7
Gelzenkirhen, Njemačka
Vrijeme je za Bellin polazak. Obučena i sa dva kofera pored sebe je stajala kod ulaznih vrata i razgledala okolo.
"Je li sve uredu, dušo?" Pitala ju je mama uzimajući ključeve s police.
"Jeste, ali će mi mnogo nedostajati Gelzenkirhen i društvo."
"Vremenom ćeš se naviknuti na to. Morat ćeš."
"Znam, ali opet.."
"Bit ćeš ti dobro. Tamo imaš Manuela, tako da će ti biti super."
"Upravu si." Osmijehnula se Bella.
"Požurite, dame. Zakasnit ćete."
"Nećemo, tata." Nasmijala se Bella grleći ga.
"Čuvaj se, Annabella." Tiho je rekao ljubeći ju u čelo.
"Hoću, tata. Volim te."
"I ja tebe volim." Nasmijao se.
"Idemo, Bella." Njena majka je povukla jedan kofer, a Bella drugi.
Ubrzo su se našle na putu ka aerodromu u Essenu, jer je najbliži. Na aerodrom su stigle za pola sata.
"Uff, dobro je." Bella je prošla rukom kroz kosu. "Nisam zakasnila. Koliko je sati?"
"Sedam."
"Super. Za pola sata je avion."
"Samo polako, dušo i sretno. Znam koliko si željela ići na bolji fakultet. Vjerujem ti. Znam da ćeš uspjeti u svijetu medicine."
"Hvala, mama." Ušuškala se u njen zagrljaj.
"Let E464 za Minhen polijeće za 20 minuta. Molimo sve putnike da se upute ka izlazu 21C."
"Čuvaj se, Annabella."
"Hoću, mama. Vidimo se." Bella je povukla kofere za sobom.
Avion se vinuo u nebo, a Bella je već počela osjećati nervozu i uzbuđenje u stomaku.
annabella.n95 off to Munich ✈
23,746 likes, 264 comments
@manuelneuer waiting for you, baby sis' 😊
@annabella.n95 love you, Manuu😊❤
@auer.er1k gonna miss you, babe💓
@annabella.n95 miss you too, bro😓
@lena123 good luck, schatzi😄
@annabella.n95 danke, liebe
@alexander on the plane with Marina..yaay😒 have a nice trip btw
@barbie23 shut up! 🙈
@annabella.n95 c'mon you two😂 thanks, Alexander..
@marta.amsel on my way to Dusseldorf with @auer.er1k😜
@annabella.n95 good luck everyone 💪 going to sleep😴
Bella je ostavila mobitel u džep i zaspala, jer ju čeka još 6 sati vožnje do Minhena.
(...)
Minhen, Njemačka
"Djevojko, probudi se." Prodrmala ju je neka starija žena.
"Molim.." Mrzovoljno je promrmljala otvarajući oči.
Ne voli kad ju neko budi, a njoj se baš spava.
"Slijećemo." Gospođa je kratko odgovorila.
"Dobro." Uspravila se i popravila kosu.
"Sigurno smo sletjeli u Minhen. Nadamo da ste uživali. Vaš let E464."
Bella je prevrnula očima i izašla iz aviona sa svojim koferČinama, ne koferima...Ušla je u terminal kako bi sačekala Manuela da dođe po nju.
"Annabella." Čula je poznati glas.
U njoj su se pomiješala sva osjećanja. Dlanovi su joj se počeli znojiti. Prošla je rukama kroz kosu ne vjerujući da nedaleko od nje stoji njen brat.
"Manu!" Ciknula je i potrčala prema njemu ostavljajući iza sebe i kofere i gomilu zbunjenih lica.
Manuel ju je snažno zagrlio i zavrtio.
"Sekice moja." Nije ju želio pustiti iz svog zagrljaja. "Tako si mi nedostajala." Prošaptao je.
"I ti meni. Nemaš pojma koliko." Obrisala je suze radosnice.
"Nemoj plakati. Razmazat će ti se tuš i maskara." Na ovo su se oboje nasmijali.
"Odmah idemo doma. Želim da nadoknadimo sve propuštene trenutke." Veselo je rekao i povukao njene kofere.
