(Da vas ne zbune flashbackovi: znači ona je u sadašnjosti i prisjeća se trenutaka kada je prvi put srela Harrya u pekari. Uživajte♥)

/.../

"Ne mogu vjerovati da je pristao potpisati papire za rastavu. Poznavajući njega, on to nikada ne bi učinio." govori mi Niall dok pregledava poštu.

"Ni ja isto. I dalje mislim da je sve ovo laž." govorim iskreno i uzimam papire iz njegovih ruku.

Potpisao je, stvarno je to učinio. Toliko dugo ga već molim da potpiše te papire i sada kada sam napokon odustala, on je potpisao.
Nakon deset predugih mjeseci molbi, napokon je to učinio.

"Jesi li željela da to potpiše?" pita me Niall.

Taj dečko kao da me poznaje u dušu.

"Naravno da jesam." govorim najveću laž na svijetu.

Naravno da to nisam željela. Kvragu, htjela sam da se bori za mene ako mu je toliko stalo. Mislila sam da nikad neće odustati.

"Onda sada vjerojatno pucaš od sreće." kaže mi sumnjičavo.

"Istina." govorim i smijem mu se.

Otvaram i ostalu poštu koja je glasila na mene. Uglavnom su to neke reklame i računi. Ništa posebno kao i uvijek.

"Što je ovo?" pita me Niall dok u ruci drži neku rozu kovertu.

U kutu koverte primijećujem sitan švrakopis "Za nju".

"Harry." slučajno govorim na glas.

"Što?" pita me zbunjeno Niall.

"Harry je bio ovdje." govorim mu.

"Kako znaš?" pita me i dalje sav zbunjen.

"Nema adrese, nema markice. Bio je ovdje." govorim i histerično se okrećem.

"Otvori ga." govori mi tiho i ja ga odmah slušam.

Otvaram panično to pismo u nadi da će u njemu biti nešto dobro. Taj čovjek mi je učinio toliko loših stvari, a ja se od njega i dalje nadam nečemu dobrom.

Koverta je dosta velika i osjećam neke stvari u njoj. Prvo što uzimam iz nje je veliki bijeli papir i začuđeno buljim u njega.

"Prazan je." govori Niall.

"Prazan? Kako može biti prazan? Što mu to znači?" pitam zbunjeno Nialla, a on samo nevino slegne ramenima.

Otvaram dalje i zatičem maleni papirić.

"Boja ove koverte ista je onoj boji haljine u kojoj si mi samo tako ušetala u život. Sjećaš se?"

/.. Flashback ../

"Željela bih uzeti dvije krafne od čokolade." govorim tiho i ponovno dižem pogled dok on uzima rukavicu i odlazi po krafne. I dalje sam pod šokom. Jeli moguće da sam se zaljubila?

Natežem svoju roza haljinu jer mi je prekratka. Mislim da ju ipak nisam trebala obući. Prelepršava je i stalno se diže.

Pažljivo promatram svaki njegov spretni pokret dok on uzima one krafne i prilazi blagajni. Istog trenutka me prolazi jeza zbog onog uobičajenog glasnog praska koji predstavlja otvaranje blagajne.

Uvijek kad bi čula taj "bum" ja bi se sakrila iza tete jer bi pomislila da će iskočiti neko čudovište i odvest nas u neki zao svijet. Dječja mašta.

Njegove neuredne kovrče kao da su bile stvorene uz njegovo prekrasno lice. Promatram svaki dio njegovog tijela i ujedno zaključujem kakvo je ovo biće savršenstvo. Prisjećam se onih stihova;

/.. Sadašnjost ../

"Sjećam se." govorim naglas.

"Draga, meni bi bilo stvarno jako drago kad bi mi objasnila što se točno ovdje događa." govori mi tiho Niall.

"Objasnit ću ti, Niall. Ali ne sada." govorim mu ozbiljno.

