"Harry.." rekla sam tiho i spontano dok sam i dalje luđački "piljila" u njezin trbuh.

Ta djevojka je trudna, a po trbuhu mogu zaključiti da se radi o otprilike 6 mjesecu.

"A otkad si ti to doktorica?" javlja se glas.

"Brooke?" govori promukli glas iza mene koji me natjerao da se lagano trznem.

"Medeni!" govori ta djevojka tj. Brooke. Medeni?!

Okej, Diana, letiš iz stana. Njegovo je.

Harry joj prilazi i širi ruke, a ona ga u istom trenutku snažno grli oko vrata i plazi mu po vratu.

Sada se osjećam kao Harry prije godinu dana, kada smo se Gemms i ja srele nakon 13 godina, a on je jadničak piljio u nas dvije i ništa mu nije bilo jasno.

"Tako dugo se nismo vidjeli!" govori Harry.

"Da, već 5 godina!" govori Brooke.

U tom trenutku sam ispustila jedan veliki izdah što su njih dvoje primjetili i uputili mi zbunjujuće poglede, ali mene nije bilo pretjerano briga. Nije njegovo! Hvala nebesima!

"Di, ovo je moja stara prijateljica, Brooke. Brooke, ovo je Diana." rekao je Harry, kao "pristojno".

Brooke mi je prišla i u trenutku kada mi je pružila ruku osjetila sam kako je to napravila samo radi Harrya. Onako bezvoljno, kao da ju nije briga tko sam i što sam.

"Drago mi je." rekla je i umjetno se smješkala. Čim se Harry okrenuo, ona se uozbiljila i počela me odmjeravati.

"Samo daj, draga, samo daj!" mislila sam u sebi.

Harry je krenuo prema kuhinji, ali ga je ona zaustavila primajući ga za ruku.

"Medeni, znaš da bi vrlo rado još ostala, ali imam nekih neodgodivih obaveza ovdje u Zagrebu. Samo sam te došla vidjeti prije nego što se vratim u London." govori kokoška, khm oću reći Brooke.

"A dobro onda.." govori Harry dok ona hoda ispred njega i otvara vrata. U trenutku kada sam pomislila da napokon odlazi, ona se vratila i zagrlila Harrya. On se samo nasmješio i dokazao da je i dalje broj 1 najslađe biće na planeti.

"Vidimo se, Diana!" govori kokoš. Da, kokoš.

"Vidimo se.." govorim i krećem prema kuhinji.

Harry brzinski zatvara vrata i hoda odmah iza mene. Osjećam njegov jak miris koji me tjera da se okrenem i poljubim ga. Da baš to..

Harry sjeda za barsku stolicu i promatra me dok ja uzimam ručku od frižidera i gledam gdje je onaj fini sok koji sam jučer navečer pila. Ako ga on sam već nije popio..

"I kakva ti se čini?" pita me.

"Tko?" zbunjeno mu govorim dok virim glavom prema njemu.

"Brooke."

Brooke? Kako mi se čini Brooke? Zašto me to sada pitao? Zašto ga to zanima?

"Pa šta ja znam.. okej je.." izvlačim se..

"Znam da ti se ne sviđa." govori kao iz topa, samouvjereno, dok silazi sa stolice i primiče mi se.

"Kako znaš?" pitam ga dok zatvaram vrata od frižidera. Pomičem se par koraka sve dok mi stražnjica ne dotiče nešto tvrdo. Zid. I tu je kraj mog bježanja.

"Znam.. po tvom pogledu.." govori mi dok mi i dalje prilazi.

"Pogledu?" pitam ga zbunjeno.

"Da, po tvom pogledu. Načinu na koji si je gledala.. Primjetio sam taj pogled.. izgledao je nekako.." govorio mi je i pogledao gore sa svoja dva zelena dijamanta, kao razmišlja. Bio je svega par centimetara udaljen licem od mog, što je meni stvaralo nekakvu vrstu nervoze..

"Kako?"

"Hm.. pa ne znam.." govori dok mi se sve više približava licu. Ma šta taj vragolan izvodi..

"Ljubomorno?" govori dok beči one svoje zelene dijamante i grize donju usnicu.

Kako?! Kako me prokužio? Nije me ni pogledao cijelo vrijeme dok je Brooke bila tu.. Zar sam bila tako prozirna.

"E pa onda očito nisi dobar u tumačenju tuđih pogleda." govorim pokušavajući izgledati što samouvjerenije kao i on, ali, ne uspijeva mi.

U jednom trenutku sam mogla primjetiti njegov pogled na moj usnama. On.. on me.. želi poljubiti?

"Jesam li?" pita me dok stavlja ruke u razini moje glavi i svu svoju snagu prebacuje na njih. Izgleda prekrasno kao i uvijek, a miriše još prekrasnije.

Nije mi jasno što sada izvodi?

Gleda me točno u usne koje su udaljene od mojih svega par milimetara. Prelazi mi rukama preko kose i nježno mi sklanja odbjegli pramen s lica.

"Lijepa si.. jako.." šapuće jako tiho i sklapa oči dok ja samo čekam trenutak spajanja naših usana. To je to. Napokon!

