se radi o tetki, iako ni ne znam kome idem.

/.. Dva dana poslije ../

"Mole se putnici da se ukrcaju na let Zagreb - London. Hvala!" govorio je ženski glas.

Kada sam bila mala oduvijek me je mučilo to kako joj se da uopće nonstop ponavljat iste riječi. Nikada to zapravo neću shvatiti.

"Nedostajat ćeš mi D.." govori Tessa i grli me.

"I ti meni.." šapućem joj u uho i uzvraćam zagrljaj.

Sve su došle. I Aurora i Tessa i Rose i Elena. Znaju koliko mi ovo zapravo znači. Znaju da mi je tetka bila cijeli svijet.

"Obavezno mi piši." govori mi Elena.

"Hoću, ne brini." odgovaram joj.

Odjednom Rose ustaje sa stolice i daje mi jedan od onih svojih gigantskih zagrljaja. Šapuće jedno tiho "Čuvaj se" i odmiče se od mene.

"E i ako slučajno sretneš nekog zgodnog profesorčića.."

"Aurora!" sve tri govore u isti glas i gledaju je baš-si-morala pogledom.

"Samo kažem." ona odgovara i koluta očima.

"Posljednje upozorenje! Mole se putnici da se ukrcaju na let Zagreb - London. Hvala!" opet govori ona ženska.

Još jednom sam se ispozdravljala sa sve četri i uzela kričavo roze kofere te otišla prema ulazu u avion. Zadnji put se okrećem prema njima i mašem im.

Tek tada sam zapravo shvatila njihovu veliku ulogu u mome životu. Njihovu potporu i snagu. Ponovno na rubu suza, okrećem se prema muškarcu koji mi uzima kofere i kartu.

"Izvolite i sretan put!" srdačno govori.

"Hvala puno." odgovaram mu, te sjedam na sjedalo broj 21.

Stavljam slušalice u uši i prepuštam se jačini glazbe u njima..

/.. nekoliko sati kasnije ../

"Poštovani putnici! Za nekoliko minuta slijećemo. Hvala vam što ste koristili alka-plane." govori ovoga puta muški glas koji me tjera da refleksno pogledam prema prozoru. Kiša!

"Pa naravno da je kiša, to je London." govori mi onaj glas u meni.
Imate li ga i vi ili sam ja luda pa si ga umišljam?

Onaj isti čovjek koji mi je uzeo kofere sada mi daje broj na kojem ću vjerojatno ih podići. Moj prvi let avionom prošao je fantastično. Samo da mi ne postane navika..

Uzimam kofere i izlazim iz aerodroma. Šta ću sad? Čim sam izašla dočekao me nimalo ugodan doček. Nisam ni izišla van već dam bila mokra. Londonske kiše su stvarno grozne.

"Taxi!" derem se i trčim kroz velike londonske ulice koje su naravno, obasute kišom. Vidim milijun žutih auta, ali nijedan od njih nema onaj dobro poznati natpis "TAXI".

Međutim, u cijeloj toj strci napokon primjećujem pravo žuto auto i brže trčim do njega. Ulazim u njega i unutra zatičem mladog smeđokosog dečka koji bi po meni mogao biti sve osim taksista. Njegovo isklesano tijelo koje se proziralo kroz bijelu majicu davalo mi je do znanja da drži do sebe. Na sebi je imao kožnu jaknu i iste takve hlače. Izgledao je savršeno. Primjetio je da ga odmjeravam.

"Do kuda, gospođice?" upitao me i usput trgnuo iz razmišljanja.

"Umm.. Holmes Chapel" govorim zbunjeno i dižem rukav da vidim jesam li uopće dobro izgovorila. On kima glavom i pali auto.

/.. 70 minuta kasnije ../

"Stigli smo" govori mi mladi smeđokosi taksist i osmijehuje mi se. Taj dečko je tako zanimljiv. Cijelim putem mi je prepričavao neke smiješne dijelove iz njegovog života. Na trenutak me izbacio iz stvarnosti i uveo u neki svijet sreće gdje ni na jedan trenutak nisam ni pomislila na razlog zašto sam uopće ovdje..