"Ali, Dia"

"Ne sada, Niall!" malo povisujem ton i okrećem se prema njemu.

"Ja.. oprosti." govorim mu tiho.

"Ne Diana, oprosti ti meni. Navaljujem bezveze, a znam da ćeš mi jednom ispričati. Idem sada unutra." govori mi i odlazi.

Moram saznati što pokušava. Otvaram dublje kovertu i osjećam nešto jako sitno. Pokušavam uzeti to, ali mi bježi. Napokon sakupljam ono što sam tražila i ostajem u šoku.

"1.13 funti"

/.. Flashback .../

"1.13 funti" izgovara promuklim glasom i podiže pogled dok se ja iz zemlje snova vraćam u surovu realnost i nespretno hvatam novčanik. Uzimam dva funta i prilazim bliže blagajni.

/.. Sadašnjost ../

Držim tih 1.13 funti i osjećam suze u očima. Zašto mi to radi.

"Što pokušavaš, Harry." kažem i okrećem oko sebe kao neka luđakinja.

"Vraćam ti tvoje novce u te slatke hladne ruke koje su se toga dana tako divno stopile s mojima."

Brišem rukama lice i suze koje mi samo lijevaju niz lice. Otvaram još jednu crnu kovertu i na njoj zatičem bijela slova:

"I za kraj D, dajem ti ovaj prsten. Baci ga negdje, kao što si vjerojatno bacila svoj."

Gledam taj švrakopis i ujedno pogledavam i prsten na mojoj ruci koji i dalje nisam mogla skinuti. Ist takav, samo malo veći trenutno držim u svojim rukama. Plačem ako nikada do sada, iako ne znam što me to sada točno pogodilo.

"I sada krećemo ispočetka. Što kažeš?"

Čitam zbunjeno i nisu mi nimalo jasne njegove riječi. Što to taj čupavi izvodi?

"Holmes Chapel, pekarnica, ti, ja, tvoja roza haljina i 1.13 funti. Ne znam te, ne znaš me. Kao nekad. Jesi spremna?"

On.. on želi da mi sve počnemo ispočetka? Ali zašto? Napokon je potpisao papire za razvod i sada želi sve ispočetka..

Smijem se sama sebi što uopće pomišljam na to da se opet sretnemo. Nema šanse da sada idem u Holmes. Mi imamo dijete na koje je on očito zaboravio.

"Smiješan si, Harry." govorim naglas i smijem se iskreno.

Osjećam u trenirci kako mi nešto vibrira, mobitel. Upisuje šifru i ulazim u poruku. Harry:

"I dalje si tako neodoljiva dok se smiješ.."

Čim sam pročitala poruku, počela sam se okretati za 360 stupnjeva. Ovdje je, vidio me kako se smijem, tu je negdje.

"Gdje si, Harolde?" govorim naglas i počinjem hodati amo-tamo.

Oko mene doslovno nema nikoga i stvarno ne znam gdje bi mogao biti. Možda je ovo ipak bila samo još jedna igra. Jedna u nizu igara..

"Diana! Ulazi unutra! Vani je hladno, a ti stojiš već sat vremena tu u kratkim rukavima! Ulazi!" dere se Elena, a ja joj se smijem.

"Elena ti otkad si dobila dijete, prema svima se ponašaš kao majka." govorim i kolutam očima.

"Iako sam ja starija od tebe mjesec dana." nadodajem i beljim se.

"Samo uđi!" govori mi i dalje prijetećim glasom.

"No dobro, ulazim." govorim joj i ulazim unutra.

"A što ti je to?" pita me Elena gledajući me zbunjeno.

"Harry." kažem joj i ona prasne u smijeh.

"Što je smiješno?" pitam je u čudu.

"Vas dvoje ste tako tvrdoglavi. Zašto se jednostavno ne pomirite? Pa preočito je da se volite!" govori mi i širi ruke.