Ali, u trenutku kada sam trebala osjetiti usne koje su, bar u mojim snovima, mekane, nisam ih osjetila. Ništa mi nije jasno.

"Hahahahahaha!!" Harry se toliko glasno smije da cijeli stan odzvanja dok ja i dalje ništa ne razumijem. Šta se dogodilo? Zašto me nije poljubio ako je htio?

"Stvarno si mislila da ću te poljubiti?!" govori dok sjeda na kauč i dalje umirući od smijeha.

Oči mi se pune suzama i jedino što sam mogla napraviti, a da on ne primjeti moje suze, jest pobjeći u sobu. Što sam i napravila. Snažno sam zalupila vratima i skliznula niz njih. Slapove Niagare kreću. Ništa više ne vidim od njih.

Koji gad!! Lažljivac! Kako sam uspjela pasti na njega?! Na njegov prokleti šarm i na njegovu prokletu glumu?! Zašto?!?! Ne mogu vjerovati! Nisam to smjela napraviti! Pa gdje mi je pamet bila!

/ ... /

Tama.

Teškim mukama otvaram oči koje me jako peku. Vjerojatno zbog plača. Osjećam svoju poznatu toplu dekicu na sebi i mekani madrac. Prepoznajem crvene nijasne svoje sobe. Kako sam dospjela tu? Zadnje čega se sjećam je kako sam plakala i sjedila na podu.

"Di.." tiho govori dobro poznati promukli glas i miluje me po licu.

Koliko mi god to sad prijalo, ovo mora prestati. Neću mu dopustiti da misli da sam ponovno pala na njega..

"Šta hoćeš?!" skočila sam na njega (ne doslvno xd) dok je njegovo savršeno lice poprimalo iznenađen oblik.

"Ja.. kada sam ušao u tvoju sobu, našao sam te iscrpljenu i uplakanu na podu, pa sam te prenio u krevet i pokrio.. to je sve.." govori iskreno.

I šta bi ja sad trebala? Biti mu zahvalna? To sigurno neću.

"Okej" rekla sam bez trunke emocije.

"Ovaj.. htio sam.. ti se ispričati.." zamuckuje i pravi nekakvo nevino i sladunjavo lice.

A-a nema šanse, Styles. To kod mene ne prolazi.

"Za šta?" pitam ga na šta on ponovno stvara zbunjenu facu.

Aha! Hope - Styles 1:0.

"Pa.. ovaj.. zato.. zato što sam te povrijedio?" govori i dalje sav zbunjen.

"Sve je u redu. Svi se ljudi ljube, Harry. To je normalna pojava. Iako se mi nismo ni poljubili." govorim i ustajem s kreveta na šta on odmah trza i prima me za ruku, ali se ja isti trenutak odmičem, što je on primjetio.

"U redu onda.." govori dok i dalje "pilji" u mene.

Ustajem, uzimam papuče i krećem prema vratima, ali u tom trenutku

"Di!" zaustavlja me promukli glas, koji mi stvara jezu po cijelom tijelu svaki put kad mi se obrati.

Stojim na sredini sobe i ne pomičem se dok on i dalje kleči pored mog kreveta.

"Molim te, ne ljuti se na mene." govori pomalo očajnim glasom dok guta knedlu koju ja uvijek samo kod njega čujem.

Je li moguće.. da se.. pokajao? Da mu je žao? Ne, ne, Harry Styles i kajanje jednostavno ne idu zajedno.

Okrećem se prema njemu i umjesto da mu kažem nešto pametno, ja mu povrijeđenim glasom govorim:

"Ja.. nisam ljuta, Harry. Nisam.. ljuta." i izlazim iz sobe.

Ne, nisam ljuta. Samo sam povrijeđena. Ne mogu biti ljuta. Ne na njega. Ali, to sada nije važno.

Uzimam telefon i nakon dobrih nekoliko mjeseci tipkam broj moje, već sada, stare najbolje prijateljice. Nakon svega par sekundi ono zvonjenje postajem zamjenjeno Eleninim glasom.

"Halo?" promuklim glasom govori El. Ma šta sad izvodi..

"Elenaa, nemaš pojma koliko si mi nedostajala! Oprosti što ti se nisam javljala, ali stvarno nisam imala vremena. Puno toga mi se izdogađalo u životu posljednjih nekoliko mjeseci, ali vjeruj mi, cijelo vrijeme sam.." i taman da krenem reći "mislila na tebe" glas moje najbolje prijateljice me prekinuo.

"Tko je to?" upitala me. E sad me totalno zbunila.

"El pa ja sam, Diana.." govorim zbunjujuće i nadodajem "znam da se dugo nismo čule i oprosti zbog toga, jednostavno sam imala previše obaveza i.." i u tom trenutku opet me prekine El.

"Umm.. ispričavam se, ali mislim da si pogriješila broj jer ja ne poznajem nikakvu Dianu." rekla je i poklopila mi.

Ma jel se ona to šali s mnom? Zašto je rekla da me ne poznaje?

"Pa možda zato što te više ne želi znati? Jer si je se sjetila nakon 8 mjeseci?" govori ono zlobno čudo. Ali, ovoga puta ima pravo. Možda i zato.

