-nakon čitanja ovog dijela odgovorite na par važnih pitanja ...🔽

...

"Ovo ljeto ću vjerovatno postati novi igrač PSG-a."

"Zašto bih se trebala ljutiti?" Nasmijala se. "To je super. Igrat ćeš u većem klubom i bit ćeš više primijećen. Mnogo mi je drago zbog tebe."

"Ozbiljno?"

"Pa naravno. Ne dobijaju se takve ponude svaki dan."

"To si upravu. Ali, naša veza.."

"Šta s njom?"

"Ne mislim prekidati, ali sada će nas dijeliti država, a ne grad."

"Totalno te razumijem." Bella je klimnula glavom. Bilo mu je drago što ga razumije. "A ako se potrudimo, veza će opstati. Nebitno, hoćeš li ti biti u Francuskoj, Njemačkoj ili na kraju svijeta. Važno je da si u mom srcu. I tako će zauvijek ostati."

Draxlera je ubijala u pojam svaka njena riječ, a i pogled također.

"Prije dvije godine sam imala divnu vezu, koja je grozno okončana. Slijepo sam vjerovala, a ta osoba mi je zabola nož u leđa."

"Znam.." Tiho je rekao.

"Kako?"

"Meyer mi je rekao. I da, ne znam ime tog lika."

"Okej. Imam i ja tebi nešto važno za reći tj. imam nešto za dodati."

"Izvoli."

"Prvi put nakon tog momka nekom vjerujem. Zato ti budi iskren sa mnom. Šta god, kako god bilo, ne laži me, Juliane."

Draxler je samo klimnuo glavom. Ostao je bez teksta.

"Izvolite." Konobar je spustio njihove narudžbe na stol. "Uživajte."

Draxlera su te misli morile čitavu noć.

(...)

"Kakvi su ti planovi za sutra?" Pitala ga je Bella. Ponovo je bio izgubljen i zbunjen.

"Ne znam. Trening i kući. Zašto?"

"Aha. Ako želiš, ajmo na klizanje sutra."

"Gdje?"

"U centar grada. Znaš kako je predivno. Jučer sam prošla pored i na prvi pogled mi se svidjelo."

"Pa može. Ali nisam neki ekspert u klizanju samo da znaš."

"Nema veze. Drži se ograde."

"I tako ću pasti." Požalio se.

"Šta fali? Ljudi će uživati. Biće vrh." Nasmijala se Bella.

"Aa daaajj, Bellaaa.." Napravio je raspekmeženu facu.

"Ajde, ne budi beba."

"Ali ja jesam beba. I to tvoja beba." Prebacio je svoju ruku preko njenog ramena.

"Jesi. Ne dam te nikome. Za života dva."

"Koliko mi je žao te djevojke." Progovorio je glasić. "Plakat ću. Kakav ja posao imam? Biti savjest Juliana Draxlera."

"Jooj, šuti." Pomislio je i prevrnuo očima. Savjest se uvijek javi u pogrešnom trenutku.

"Želim ti sreću u PSG-u."

"Hvala, ali još ništa nije sigurno. Sve su to neka nagađanja."

"Ma doći će sve na svoje. Imat ćeš još bolju budućnost tamo."

"Tako nekako."

"Želiš li to? Jesi spreman?"

"Iskreno...da. Volio bih preći u PSG. Ne znam baš da li sam spreman. To je ipak druga država i liga, a ja nisam igrao nigdje van Njemačke."

"Prihvati nove stvari i izazove. Naviknut ćeš se."

"Misliš?"

"Znam. Jednostavno moraš. Nisi jedini kome je tako."

"Znam."

(...)

Draxler je nakon šetnje Bellu dovezao kući.

"Da znaš, tu sam za tebe." Bella je spustila svoju ruku na njegovu i uputila mu blag osmijeh.

"Hvala, ljepotice." Položio je desnu ruku na njen obraz i svoje usne na njene. "Volim te."

"Volim i ja tebe, Draxi. Vidimo se." Izašla je iz auta i mahnula mu, dok je on u sebi proklinjao sve živo.

ANNABELLA P.O.V.

Annabella je veselo ušla u kuću. Njeni roditelji su već bili tu.

"Gdje si ti bila?" Pitala ju je mama.

"Vani s Julianom."

"Zabrinula si me."

"Ajooj, mamaa", zagrlila ju je Bella, "nemaš se potrebe brinuti. Dobro sam. U sigurnim sam rukama."

"Dobar je taj Draxler." Javio se njen tata.

"Jeste. Zaista je divan." Veliki osmijeh joj se pojavio na licu.

"Samo neka ste sretni i zadovoljni."

"Hvala, tata."

Bella je ušla u svoju sobu i presvukla se u piđamu. Ubrzo je zaspala.

MANUEL P.O.V.

Manuelu je sve potaman. Aleksandrina porodica ga je prihvatila i već ga zovu zete. A Aleksandra se svaki put zacrveni kada ga tako nazovu, što je njemu izuzetno slatko.

"Možda bude i toga ako Bog da." Nasmijao se Manuel.

"Naravno, zete." Uzvratio je Aleksandrin tata, Stjepan.

