Ušla sam u Central Park i počela šetati, pokušavajući se uvjeriti da ovo nije ludost što činim, ali bilo je bezuspješno. I dalje sam vjerovala da je ovo totalna ludost i da ću odavde otići slomljena srca, no odlučila sam maksimalno uživati ovih nekoliko sati koliko će trajati moj boravak u New Yorku, u svom rodnom gradu jer sam možda ovo jedina prilika da ga vidim.

Duboko sam udahnula zrak oko sebe. Posvuda sam vidjela zaljubljene parove kako se drže za ruke i cure su držale crvene ruže u ruci.

Bilo mi je drago što nitko od njih ne obraća pažnju na moj desni dio lica koji sam prekrila svojom zlatnom kosom već u svom stanu.

Šetala sam i divila sam se tom predivnom i velikom Central Parku. Onda sam osjetila lijepi miris hot doga i odjednom sam osjetila strašnu glad za hranom koju nisam osjetila od večere koja je bio kao i svake večeri kutija sladoleda od vanilije.

Išla sam prema tom mirisu jer sam si odlučila kupiti hot dog i pojesti ga sa užitkom.

Stala sam u dugi red za štand sa hot dogovima koji se brzo pomicao, pa sam za 10 minuta dobila svoj hot dog i na klupi ga pojela.

Kada sam bacila vrećicu u smeće, otišla sam u Zoološki vrt da vidim malo divlje, ali dresirane životinje.

Tuljan me je poprskao vodom i tako mi upropastio ljubičastu majicu dugih rukava i traperice koje sam odjenula danas ujutro za susret sa Richardom. Ali na tu slatku životinju se ne mogu ljutiti, pa sam mu brzo pružila ruku mira koju mi je on i dotaknuo svojom perajom.

U kuću sa zmijama i ostalim kukcima nisam ulazila jer ih se bojim.

Žirafa me svojim jezikom dotakla po tjemenom i natjerala me da se nasmijem od srca.

Kada sam napokon došla do kralja životinja, poklonila sam mu se, a kada sam se digla i pogledala lava u oči, vidjela sam da ima ožiljak na lijevoj strani lica.

Na trenutak sam se upitala je li se to on borio za svoju lavicu ili ju je možda branio od drugih lavova, pa je tako zaradio taj ožiljak ili je u pitanju bilo nešto sasvim treće.

Nakon što sam napokon izašla iz zoološkog vrta, bilo je već pola dva na mobitelu, pomalo me već hvatala nervoza zbog susreta s njim.

Sat i pol kasnije:

Mobitel je pokazivao tri sata, a moje srce je uzrujano kucalo dok sam sjedila na klupi i gledala uokolo. Digla sam se sa klupe i još jednom pogledala uokolo. Ali nikoga nije bilo sa ružom u ruci.

A meni je srce htjelo eksplodirati od jakih otkucaja. Duboko sam udahnula, te sam spremila mobitel u torbicu i pošla prema izlazu Central Parka.

No tik na izlazu, vidjela sam gospodina sa ljubičastom ružom u ruci bio je okrenut prema fontani i gledao je u nešto, nešto poput neke fotografije.

Stajala sam metar od njega, no bojala sam se zazvati ga jer sam mislila da to možda nije on.

Vidjela sam kako taj papir sprema u džep svoga bijelog odjela i okreće se prema meni, a ja gubim dah jer sam ispred sebe vidjela doktora Gabriela Daya, onog koji me ostavio samu u ovom okrutnom svijetu.

U trenutku poželim vikati na njega, napasti ga jer mi je u mnogobrojnim pismima obećao da me nikad neće ostaviti samu bez ikoga svoga, ali ipak je to učinio, no u drugom trenutak poželim ga zagrliti i nikada više ne puštati.

„Doktore Gabriele Dayu?" – zazivam ga umjesto obje neprimamljive i nepristojne opcije.

Gospodin sa ljubičastom ružom u ruci mi polako i nijemo prilazi, te kada mi priđe, sasvim me nježno uhvati za moju desnu ruku.

„Stephanie, hajmo sjesti na klupu, molim te." – kaže mi nepoznati muškarac koji je nevjerojatno nalik na doktora Daya i zna mi ime.

Ja sam mu samo klimnula, no kada smo došli do klupe, ja sam odbila sjesti.

„Neću sjesti dok mi ne kažeš, Gabriele, gdje si bio cijelo ovo vrijeme?" - rekla sam dok sam ga gledala ravno u lice.