Nisam joj se javljala mjesecima. Točnije, 8 mjeseci. Možda ju je to uvrijedilo. Ne znam. Možda Tessa i James znaju. Opet tipkam još jedan poznati broj. Ali osoba koju sam zvala mi se ne javlja, pa ovog puta zovem Jamesa.

"Molim?" govori pospani glas.

"Ej, James. Jesam te probudila?" pitam ga.

Znam da sam ga probudila, samo on to meni nikada ne bi priznao.

"Ma nisi.." govori zjevajući.

A šta sam ja sada maloprije rekla?

"Khm, pardon! Teoretski, nisi rekla, već si pomislila, jer ako.." govori zlobnjak. Dobro, pomislila sam!

"James, jel znaš šta se događa s Elenom? Maloprije sam je zvala, a ona mi je doslovno rekla da me ne poznaje. Ništa mi nije jasno.." rekla sam tužno.

"Di?"

"Reci, James?" pitam ga već iznervirana.

"Zar ti ne znaš?" govori zbunjeno.

"Ne znam šta?" pitam ga.

No on ništa ne odgovara nego ispušta jedan dugi i teški uzdah.

"James, šta se dogodilo s Elenom?"

"Gdje si sad točno?"

"U stanu, zašto?"

"Jel se možemo naći u kafiću? Onom kod stare osnovne..?"

"Ovaj.. u redu, vidimo se za desetak minuta."

"Može." govori i poklapa.

Navlačim traperice i majicu, oblačim jaknu i cipele i uzimam ključeve i mobitel, te brzinski zaključavam vrata i silazim niz stepenice.

/.. nakon pet minuta ../

Dolazim do kafića kod stare osnovne i jedino što mogu primjetiti je visoki dečko koji je očito bio jedini gost u tom kafiću. Prilazim mu i grlim ga najsnažnije što mogu, a on mi uzvraća. Sjedamo na stolice i započinjemo razgovor.

"Pa.. ima li nešto što se promjenilo u tvome životu?" pita me James.

Ehh, kad bi samo znao..

"Puno toga, James. Ali sada me samo zabrinjava Elena. Zašto je tako postupila? Jesam ju uvrijedila? Jeli ljuta na mene?" obasipala sam ga pitanjima.

"Umm.. Di, vidi.. nije nimalo jednostavno.." govori James u stankama.

"El je doživjela tešku prometnu nesreću prije nekoliko mjeseci.." govori.

"Molim?!" je sve što sam uspjela reći.

Ne, ne, nisam dobro čula. El je imala nesreću? Zašto ja za to ne znam?

"Zašto ja za to ne znam?" ponavljam pitanje iz glave Jamesu.

"Diana, mi smo mislili da si ti započela svoj novi život. Odselila si se, promjenila broj, imaš cimera, posao.. mislili smo da ti više ne trebamo i to je jedini razlog.." govori. Srce me boli.

"Isuse Bože, James!" govorim bijesno. Pa kako su to mogli misliti?

"Ali, to nije sve strašno u vezi Elenine nesreće.." govori. Ima još?

Kimam glavom u znaki da nastavi.

"Diana.. ona.." govori, ali mu mogu osjetiti u glasu da mu je jako teško.

"Ona što?" pitama ga tužno.

"Ona ima amneziju, Diana. Ali ne bilo kakvu. Amneziju trećeg stupnja.." govori.

I u tom trenutku kao da mi je nego zabio noževe u srce. Nisam ništa govorila iako sam pokušavala. Ali nakraju sam ipak uspjela upitati:

"Što znači da.." ali više riječi od ovih nisu mogle izaći iz mojih usta.

"Što znači da je to posebna vrsta amnezije. Ne sjeća se nikoga od nas. Ni tebe, Diana. Samo svojih roditelja i nekog benda koji ona sluša. Ne znamo kako se tog benda sjeća, jer smo se mi družili godinama prije nego što je ona počela slušati taj bend, ali tako je. A znaš šta je najgore od svega? Svaki dan joj je isti onaj dan kad je doživjela nesreću, Diana. 10. ožujak. Svako jutro se probudi uvjerena da je danas 10. ožujka i svaki dan zaspe uvjerena da će sutra biti 11. I tako u krug. Već mjesecima, Diana. Mjesecima joj njezini roditelji pale istu epizodu one serije koju samo ona voli, istu onu nogometnu utakmicu koja je bila toga dana i koju oni već znaju napamet, istu vremensku prognozu, istu nezalivenu biljku. Isto sve, Diana."

Jedino što sam u tom trenutku danas ponovno osjetila su slapovi. Niagarini..

Joloo ♥
Gotov je i 13. dio :)
Puno hvala na 2,65K ♥
Žao mi je što ste čekali, ali imala sam gomilu obaveza i stvarno nisam mogla ranije (nadam se da razumijete) ♥
Oprostite na gramatičkim greškama ♥
Nadam se da vam se nastavak svidio.. :)
Sljedeći nakon 50 čitatelja♥

Volim vas sve punoo ♥

- D xx♥