U ovom nastavku će biti dosta flashback-ova i mogli bi vas dosta zbunit, pa ako vam nešto nije jasno, slobodno me pitajte putem poruke i objasnit ću vam.. :)
Uživajte ♥♥

/.. 6 godina kasnije ../

16 minuta! Ta djevojka kasni 16 minuta! Uvijek je kasnila i uvijek će kasniti. Dok tipkam njezin broj mobitela, na vratima se pojavljuje ona, ponovno tamnosmeđe duge kose. Vječne kožne hlače i ista takva jakna, pokazivali su koliko je zapravo zgodna. Dolazi do mene, grli me i sjeda. U tom trenutku se pojavljuje namrgođeni konobar i kima glavom. Valjda mu to znači "Šta želite?"

"Prije "Šta oćeš?" javlja se onaj mali zlobnjak. Hoće li on ikada prestati?

"Dajte mi neki sok, bilo koji.." govori i smješka se.

Par sekundi gleda nešto na mobitel, a onda ga sklanja u torbu i poklanja mi svu svoju pažnju.

"I onda? Daj ajde, pričaj mi, znaš i sama koliko sam znatiželjna.. jeli te poljubio?" govori El uzbuđeno i, naravno, znatiželjno.

Da, El. Sve ste dobro pročitali. Doktor je rekao da ima tešku vrstu amnezije i kako nema lijeka za to, ali, eto, ja sam uspjela. Svaki dan smo je vježbali, svaki dan smo joj pokazivali osobe, fotografije.. i napokon smo uspjeli vratiti našu staru El.

"Pa.. poljubio me.." rekla sam, pomalo sramežljivo.

"Poljubio?! On te poljubio?! Diana, pa to je prekrasno!!" rekla je El i krenula se ustati, ali baš u tom trenutku onaj isti sok koji nam je bio donešen prije par minuta, sada je po cijelom stolu. Srećom, nije završio ni na jednoj od nas..

"Lakše malo, El.." rekla sam joj smijući se.

"On je najzgodniji dečko kojeg sam ja ikada upoznala, D, i upravo mi govoriš da te je isti taj dečko poljubio! Pa ne mogu disat. Treba mi zraka!!" govori i pravi se da umire. Nakraju se "srušila" na klupu dok sam ja, po ko zna koji put, vrtila očima njezinim reakcijama. Dok se ona i dalje davila, ja sam se zamislila gledajući kroz prozor.

No, u tom trenutku mi se.. ne, nije.. ne može biti.. on je.. ili nije?

Crne uske traperice, zalizana kosa, do pola otkopčana šarena košulja.. nije moguće..

/.. Flashback ../

Bijesno otključavam vrata od svog, već sada, bivšeg stana. Otvaram vrata i dolazim u dnevni boravak gdje me ni manje ni više čeka prizor zbog kojeg se automatski okrećem. Brooke u grudnjaku sjedi na Harryu i žvali ga po vratu.

"Mislim stvarno!" derem se.

Brooke ustaje sa Harrya, navlači majicu i otvara vrata.

"Vidimo se, Medeni, sutra nam je najvažniji dan u životu!" govori lepršavo i udara vratima.

Harry se ležerno ustaje do ogledala i popravlja svoju kosu.

"Ovo ovako više ne ide, Harry!" derem se iz petnih žila dok se on i dalje nevino gledao.

Nevino? Uff, on je takav glumac..

"Što sam sada napravio Diana?" ležerno govori dok malo pojačava ton svog glasa.

"Što si napravio?! Ti si idot! Kako sam uopće mogla pomisliti da bi se promjenio?! Koja sam ja naivna glupača!" govorim i imam osjećaj kao da pričam sama sa sobom jer me Harry očito ne sluša..

No na moje čuđenje, on se okreće i govori mi:

"Uvijek sam ja kriv Diana! Uvijek si me krivila i uvijek ćeš me krivit za sve loše što ti se događa u životu! A ja ne znam što sam sada napravio i za šta me optužuješ!"

Na njegove riječi, usta mi automatski stvaraju oblik slova O.

"Prebio si mi dečka, skote! Eto šta!" govorim mu i slučajno nogom prevrćem onaj mali stolić i u tom trenutku naša slika iz Pariza pada.