"Usput, ja sam Liam."

"Diana, drago mi je."

"Meni također."

"E i jedan mali savjet. Čuo sam da u onoj pekari rade najbolje krafne." govori mi i pokazuje prstom na jednu malo veću pekaru.

"U redu, hvala ti puno na svemu." govorim mu i izlazim iz auta.

"Čekaj, još nešto!" viknuo je, uzeo papir i olovku i počeo pisati nešto.

"Evo ti moj broj. Ako bilo što zatrebaš, samo me nazovi." rekao je.

"Hvala ti puno, Liame."

"Ništa Diana i nadam se da ćeš jednom zatrebati pomoć." govori mi i namiguje.

Smijem mu se i zatvaram vrata, a on trubi niz cijelu ulicu dok se vozi. Mašem mu i uzimam kofer u ruke.

To je to. Holmes Chapel. Sada nema natrag. Gledam u sliku gdje se nalaze tetka i Desmond ispred njihove tadašnje plave kuće i u kutu mogu primjetiti sitan broj kuće. Dvadeset i pet. Okrećem se oko sebe i gledam u kuću broj 48. Bit će tu dosta pješačenja. Ali, jedan dio mene je bio zainteresiran za onu Liamovu prekaru i krafne. Nema boljih krafni od zagrebački, to je sigurno. Ali, možda i londonske nisu loše?

Dok sam se premišljala otići ili ne, moje noge, kojima sam očito dojadila zbog svog premišljanja, same su krenule prema pekari.

Ispred ulaza pekare je bilo jedno veliko "Welcome" kao da su znali da im dolazim. Otvaram teška škripava vrata i ulazim u skromnu prostoriju. Sve je bilo tako čisto i uredno; kroasane i kruh na jednoj strani, krafne i kifle na drugoj, slanci na trećoj.

"Harry, posluži je!" vikao je neki ženski glas, ali u tom trenutku to nisam ni primjetila jer sam bila zadivljena čistoćom ove pekare.

"Evo me!" rekao je muški glas, vjerojatno taj Harry.
Nemogu vjerovati! Pa zagrebačke pekare nisu ni upola takve! Mislim, ja nisam neka luđakinja koja je zadivljena pekarama, ali stvarno svaka čast.

"Izvoli" rekao je promukli muški glas koji me usput i trgnuo iz razmišljanja o pekarama. Još malo gledam oko sebe, a onda se okrećem prema pultu.

"Trebala bi.." i u tom trenutku prekrasne zelene oči pogledale su ravno prema meni. Ukočila sam se. Smeđa kovrčava kosa zabačena u desnu stranu, dok mu se samo nekoliko kovrči priljepilo uz čisto lice.. osmijeh koji je blistaviji od svih dijamanata na ovome svijetu, preslatke rupice i prodorne zelene oči. Sve to me navelo na trnce. Na sebi je imao bijelu majicu koja je bila prekrivena tamnosmeđom pregačom.

Promatrala sam ga otprilike pet minuta. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Predivan je osjećaj imati njegovu pažnju. Pa šta je ovo? Prvo Liam, pa sad taj Harry? Ako su im dečki i pekare ovakve, pa kakve su im onda krafne? Joj da, krafne! Brzinski sklanjam kosu iza uha i nakašljavam se dok on i dalje pilji u mene iz ne znam kojeg razloga.

"Pa možda zato što čeka da kažeš šta oćeš, genije" govorila mi je savjest. I ovoga puta ima pravo..

"Željela bih uzeti dvije krafne od čokolade." govorim tiho i ponovno dižem pogled dok on uzima rukavicu i odlazi po krafne. I dalje sam pod šokom. Jeli moguće da sam se zaljubila? Samo tako? U jednom trenutku?

Yoloo guyss♥
Oprosite što nastavak nije bio ranije, ali škola i obaveze su me skroz umorile :$
Nadam se da vam se sviđa nastavak ♥
Nisam više mogla izdržat da ne pišem o Hazzi, tako da tek sad počinjem s pravim pisanjem :)
Sljedeći nastavak, kao i uvijek, kad vas oko 50 pročita ;)
Lovee yaa all ♥♥

- D xx♥