"El, ja prevaru ne opraštam." govorim joj.

"Dobro onda." kaže mi.

"I šta ti predlaže?" pita me sumljičavo.

"Da napravimo sve ispočetka. Da odem u Holmes, u onu pekaru i upoznam ga, kao po prvi put." govorim pomalo tužno.
Zašto me to toliko rastužuje?

"Hmm.." govori El praveći da razmišlja.

"Ma šta 'hmm'?" pitam ju zbunjeno.

"Mislim da je Styles ovoga puta upravu. Možda ovo stvarno nije toliko loša ideja.."

/.. Tjedan dana kasnije ../

"Stvarno misliš da je ovo bila dobra ideja?" pitam sumljičavo Elenu.

"Ovo je odlična ideja. Jedino ćete ovako uspjeti riješiti nesuglasice među vama. Hajde, misli na Darcy." govori mi i namiguje.

"U redu, ako ti tako kažeš.." govori joj iako nisam baš uvjerena u njene riječi.

"Vjeruj mi." govori mi i smješka se.

"Vjerujem." kažem joj i vrtim očima.

"Sretno, draga. Javi mi se kad dođeš tamo." kaže mi i grlimo se.

"Hoću." govorim joj i uzvraćam zagrljaj.

"Vidimo se."

/.../

Put se činio vrlo dugim ovoga puta. Kao da sam putovala pet dana, a ne nekoliko sati. Silazim niz stube i uzimam kofere. Moja sjećanja kao da su vratila film od prije skoro deset godina. Dobro prepoznajem svaki dio ovoga grada.

Izlazim sa aerodroma i osjećam pljusak na kaputu. Naravno, kiša. Zašto me ovo ne čudi?

"Taxi!" derem i desnu ruku podižem u zrak i žuti auto mi prilazi.

/.. Flashback ../

"Taxi!" derem se i trčim kroz velike londonske ulice koje su naravno, obasute kišom. Vidim milijun žutih auta, ali nijedan od njih nema onaj dobro poznati natpis "TAXI".

Međutim, u cijeloj toj strci napokon primjećujem pravo žuto auto i brže trčim do njega. Ulazim u njega i unutra zatičem mladog smeđokosog dečka koji bi po meni mogao biti sve osim taksista. Njegovo isklesano tijelo koje se proziralo kroz bijelu majicu davalo mi je do znanja da drži do sebe. Na sebi je imao kožnu jaknu i iste takve hlače. Izgledao je savršeno.

/.. Sadašnjost ../

"Liame, što ti radiš ovdje?" šokirano govorim i ulazim u taxi.

"Sve mora kao toga dana, Diana." govori mi i namiguje.

"Ali kako si usp"

"Jesi čula za BlueLight letove? Voze duplo brže nego ostali. Tako sam uspio stići prije tebe." prekida me.

"Ali tko"

"Niall i Elena su mi doušnici, oni su mi rekli kada ideš." govori mi i po drugi put me prekida.

"Uhhh.." uzdižem i kolutam očima.

"Opusti se." govori mi i tapša ramenima.

"Usput, ja sam Liam." govori mi sarkastično, a ja ga lupam po ramenu.

"Nije smiješno." govorim i okrećem očima.

"Baš je." kaže i belji mi se.

"Pa odakle dolaziš Liame?"

/.../

"Stigli smo." govori mi.

"Hvala ti puno na pomoći, Liame. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati te." govorim mu i smijem se.

"Meni je bilo još draže, Diana." govori mi kroz smijeh dok ja zatvaram vrata.

"Vidimo se." mašem mu i prelazim cestu.

"E Diana!" čujem Liama kako se dere i okrećem se.

"Čuo sam da u onoj pekari rade najbolje krafne!" dere se i dalje pokazuje prstom na Harryevu pekaru.

Kada sam ga čula što govori, prasnula sam u smijeh.