U isto vrijeme se okrećemo i gledamo u taj stolić. Krećemo zaustaviti pad, ali bezuspješno. Pada na pod i lomi se u tisuće komadića. Isto kao i naša ljubav. Da, naša ljubav. Dobro sam napisala i dobro ste pročitali. Pokušali smo. Ali nismo uspjeli. Nije mogao izdržati. To je on. Ne može se promjeniti.

Stojimo na istom mjestu gdje smo bili i gledamo u tu sliku. To je bio jedini trenutak kada smo bili sretni. Ta slika pokazuje trenutak kada sam prihvatila biti njegova djevojka. On me tada podigao u zrak. Nakon mjesec dana došao mi je telegram od nekog fotografa koji nas je tada uslikao.

On i ja. Sretni. U Parizu. Ispod Eiffelovog tornja. Naš prvi poljubac. Najljepši trenutak mog života.

"Zašto sve ono što smo imali pada u zaborav.. Zašto, Diana?" govori tiho, prilazi mi i kreće staviti ruku na moj obraz ali..

"Ne prilazi mi, Harry!" govorim s gađenjem te refleksno stišćem oči. Ispuštam duboki uzdah i govorim još jednom tiho;

"Ne prilazi mi, molim te.."

Otvaram oči i vidim njegov pogled na cijelom mom licu. Isti onaj prodorni pogled. Ali, ovaj put to nije onaj zavodnički. Ovaj je pun boli i čežnje.

"Zašto, D, zašto?" u tom trenutku, naglo me prima za laktove i vuče prema sebi i spaja naša čela. Ja se odmah pokušavam izvući iz tog "zagrljaja", ali bezuspješno. Jači je.

"Zašto mi ovo radiš? Pojaviš se odnekud nakon 3 mjeseca.. 3 mjeseca, Diana! Čekao sam te 3 prokleta mjeseca!" govori kroz zube i stišće oči te me još jače privlači prema sebi tako što me grabi s leđa.

Boli me što ga moram gledati takvog. Ali, ne mogu protiv sebe.

"Sve smo si rekli, H. Nisi me morao čekati.." govorim i pušem.

Čekam njegovu reakciju dok ja opet sklapam oči, no u tom trenutki osjećam nekakvo hihotanje. Smije se? Molim?!

Otvaram oči i još jednom, ovako blizu, gledam najdivnije stvorenje na cijelom svijetu.

"Šta je smiješno?" govorim zbunjeno.

"Nazvala si me H, Diana. A sjećaš li se kako je nastao taj nadimak?"

/.. Flashback od Flashbacka ../

"Diana Hope, želiš li biti moja djevojka?" govori i u glasu mu osjećam trunkicu nervoze.

"Želim, Harry. Želim biti tvoja djevojka!" govorim i u tom me trenutku on diže u zrak i ljubi.

Osjećam njegove mekane usne koje toliko dugo želim poljubiti. Sve ovo vrijeme čekala sam te usne. Te mekane usne.

Odvajam se od njega i smješkam mu se dok razvlači onaj svoj prekrasan osmijeh. On spaja naša čela, dok ja sklapam oči i odmaram se u njegovom mirisu.

"Volim te, H.." govorim vrlo tiho dovoljno glasno da me on čuje.

Osjećam njegovo hihotanje pod sobom iako sam i dalje u zraku.

"Kako si me to nazvala, ljubavi?" pita me s onim svojim dok se ja ježim od njegovog "ljubavi".

"H?" pitam ga zbunjeno dok on njega dobivam samo jedno kratko kimanje glavom.

"Ti si moj u samo moj H, i uvijek ćeš biti.." govorim mu i ljubim ga u čelo.

"Onda si i ti samo moja D. Samo želim da znaš da ću te vo.."

/.. Povratak u Flashback../

"To je prošlost, Harry.." prekidam ga u pola njegovog razmišljanja.

"Ali, i prošlost je dio nas, zar nije Diana? I koliko god ti meni sada pričala kako si me zaboravila, kako ti ne značim, kako me mrziš.. pogodi šta? Ne vjerujem ti! Ne vjerujem ti nijednu prokletu riječ, Diana! Niti jednu jedinu! I znam da vjerojatno ljubav nije ono što trenutno osjećaš prema meni, ali i dalje mislim da postoji onaj jedan maleni dio tvoga srca koji još uvijek voli samo i jedino mene.." govori očajnim glasom, a ja se okrećem leđima od njega i gledam kroz prozor.