„Dobro. Htio sam da sjedneš jer..." - riječi su mu zastajale u grlu.

„Reci Gabriel, otkud ti tu?" – povikala sam jer mi je bilo svega dosta.

„Nisam Gabriel, nego sam Richard tj. Richie, a Gabriel je bio moj otac." – uspio je to izgovoriti u jednom dahu, a onda se rasplakao.

Meni ništa nije bilo jasno i gledala sam ga zaprepašteno.

„Richie?" – pitala sam ga šokirano.

„Da, ja sam taj kojeg si čekala da dođe." – rekao mi je nježno dok mi je predavao ružu i dok su mu suze padale po pločniku.

„Hvala ti za ružu, ali čekaj malo Richarde. Rekao si mi da ga ne poznaješ, a kako ti može biti sada otac?" – rekla sam, gotovo vikajući, ne obazirući se na njegove suze.

„Na neki način ga i nisam poznavao jer je non stop bio u bolnici, ali kad bi bio doma to kratko vrijeme, bio je divan." – rekao je kroz suze.

Po prvi put su mi uši proparale riječi „bio", iako sam ju do sada ignorirala, i pogađale mi srce.

„Bio? Reci mi što se dogodilo s njim?" – upitala sam ga.

„Prije 25 godina je umro od raka gušterače. Bolovao je 3 godine i umro je u snu u svom domu, no nije prestajao raditi do zadnjeg dana." – rekao je dok su mu se slijevale suze niz obraze.

A ja sam stajala kao ukipljena i gledala u oči čovjeka koji je bio toliko sličan svom ocu koji me, sada sam shvaćala, nije namjerno napustio. Napustio ju je jer je umro od raka koji razara dušu, ali on je do zadnjeg dana bio na raspolaganju u bolnici.

Sada sam se kajala što sam ga nazivala izdajnikom sve ove godine jer to nije bio. Samo ga je viša sila odvojila od mene.

„Kada je on umro. Pronašao sam tvoja mnogobrojna pisma koja je uredno donosio kući bez koverte. Bili su puni tvoje ljubavi prema njemu. Pročitao sam ih sve do jednog. No čitajući ih, shvatio sam da ti nemaš pojma da je on bolestan." – nastavio je kroz suze.

„Točno, nisam znala da je bolestan, ali nastavi." – odgovorila sam i potaknula na daljnju priču.

„Nitko od nas dvoje tj. mame i mene nije ti znao adresu da bi ti napisao da je tata umro. Našao sam posljednje pismo koje je napisao noć uoči smrti i na njemu samo piše Stephanie Sutton i zato ti nisam odmah odgovorio kada si mi rekla puno ime i prezime jer sam u šoku išao gledati to pismo i ime i prezime je odgovaralo upravo tebi. A kada si mi rekla za ime i prezime mog oca, nakratko sam se odjavio jer sam otišao potražiti sliku tebe i mog oca koju je on čuvao." – rekao je brišući suze.

Izvadio je neotvorenu omotnicu i sliku koja je bila okrenuta prema njemu.

„Hoćeš li ga pročitati?" – upitao me je.

„Da." – rekla sam bojažljivo jer će mi to pismo možda otvoriti stare rane.

Uzela sam prvo omotnicu iz njegovih ruku.

„No reci mi prvo jednu stvar jesi li znao da sam to ja kada si mi se javio?" – pitala sam ga.

Richard je odmahnuo glavom.

„Ne, nisam, kunem ti se. Nisam ni naslutio da si to ti sve dok nisi rekla cijelo ime i prezime." – rekao je gledajući me ravno u lijevo oko sa puno ljubavi.

Sjela sam na klupu i otvorila sam omotnicu. Izvadila sam pismo i rastvorila ga i počela ga čitati, shvativši da je ipak primio ono moje pismo o upadanju u medicinsku srednju školu.

„Draga moja gusarice Stephanie. Neizmjerno sam sretan što si upala u toliko željenu medicinsku srednju školu i nadam se da ćeš ispuniti svoju veliku želju iz djetinjstva i doći ovdje raditi kao jedna od najboljih doktorica. Svi te sa radosti iščekujemo. Želim ti jednog dana biti kolega, a ti moja kolegica i da potučeš sve moje teorije i da ponovo budemo zajedno, no ovaj put kao dobre kolege.

