Erida se srušila na pod i buket joj je ispao iz ruke. Makovi i ostalo cvijeće rasulo se po podu. 

Hipnos je pojurio odvezati Pasiteju. 

"Ljubavi, žao mi je što si to morala gledati. Prije nego što ti sve objasnim, moramo otići do Hada, i to što prije. Erida je pod njegovom zaštitom, pa ću morati snositi kaznu, ali želim se pobrinuti da ti više ništa ne može učiniti. A za to će ti trebati jača zaštita nego sama činjenica da si moja žena. Morat ćeš postati božica u Podzemnom svijetu, kako bi imala Hadovu zaštitu, i zaštitu ostalih pripadnika Podzemnog svijeta. Erida ništa ne može jednom od svojih." 

U nekoliko sekundi Pasiteja je bila odvezana. Hipnos ju je uhvatio oko struka te su uskoro zajedno letjeli mračnim olimpskim nebom. Bogovima i ljudima spremala se još jedna besana noć, jer je Hipnos imao važnijeg posla. 

Krovovi palača sada su se Pasiteji činili prijeteće. Blijedi mramor je bio okupan tamnim, mračnim bojama, tek su se ponegdje vidjeli traci svjetlosti koju je bacala Selenina mjesečeva kočija. 

No, nije bilo vremena za promatrati noćni izgled Olimpa i diviti se Hefestovim majstorijama. Hipnos je zamahivao svojim krilima, crnjim od noći, i polako se udaljavao od zamamnih svjetala Olimpa, dok mu se Pasiteja čvrsto držala za struk. Um joj je bio pun pitanja, neka su joj bila na vrhu jezika, ali se bojala pitati ih. Željela je čuti objašnjenje, Hipnosovu stranu priče, kao i čuti što je to učinio Eridi, no on je letio najbrže što je mogao pa ga nije htjela omesti. 

Uskoro su doletjeli do otoka Lemnosa, na kojem se i nalazila Hipnosova palača. Uma ih je dočekala ispred palače u suzama. 

"Gospo! Jeste li dobro?! Toliko smo se zabrinuli za vas." jedva je izgovarala kroz suze. 

"Dobro je, Uma. Moramo ju otići prijaviti kod Hada, predugo sam to odgađao. Onda ćemo ti pričati što se sve dogodilo." rekao je i poveo Pasiteju s druge strane palače. Tamo se, pomalo sakriven među stijenama, nalazio ulaz u Podzemni svijet. 

Pasiteji se nije činio nimalo velebnim, no pretpostavila je da je to samo kako smrtnici ne bi slučajno zalutali unutra privučeni raskošnim reljefima. Ne, ovo je bio tek procjep među stijenama, pored kojeg je na alfabetu bilo urezano "Had".  Hipnos je stao pred sam procjep i okrenuo se prema njoj.

"Draga moja Pasitejo. Želio bih ti se ispričati za sve ovo što si prošla otkako si moja žena. Počevši s gotovo prislnim vjenčanjem, pa sve do ove Eridine smicalice. Znam da je sad kasno za vratiti se i ispraviti neke stvari. Ti si za mene vezana božanskim brakom, i tu se više ništa ne može, no volio bih ti ponuditi slobodu izbora želiš li ući sada sa mnom u Podzemlje i potpuno mu se posvetiti. Ili želiš ostati živjeti s Umom u dvorcu u kojem ti ništa ne bi nedostajalo, a ja bih se maknuo i pružio ti mjesta i slobode koliko želiš, kada već to nisam učinio onda kad sam trebao. Što kažeš?" 

Pasiteja ga je pogledala u oči. Tog svog muža kojeg je počela upoznavati i u čijem je društvu počela uživati. I shvatila je da ne želi živjeti praveći se da su zavjeti između njih stvarni, čekajući da Erida opet udari. Željela je biti s njim, provesti svo vrijeme do kraja svijeta kraj njega i u njegovom sanjivom zagrljaju. Zato nije ni časa dvojila.

"Želim ostati s tobom. Želim biti božica Podzemnog svijeta."

Hipnosovim licem preletio je sanjivi osmijeh olakšanja. Uhvatio ju je za ruku i privukao u svoj zagrljaj. Spustio je svoje usne na njezine, no ovoga puta one nisu ostale hladne već su mu željno uzvratile poljubac. Ruke su im se ispreplele u zagrljaju, a njegov je čuperak pao na njezino čelo. U Pasiteji su se razvijali novi osjećaji, u trbuhu joj je bubnjalo, a koljena su joj podrhtavala. Hipnos kao da je to osjetio pa ju je pridržavao zagrljajem kojim joj je predao sve što je toliko dugo osjećao i čuvao u svojem srcu. Poljubac je trajao gotovo stoljećima, kada su se napokon odvojili jedno od drugoga. Hipnos joj se osmjehnuo, a zatim okrenuo prema ulazu u Podzemlje.

"Moramo poći. Had nas očekuje."