Bellino srce je bilo puno radosti, jer je konačno vidjela svog brata nakon toliko vremena. Odvezli su se do njegovog doma.
"Bella, tako mi je drago što si tu." Rekao je Manuel veselo.
"I meni isto." Nasmijala se Bella uzvrativši zagrljaj.
"Dobrodošla."
"Hvala."
"Da ti pomognem." Uzeo je oba kofera.
"Ma ne muči se. Mogu ja to sama."
"Ni govora. Ti si gost." Manuel je već skrenuo iza ćoška s Bellinim koferom, pa ga je Bella samo pratila.
Manuel je unio njene kofere u neku sobu, koja je bila jednostavno, ali i predivno uređena.
"Prelijepo je. Još miriše na višnju. Moj omiljeni miris. Kako si znao?" Pitala je Bella rukom prelazeći preko posteljine mirisa višnje.
"Još uvijek se sjećam, sekice."
"Misliš na sve." Nasmijala se Bella.
"Naravno. Nego, od sada ćeš ovdje ići na medicinski fakultet."
"Napokon sam i to dočekala."
"Hoćeš da te odvezem tamo sutra?"
"Može. Hvala."
"Nemaš se šta zahvaljivat', sekice. To je dužnost starijeg brata."
"Da vozika svoju sestru uokolo."
"Baš." Nasmijao se Manuel.
"Nadam se da ćeš uspjeti ovdje."
"I ja se nadam. Naporno sam radila."
"Upornost se isplati."
"Baš tako."
"Idem ja sad, a ti se odmori od napornog puta."
"Hoću. Hvala opet. Šta bih ja bez tebe?"
"Ma ništa." Osmijehnuo se Manuel zatvorivši vrata na izlazu.
Annabella je razgledala sobu. Drago joj je što je konačno sa svojim bratom. No, jedva je čekala da počne pohađati svoj novi fakulteti koji je nažalost daleko od njenih prijatelja.
(...)
Annabella se ujutro brzo obukla.
"Jesi spremna, Bella?" Pitao je Manuel.
"Jesam. Samo još da obujem gležnjače." Bella je navukla gležnjače i izašla u hodnik.
"Dobro ti stoje."
"Hvala. Tako je to kad si visok 168 centimetara."
"Ajooj." Nasmijao se.
"Gdje ti je auto?"
"Na popravci. Trebam uskoro otići po njega, tako da..ništa od vožnje." Slegnuo je ramenima.
"Možemo pješke."
"Dobro onda. Taman da malo upoznaš grad."
Polako su krenuli prema fakultetu koji je od njih udaljen nekih 20-ak ili 30 minuta pješačenja. Usput su svratili po "coffee to go" i uz mnogo priče stigle do fakulteta.
"Ajde ti, čekam te ja ispred."
"Hvala." Bella je uzdahnula i pokucala na vrata direktorove kancelarije.
"Naprijed." Čulo se s druge strane vrata.
"Dobro jutro." Osmijehnula se Bella sjedajući na udobnu kožnu fotelju.
"Dobro jutro. Izvoli."
"Ja sam Annabella Neuer i došla sam se upisati."
"A ti si znači Annabella. Iz Gelzenkirhena, zar ne?"
"Da, da." Klimnula je glavom.
"Spominjali su te."
"Po dobrom, nadam se." Nervozno se osmijehnula.
"Svakako. Tvoji papiri su još jučer poslani ovdje, tako da si ti praktično i upisana."
"To je super. Kada ću početi ići na predavanja?"
"Sada. Pokazat ću ti gdje trebaš."
"Okej. Hvala, gospodine."
"Nema na čemu."
Bella je samo izašla vani i rekla Manuelu da ju ne čeka i ponovo se vratila unutra. Direktor ju je smjestio gdje treba, a ona je odmah počela shvatati predavanja i princip rada ovog fakulteta.
"Bit će lakše nego što sam mislila." Pomislila je i zadovoljno se osmijehnula.
-So, what do you think? Ostavite VOTE i KOMENTAR! Da konačno dođem do 100 vote-ova😅 ili barem 50. 😂
Poyy💋❤
Bạn đang đọc truyện trên: Truyen247.Pro