Ne znam zašto ti ovo tek sada pišem, ali imam 10-godišnjeg sina Richarda kojeg sam dobio malo nakon što si ti otišla iz bolnice. Ne znam hoće li ići mojim putem ili mamin ili pak svojim? Žena mi je ekonomistica, zove se Gloria.

Htio bih da se jednog dana upoznate jer su oni divni ljudi baš kao i ti.

Siguran sam da ćeš steći puno novih prijatelja i u srednjoj kao i u sirotištu.

Ne zaboravi, budi uvijek sretna i vesela.

PS: Ne zaboravi mi pisati kako ti je prošao prvi dan u srednjoj.

Tvoj Gabriel, tvoja vječna simpatija."

Ovo sam pismo čekala zadnjih 25 godina i mislila sam da nikad neću dobiti, ali sada ga držim u ruci i u potpunosti sam se sada slomila.

„Piše i o tebi i mami." – rekla sam mu dok sam ronila suze.

„Slobodno pročitam?" – pitao me dok je i on sam ronio suze.

„Naravno. Ipak ti je otac." – rekla sam dok sam mu predavala pismo.

Uzeo je pismo. A dok ga je čitao, ja sam nam vadila po papirnatu maramicu iz svoje torbice.

„Imaš puno prijatelja?" – upitao me je dok je uzimao papirnu maramicu iz moje ruke.

„Obećanje koje sam tvom ocu dala pri izlasku iz bolnici bilo je nemoguće ispuniti jer kada sam došla u Chicago u sirotište počeli su me već prvi dan vrijeđati zbog ožiljka, govorili su mi strašne stvari i to se nastavilo iz dana u dana. Zatvorila sam se u svoju sobu i tamo je bio moj svijet. Kada je tvoj otac napisao prvo pismo u kojem mi je čestitao šesti rođendan, počela sam mu lagati da mi je dobro u sirotištu i da imam puno prijatelja jer sam žarko htjela da misli da sam sretna kao što sam mu obećala da ću biti, no nisam imala nikoga osim njega. A kada sam napokon mogla otići u studenski dom, nadala sam se boljem i ljepšem životu, no postao je još gori. Prvi dan na poslu su me vrijeđali jer sam digla kosu u konjski rep koji obožavam nositi, zato pokrivam kosom ožiljak i izgubljeno oko. Jedina prijateljica mi je Molly koja je napravila profil na toj aplikaciji Badoo." – rekla sam mu to kroz gorke suze koje nisam brisala, iako sam u ruci držala maramicu.

Jednostavno sam morala nekome olakšati dušu, pa makar me sada i ostavio samu usred ribnjaka Central Parka.

„Ovo ste vi?" – pitao me je dok je polako okretao fotografiju koju je držao u ruci.

Na slici sam bila ja sa širokim osmijehom na licu i sa crvenim povezom na oku i on(doktor Gabriel Day) koji se smijao u fotoaparat samo nekoliko dana prije mog odlaska iz bolnice. Ponovo sam bila lijepa na toj slici unatoč groznom ožiljku koji je bio vidljiv, no ja sam tad blistala od veselja i sreće koje sam negdje putem izgubila.

Ja sam samo klimnula jer su me moje suze gušile.

„Da, znao sam to jer je na pozadini napisao „Stephanie Sutton, moja najdraža pacijentica i ja", isto sam to našao u njegovim papirima kada je umro.„ – rekao je sa dubokim uzdahom i vraćajući mi njegovo pismo.

Dok sam spremala pismo u svoju torbicu, gledala sam ga jer sam mislila da će pobjeći, no bez obzira na sve što je saznao i znao o meni, nije bježao, niti me vrijeđao. Naprotiv gledao me je očima, usudila bi se reći, očima ljubavi, no nisam se htjela zanositi i vidjeti ono čega nema.

„Richie, a gdje ti je mama?" – pitala sam ga dok sam se dizala sa klupe i brišući preostale suze.

„Poginula je u prometnoj nesreći prije 15 godina i sada je s njim. Zamišljam ih vesele i sretne što su se našli u vječnosti." – rekao je mirno.

„Ajme, stvarno te nisam htjela podsjećati na to." – rekla sam to sa dubokom sućuti u glasu.

„Ne, u redu je. Bilo je to davno. Nego sigurno si shvatila da sam kirurg za abdomen i da radim u istoj bolnici kao i moj otac. No ovo ti nisam ništa mogao reći preko poruka kada sam shvatio tko si zapravo ti" – rekao je dok je spremao fotografiju natrag u džep odjela.