"Tata, nemoj ga tako zvati." Zacvilila je Aleksandra sjedajući pored Manuela.

"Kao da ti smeta, draga." Reče njen otac.

"Tvoj tata je upravu." Manuel je prebacio ruku preko Aleksandrinog ramena i spustio pogled na nju.

"Nemoj se ljutiti, bebo." Tiho joj je rekao da njen otac ne čuje, a zatim je ostavio poljubac u njenoj kosi.

"Ma ne ljutim se, nego mi je malo neugodno." Tiho je odgovorila. Još uvijek su tiho razgovarali.

"Ajooj, duša moja." Osmijehnuo se.

(...)

manuelneuer story

Sushidate mit ihr😊 #tb #Hamburg

Sjeo je na krevet. Spavaju u Aleksandrinoj sobi. Spustio je glavu i glupavo se nasmiješio. Bio je to onaj pravi, iskreni i zaljubljeni osmijeh.

ALEKSANDRA P.O.V.

Aleksandra se istuširala i odjenula Manuelov dres i neki šorc. Vidjela je Manuela kako sjedi na krevetu s osmijehom na licu.

"Ljubavi, čemu takav osmijeh?" Pitala je s osmijehom.

"Čisto onako." Slegnuo je ramenima. "Zaljubljen sam."

Kada je pogledao Aleksandru, momentalno se namrštio.

"Manu, šta ti bi?"

"Šta si to obukla?"

"Ne razumijem. Šta ovom fali?"

"Pa obukla si šorc, a januar je. Smrznut ćeš se."

"A dragi Manu, neću." Nasmijala se. "Ionako ima grijanje u cijeloj kući."

"Neka. Smrznut ćeš se, a onda ćeš biti bolesna. Ne želim da se razboliš, ba."

"O Bože, koji si ti paničar." Prevrnula je očima i otvorila svoj ormar. Uzela je crne helanke, te se presvukla u kupatilu.

"Zadovoljan?" Raširila je ruke.

"Cakum pakum." Osmijehnuo se.

Aleksandra je vratila šorc u ormar i sjela pored Manuela.

"Znači, zaljubljen si." Nasmijala se.

"Da." Stidljivo je odgovorio, kao malo dijete.

"I ja isto."

"Znaš, mnogo sam sretan s tobom." Legao je u njeno krilo.

"Ja sam presretna s tobom." Spustila je ruku u njegovu kosu. Tako je bila meka i nježna. "Odavno sam zaljubljena u tebe."

"Ozbiljno?"

"Da. Ali, to nije bila ona fan zaljubljenost, nego ona prava."

"Ajooj."

"Isto tako sam mislila da nikad nećemo biti zajedno."

"Zašto to?"

"Zato. Mlađa sam od tebe osam godina, a i nisam dovoljno lijepa da bih bila s tobom."

"Pa šta ako si mlađa. Oduvijek je mlađe slađe." Nasmijao se. "I ne pričaj gluposti. Prelijepa si i nisi mi se svidjela samo zbog izgleda."

"Drago mi je."

"I ja sam također mislio da nisam za tebe."

"Zašto?"

"Mislio sam da si predobra za mene i da te ne zaslužujem."

"A duša moja mala." Spustila je glavu i poljubila ga na blic. "Itekako me zaslužuješ. Vrijedan si me. Volim te najviše."

"Volim i ja tebe." Osmijehnuo se.

"Zauvijek?"

"Zauvijek, bejb." Ustao je iz njenog krila i oborio ju na krevet.

"Manu, šta to radiš?" Nasmijala se Aleksandra.

"Večeras si moja." Namignuo joj je.

(...)

Manuel se probudio sa Aleksandrom pored sebe. Spokojno je spavala s glavom na njegovim prsima.

Osmijehnuo se i pomilovao ju po kosi. Shvatio je da nema majicu na sebi. Tada se glasno nasmijao. I Aleksandra se probudila.

"Dobro jutro." Rekla je sanjivim glasom s osmijehom na licu.

"Dobro jutro, sunce moje."

"Zašto si bez majice?"

"Šta ti misliš?" Osmijehnuo se, a Aleksandra je preblijedila.

"Nismo valj..."

"Ne, ludice." Nasmijao se. "Ali smo bili ludi."

"O Bože." Prekrila je lice rukama.

"Hej, šta je bilo?" Manuel joj je maknuo ruke s očiju.

"Stid me."

"Nemaš potrebe biti stidna. Djevojka si mi. Ne smeta mi."

"Daj, bježi." Nasmijala se i udarila ga jastukom. "Kada se vraćamo u Minhen?"

"Za par dana. Zašto? Htjela si još ostati?"

"Da."

"Okej, ti ostani. No, ja ću morati nazad."

"Razumijem. Samo se čuvaj. Nemoj da te neka ukrade."

"Kako će kad sam samo tvoj.."
Ostavio je poljubac na njenom čelu i obukao majicu.

-Evo opet malo Manu&Aleks trenutaka. 😋

VAŽNO🔽

❓ Šta mislite šta će se desiti nakon ovoga? Kakve su vaše prognoze za dalje? ❓

-Ostavite VOTE i KOMENTAR!