I tu pucam. Sve ono što sam pokušavala sakriti svojom hladnoćom prema njemu, sada više ne postoji.

Osjećam jednu suzu u krajičku oka, ali je ubrzo neprimjetno sklanjam. Harry to ne primjećuje jer sam i dalje okrenuta leđima od njega. Skupljam snage i okrećem se prema njemu.

"Sada je ionako kasno.." govorim i pokušavam gledati svugdje osim u ta dva zelena dijamanta, ali ne uspijeva mi. Njegove oči neprestano traže moje, a ja pokušavam izbjeći kontakt.

No u tom trenutku događa se nešto neočekivano. On skida svoj prsten. Svoj najdraži prsten. Isti onaj prsten koji nikada do sada nije skidao. I dalje nije micao pogled s mene, što je mene sve više zbunjivalo.

"Što izvodiš, Harry?" govorim zbunjeno. On i dalje ništa ne progovara već me i dalje gleda ravno u oči.

Sekunde koje su trajale dok je skidao prsten, meni su trajali kao sati, ali ga napokon skida s ruke i uzima moju.

"Diana, molim te, poslušaj me još samo jednu stvar. Uzmi ovaj prsten i pošto ti ne vjerujem i ne želim vjerovati da me ne voliš.." govori mi i stavlja na prst. Nije mi jasno šta sada izvodi.

"Skini ovaj prsten onoga dana kad me zaboraviš i kad ti ne budem značio baš ništa.." govori mi, a u onim zelenim dijamantima sada se skupljaju suze. Ne plači, Harry, molim te..

Iste sekunde ja skidam svoj dugački lančić s malim avionom kao privjeskom i bacam mu ga u ruke.

"Isto vrijedi i za mene.." držim oči na tom lančiću, ali kad ih podižem prema Harryu, vidim jednu sitnu kapljicu vode koja je upravo pala na njegovo lice. Ne, Harry, ne..

"Ali ovo ne mjenja ništa, Harry. Jer, ako nisi zaboravio, sutra je tvoj dan. Od tebe i od Brooke. Ženiš se, Harry."

/.. Sadašnjost ../

Svom snagom trčim do tog dečka koji me podsjeća na.. ma na znate već koga. Dolazim svega tri četri koraka ispred njega, ali u tom trenutku dečko se okreće prema meni i ja shvaćam da..

"Oprosti, zamijenila sam te s nekim." rekla sam. Iskreno, bilo mi je krivo. Koliko god ja i dalje tvrdila da ga ne volim, imao je pravo. Onaj jedan dio mene ga voli. I to ne mogu poreći.

"Umm.. pa nadam se da ćeš naći tog kojeg što tražiš.." govori mi taj dečko i kesi mi se.

"Nadam se.." govorim i okrećem se.

Otvaram vrata tog kafića/restorana i dolazim do Elene.

"Šta se s tobom događa, Elena?"

"Ništa.. učinilo mi se da sam nekoga vidjela."

/.. Flashback ../

"Gotovo je, Di. Oženio se." glasi poruka koju sam dobila prije tri sekunde. Gemma. Osoba koja nikada neće odustati od Harryeve i moje ljubavi.

"U redu.." odgovaram jer nemam šta drugo.

"Smijem li te nešto pitati?" stiže druga poruka na koju ja uzvraćam jednim kratkim:

"Naravno."

"Kako se osjećaš? Mislim je li ti žao..?" piše i tim pitanjem probada moje srce. Gemms je oduvijek bila osoba koja bi i pomoću pogleda mogla shvatiti kakve sam volje i kako se osjećam. Ali, bar joj preko poruke mogu slagati..

"Dobro sam. Štoviše, odlično sam i presretna sam zbog Harrya. Zaslužio je nekoga ko će ga voljeti.." odgovorila sam, naravno, lagajući.

"Samo želim da znaš da ja i dalje vjerujem da vas sudbina ima u planu."

Kada sam pročitala tu poruku, otišlo je sve. Sva ona snaga, svo ono samopouzdanje. Sve ono što sam držala u sebi. I slapovi počinju. Ponovno.

/.. Sadašnjost ../

"Ne znam zašto sam se prije mrzila grlit s ljudima. Zagrljaj je nešto što je potrebno svakom čovjeku. Pogotovo tvoj." govori i smije se.

"A kad sam ti ja govorila, onda je bilo 'ne pričaj gluposti'.." govorim i kolutam očima.