"Hvala na informaciji, Liam!" govorim jednako glasno kao i on i gledam ga dok ulazi u taxi.

Okrećem se i jedino što primjećujem je pekara. Mala, slatka pekara sa crvenom fasadom i bijelim vratima. Sve ono o čemu sam oduvijek maštala je u ovoj pekari. Naravno, ne mislim na proizvode u njoj.

Trenutno me od Harrya dijeli svega nekoliko metara. Jesam li spremna? U to baš i nisam sigurna. Ne znam što će me dočekati kada otvorim vrata.

A sreća? Daleko je od mene.

Prilazim bijelim vratima i malo zastajem ispred tepiha na kojem i dalje piše 'Welcome'. Smijem se jer me to prije 10-ak godina oborilo s nogu. Bila sam zadivljena čistoćom i svježinom ove malene pekare.

Stojim ispred vrata kao luđak već pet minuta. Lijepo mi je ovdje. Uživam živjeti u tonama lijepih uspomena. I onih koje će to tek postati.

Napokon otvaram ta dobro poznata bijela vrata i ulazim unutra. Nema nikoga. Čudno.

"Ima li koga ovdje?" pitam dok pokušavam vidjeti iza šanka ima li nekoga.

"Stižem!" čujem kako mi uvraća promukli glas. Harry. Stvarno je ovdje.

Smijem se sama sebi kao neka luđakinja. Zar je moguće da se ovo događa? Zar je moguće da ja stojim upravo ovdje, u svojoj rozoj haljini sa 1.13 funta u rukama? Mislim da ja ovo ipak sanjam. Ne mogu definirati ovaj osjećaj.

A sreća? Jako mi je blizu.

"Oprostite što ste čekali, morao sam oti"

I u trenutku kada me je ugledao, prestao je govoriti. Kao da je zanijemio, samo me je gledao.

"D?" progovara tiho dok i dalje stoji.

"Željela bih dvije krafne s čokoladom." govorim mu nasmiješeno.

On i dalje par trenutaka stoji na mjestu, ali onda se pokreće. Uzima rukavicu i nasmiješno dohvaća dvije krafne.

Svakih par sekundi me pogleda i odmjeri. Otkad me je ugledao nije skinuo osmijeh s lica.

Stavlja krafne u vrećicu i nešto tipka na blagajni. Pažljivo promatram svaki njegov korak i smijem se sama sebi što sam pristala na ovu glupost.

"1.13 funti." govori mi nasmiješeno i podiže pogled.

"Evo, izvoli." govorim mu i pružam novce.

Par trenutaka zastajemo kada nam se ruke spoje. Pogledi nam se susreću i toga trenutka shvaćam da volim tog čupavca.

"Hvala ti." govori mi i stavlja novce u blagajnu.

"Doviđenja." govorim mu i otvaram vrata.

To je to. A gdje sada?

"Diana, čekaj!" čujem promukli glas i odmah se okrećem za njim.

"Hvala ti." govori mi dok snažno obomotava ruke oko mojih.

"Na čemu?" pitam ga i smijem se.

Podiže glavu i ja po stoti put dobivam priliku susresti se sa ta dva zelena dijamanta.

"Hvala ti što si mi dopustila da se zaljubim u tebe još jednaput." šapće mi tiho i ljubi u vrat.

Par trenutaka stojimo zagrljeni kao dva luđaka na sred ulice. Ljudi oko nas prolaze i zagledavaju, ali nas kao da je briga. Kao da je cijeli svijet samo naš.

A sreća? Stoji upravo ispred mene.

Nasmiješeno me gleda i naslanja čelo na moje. Par puta me pogleda, pa opet zatvori oči. Oboje ovako uživamo iako ništa ne govorimo.

Samo stojimo na mjestu i jedino što se čuje su naša disanja. Spremna sam na svaki njegov prijedlog. Na sve.

I sada smo tu, na kraju svih krajeva i na početku svih početaka.

THE END