Sada sam shvatila da će ostaviti samu jer mi je već sve rekao i ne treba se zadržati pored rugobe, čudovišta i nakaze.

„Ahh... zato si me pozvao, samo da mi kažeš sve ovo i otiđeš?" – rekla sam dok sam mu okretala leđa jer mi je srce pucalo od bola i jedva čekala da se sklonim u svoju sobu u hotelu Plazi i da me nikoga ne gleda ovdje.

Prišao mi je i zagrlio me za struk sa leđa.

U tom trenutku sam osjetila toplinu oko srca, no čuđenje je ipak prevladalo u mojoj duši.

„Nije to glavni razlog zbog čega sam te pozvao ovdje u srce New Yorka." – šapnuo mi je na uho.

„Nego koji je glavni razlog?" – uplašeno sam ga pitala.

„Ova ljubičasta ruža ima svoje značenje. A značenje je da sam te zavolio na prvi pogled i godinama te već volim, iako si mi samo slika na fotografiji i tek slovo na papiru. Nisam znao hoću li te ikad upoznati? Nisam znao jesi li živa, što je s tobom?. No vjerovao sam, svim srcem sam vjerovao da ću te naći i evo te napokon u mom naručju." – rekao je dok je gledao u ružu koja je ležala na klupi.

A ja sam mislila da sanjam jer je ovo bilo predobro da bi bilo istinito.

Sada me okrenuo prema sebi i počeo mi polako micati kosu sa desne strane lica, a ja sam mu kao okamenjena to dopustila jer sam gledala u njegovo lice.

„Ne! Rugati će mi se svi ovi ljudi. A ti mi se rugati kad ga vidiš uživo." – viknula sam na njega kada sam shvatila što čini, no već je bilo kasno jer mi je kosa već bila iza uha.

„Nitko ti se neće rugati. Naprotiv, ožiljak te čini tako posebnim." – rekao je dok ga je gledao ravno u njega.

A ja sam imala osjećaj da svi oni ljudi koji su oko nas gledaju samo u mene tj. u moj ožiljak.

„Richarde, gledaju me." – rekla sam mu.

„E sada ćemo to riješiti." – rekao je i okrenuo se gledateljima koji su nažalost gledali Stephanie tj. u njen ožiljak sa gnušanjem kao i svaki put kada bi ga razotkrila.

„Pozor ljudi, ovo je Stephanie Sutton i ona je ljubav mog života. Ovaj predivan ožiljak ju podsjeća na ono što je prošla u svom najranijem djetinjstvu, a to je da je preživjela pad na oštar nož dok je njena kuća gorjela. Bila je u komi 8 mjeseci i čudom se probudila i tako je dobila borbu za život, a njeno izgubljeno oko i ovaj ponavljam predivan ožiljak koji će nositi zauvijek na svom licu samo kao podsjetnik da se izborila za život. I zato ju sada pitam: Stephanie, hoćeš li se udati za mene i ostatak svoga života dijeliti sa mnom?" – vikao je to ljudima oko njih.

Čula sam pljesak na njegov govor i veseli smijeh ljudi oko njih.

A ja sam samo mislila na posljednju rečenicu, a onda sam vidjela kako je Richard kleknuo pred mene.

„Budi mi žena, Steph, hoćeš li?" – upitao me je klečeći ispred mene i gledajući ravno u zdravo oko.

Nisam ni trenutka razmišljala.

„Da!" – rekla sam bez ijednog trenutka razmišljanja.

Pljesak se pojačao.

A ja sam se u trenutku našla u strastvenom poljupcu koji sam dugo godina čekala. Uzvratila sam mu istom strasti, iako mi je to prvi put.

„Richie, je li naš susret slučajnost ili sudbina?" – upitala sam ga kada mi je na trenutak dao da prodišem.

„Stephie, mislim da nije ni jedno ni drugo, nego on" – rekao je brzo, pa me je nastavio ljubiti.

Ja sam znala na koga misli kaže „on".

„Volim te najviše na svijetu, Stephanie Sutton" – još je jednom veselo povikao da ga svi dobro čuju.

A ja sam tada u njegovom sigurnom naručju, pogledala sam na trenutak gore u nebo.

„Hvala ti Gabriele na ovom tvojem predivnom sinu" – šapnula sam u zrak.

„I ja tebe volim, Richarde" – šapnula sam mu na uho i čvrsto ga zagrlila oko vrata.