Umi se činilo kao da su sati prošli kada je Asklepije napokon došao. Bila je toliko uzbuđena i jadna da je potpuno zaboravila na društvene norme i pravila. Nije mu se niti naklonila niti ga posebno pozdravila s poštovanjem. Jednostavno mu je potrčala u susret. 

"Mora da je nešto ozbiljno kad me zove obična sluškinja." iznenadio se Asklepije.

Uma je samo progutala uvredu. Za nekoga tko je bio smrtnik, Asklepije se ponašao vrlo svojstveno bogovima. Naime, nakon smrti ga je Zeus postavio za boga liječništva. Uma je vjerovala da u njemu postoji još nešto smrtničke neiskvarenosti.

"Vrlo ozbiljno, gospodaru. Mislim da bi bilo najbolje da to sami izvidite. Teško da vam mogu ovako objasniti." rekavši to, povela ga je u blagavaonicu dvorca. 

Kada su ušli u sobu, Asklepije nije ništa rekao, nego se približio Hipnosu. Uma ga je čula kako mrmlja:

"Nevjerojatno..."

Skupila je hrabrosti te ga upitala.

"Znate li što im je?"

On je neodređeno odmahnuo glavom.

"Teško je reći, i da i ne. Siguran sam da je otrov, ne može biti ništa drugo, nema nikakvu ranu na tijelu. Naravno, otrov je vrlo jak, samo nekoliko otrova može onesposobiti boga. Vidiš li kako mu se oči prevrću, tijelo trza. Jaki otrovi bi ga uspavali na neko vrijeme. Ovaj je drugačiji, poseban. On ga neće ubiti ili nešto slično. On ima zadaću onesposobiti ga kako bi jedan drugi sastojak napravio nekakvu promjenu na njemu, ušao mu u misli ili slično." Uma je tiho zacviljela.

"Hoće li ih to uništiti zauvijek?" upitala ga je drhtavo, strepeći od odgovora.

"Ne, mislim da neće. Probudit će se kad mu otrov zatruje to što truje, a koliko će vremena biti zatrovan, ne mogu sa sigurnošću reći. To ovisi o jačini i količini otrova. Pretpostavljam da će se u nekom trenutku jednostavno povući. Imaš li ideju kako su se otrovali?"

Uma se zamislila.

"Pa, gospa Pasiteja je sinoć sama izašla u šetnji dok je gospodar Hipnos bio na dužnosti. Ujutro, kad su se probudili, odmah sam im poslužila doručak. Nisam im poslužila ništa neobično. Ambroziju, nektar i voće. Ambroziju sam nabavila od gospodara Ganimeda, Nektar od gospe Hebe, a voće od gospodara Dioniza." ispričala mu je.

"Hm, da, ja ne bih znao. Čini se to nećemo saznati, osim ako se oni sjete nečega kad se osvijeste. Dakle, sada samo preostaje čekati da se probude. I očekuj svašta. Zapamti da nisu pri zdravoj pameti. Možda će biti nasilni ili zli. Dobro, to je to od mene, ako se dogoditi nešto ne predviđeno, odmah me kontaktiraj."

Pružio je maleni kaducej, sličan onome Hermesovom, samo što je ovaj bio manje raskošan, jednostavan štap oko kojeg je bila omotana samo jedna zmija. 

Uma ga je spremila u džep svoje široke suknje te ispratila Asklepija. 

Glavom su joj se motale teške i crne misli. Strepila je za Hipnosa, a nije joj baš svejedno bilo ni za Pasiteju. Počela je plakati. Teške, slane suze kapale su joj niz obraze i ostavljale mokar trag na licu. Gotovo ritmično su padale na mramoran pod. Znala je da će to kasnije morati oprati, ali nije ju bilo briga. Prvi put u životu ju nije bilo briga. Samo je željela da se Hipnos i Pasiteja vrate. Da sve bude u najboljem redu i da svi budu sretni. 

Prenuo ju je glas.

"Misliš li ti prestati plakati?"

Podigla je glavu i iznad sebe ugledala Hipnosa. 

"Vi sluge imate vrlo čudne metode. Još nisam doživio da sluga pere pod svojim suzama, ali ako je djelotvorno, radi kako hoćeš. Samo požuri, treba još pripremiti ručak i očistiti sobe na katu."

Rekavši to, izašao je iz kuhinje.

Uma je na to samo još jače zajecala.

*******

Asklepije:

Sad tek kreće prava akcija. Nadam se da vam se priča sviđa.

Jelena 💜