"Znaš da te nikada nisam slušala." govori i belji se.

"Ništa onda, vidimo se sutra, El.." govorim El, djevojci koja mi jednostavno daje snagu iz dana u dan.

"Vidimo se, Di.." govori mi i grli me. El se definitivno promjenila.

Pozdravljamo se još jedanput, a onda svaka kreće svojim putem. Šećem prostranim ulicama Zagreba dok mi vjetar puše u kosu. Napokon mi se sve posložilo u životu. Jer sada imam sve što mi treba i upravo ta činjenica mi stvara spontani osmijeh na licu.

Osjećam da mi nešto kratko vibrira u džepu. Poruka. Sada sigurno El piše nekakve gluposti. Uvijek je to radila. Ali upravo onaj osmijeh pada dok čitam riječi koje pišu u poruci.

"Da l' ti išta znači ako čuješ da dolazim u onaj grad?"

Stojim zaleđena. Ta pjesma, te riječi.. Sve me podsjeća na samo jednu osobu.. Na..

/.. Flashback ../

"Kad si rekla da me voliiš, prvi puut, kad si reklaa too.." glasno pjevuši ni manje ni više nego Harry.

Šta on uopće zna o ljubavi? On je običan ženskaroš koji ne mari za ljubav. Nekad se pitam ima li taj dečko uopće osjećaje.

"Da l' ti išta znači ako čuješ da dolazim u onaj graad.." i dalje pjeva. Ne mogu reći da ne pjeva dobro, ali mislim da je ovo pogrešna pjesma za njega.

"Umm.. Harry, možeš se malo stišati?" pokušavam ga pitati smirenim glasom, ali osjetilo se da sam bijesna. I jesam.

"Ne mogu, Dianaa! Ne moguu!" dere se i u tom trenutku mi upada u sobu.

"Šta se događa s tobom, Harry?" pitam ga i shvaćam da postavljam retoričko pitanje.

"Diana, ja.. ja sam zaljubljen" govori i gleda me u oči.

Par trenutaka ga gledam, a onda prasnem u smijeh. Harry? Zaljubljen? Sigurno se opet šali.

"Šališ se, zar ne?" pitam ga dok se i dalje smijem.

On skida svoju majicu i ostaje gol do pasa. Šta sada izvodi..

"Daj mi ruku." govori mi. Šta?

"Šta?" pitam ga.

"Daj mi svoju ruku." on i dalje ležerno govori.

"Šta će ti?"

"No samo mi je daj, Diana!" govori i ja mu istog trena pružam svoju ruku.

On uzima moju ruku i stavlja je na svoja prsa, točnije na svoje srce. Tijelo mu je tako toplo i mekano, da ga poželim izljubiti.

"Osjećaš li kako jako tuče moje srce?" pita me.

I stvarno, jako tuče.

"Osjećam, Harry.." govorim tiho.

"E vidiš, tako moje srce tuče kada se sjetim jedne djevojke. Da samo znaš kako je lijepa.. Prelijepa je! Ja sam mislio da ja ništa ne osjećam prema njoj, ali nakraju sam shvatio da ovo moje srce tuče samo za nju. Moje srce nenormalno tuče kada je ona u mojoj blizini.."

/.. Sadašnjost ../

Trčim do starog stana. Našeg bivšeg stana. Stana, u kojem je sve ostalo isto od onoga dana kada sam ga napustila. I njega, i Harrya. Prolazim kroz široke ulice i nije me briga što trčim i sudaram se u mali milion ljudi.

I u trenutku kada trebam samo proći iza ugla i otići do ulaza, zabijam se u nekoga. Jako. Otvaram oči, gutam onu tešku 'kneglu' i samo tiho izgovaram jedno meni dobro poznato ime.

"Harry.."

Gotov i (najduži) 14. dio :)
Nadam se da vam se sviđa ♥
Oprostite na nekim gramatičkim greškama, imam puno učenja, pa sam u žurbi.. :)
Nastavak nakon što 50 pročita (potrudit ću se da bude gotov kad se ispune 'uvijeti') ♥
Još jednom, nadam se da ste shvatili sve u nastavku..♥
Od srca vam hvala na 2,98K ♥
Iskreno, dugo sam se pripremala za ovaj nastavak, pa bi mi značilo, ako ostavite poneki komentar čisto da vidim vaše mišljenje..♥

- D xx♥