Dok sam sjedila na hladnom podu u toaletu, a suze su mi se slijevale niz lijevi obraz, razmišljala sam o obećanju danom doktoru Day-u da ću biti vesela i sretna curica.

Odmah nakon što sam zakoračila u sirotište u Chicagu, ona vesela i sretna Stephanie je nestala u potpunosti i ostala je samo ova nesretna i tužna Stephanie jer sam izašla iz sigurnosti mirisne i predivne bolnice pune mojih prijatelja.

Ostala sam bez sigurnosti i bačena sam u surov svijet izrugivanja zbog izgleda mog unakaženog lica.

Po dolasku u sirotište u Chicagu u prekrasnom dvorištu sa puno djece koji su se dotada sretno igrala, no kada su me vidjela, dotrčali su do mene i gledali me kao da sam spodoba. A onda sam bila po prvi put u svom životu izložena ruganju na račun mog lica. Pogledala sam gospođu Harrison koja me držala za ruku kao malu bebu, no ona je šutjela i gledala u vrata sirotišta, dok su mene druga djeca kamenovala ružnim riječima.

„Rugobo, kako možeš živjeti s tim licem?" – vikao je jedan dječak

„Nakazo, zarazit ćeš nas svojom ružnoćom!" – vikala je jedna djevojčica u dvorištu.

„Čudovište, došla si nas plašiti prije spavanja, zar ne?" – pitali su me treći.

Onda je napokon izašla direktorica sirotišta koja se srdačno pozdravila sa gospođom Harrison koja me je tada i pustila iz čvrstog stiska svoje ruke, a ja sam stajala kao ukopana i samo šutjela.

„Gospođo Pittman, ovo je djevojčica o kojoj sam Vam govorila. Zove se Stephanie Sutton." – rekla je gospođa Harrison.

„Gospođo Harrison, ja nisam mislila da je to tako ružno dijete. Ponovite mi zašto ste je doveli ovamo?" – pitala je gospođu Harrison i pogledala me sa gađenjem.

„Dovela sam je k Vama zato što je moje sirotište prepuno, a i previše su joj..." – rekla je tiho, pa se približila bliže gospođi Pittman.

„...unakazili lice u bolnici silnim operacijama koje su kao pokušavali otkloniti taj ožiljak" – rekla je tiho.

„Ok, s obzirom da sam upoznata sa njenom obiteljskom situacijom, prisiljena sam ju zadržati" – rekla je gospođa Pittman.

Gospođa Harrison se pozdravila sa mnom i zauvijek otišla iz mog života kao i moja mama i moj tata.

Bila sam prisiljena ostati u jednom sobičku u kojem sam samovala sve do svoje punoljetnosti, no u tih 13 godina sam bila više u Chicagiškoj bolnici i pokušavala ispraviti svoje lice, nego li u samom sirotištu.

Uvijek bi mi se budila nova nada za bolje sutra, no to bolje sutra nikada nisam dočekala. Svaki put kad bi se zavoji sklonili nakon još jedne operacije, dali bi mi ogledalo da se pogledam, no ja bi i dalje svaki put vidjela nakazu koja hoda svijetom i plaši ljude.

Samostojeće ogledalo u svojoj sobi sam prvi dan pokrila prekrivače jer se nisam htjela vidjeti svoj odraz u tom ogledalu jer sam vidjela samo taj prokleti ožiljak i ništa više od toga.

No prije nego što sam zauvijek otišla iz sirotišta, gospođa Pittman me pozvala u svoj ured. Naravno, izvukla sam svoju dugu kosu prema ožiljku i uzela sam u ruku ruksak sa odjećom i knjigama jer sam već dvije godine uredno išla u medicinsku srednju školu i sada sam se selila u studenski dom gdje sam se nadala da me čekaju bolja vremena.

„Dobro jutro, gospođo Pittman" – rekla sam joj pri ulasku i sjela nasuprot nje, držeći čvrsto svoj ruksak u ruci.

„Stephanie, zar nas već napuštaš?" – rekla je to pokušavajući glumiti žalost zbog mog odlaska.

„Da, napuštam vas jer imam 18 godina i idem živjeti u studenskom domu gdje mi je i mjesto" – rekla sam joj ravnodušno gledajući je u oči.

„Da, već si djevojka i ideš svojim putem, neka ti je sretno" – rekla je to, dok je skretala pogled sa mog lica.

„Hvala Vam, nego samo još jedno pitanje prije nego što odem jednom zauvijek kroz ova vrata" – rekla sam joj.

„Reci" – rekla je sa smiješkom na licu, pretpostavljam zato što ju je moj odlazak tako veselio.

„Molim Vas, recite mi što se dogodilo sa mojim roditeljima? Kada sam došla ovdje, rekli ste da znate moju obiteljsku situaciju i da ćete me zato prisilno primiti. Pa Vas molim, objasnite mi gdje su mi roditelji?" – rekla sam to odlučno, no bojala sam se odgovora jer nisam znala želim li ga zbilja čuti.

„Aha" – uzdahnula je na to.

„Dobro, ako zbilja želiš znati istinu o svojim roditeljima koja je bolna, slušaj me." – izgovorila je ovo u jednom jedinom dahu.

Pretvorila sam se u uho jer sam na neki način htjela doznati istinu o svojoj majci i ocu gdje su nestali i zašto su me ostavili da umirem u Newyorškoj bolnici. Makar koliko ona bila bolna, spremna sam ju bila čuti.

„Stephanie, tvoja majka je bila ljubavnica nekog utjecajnog poslovnog čovjeka zbog kojeg je ostavila i tebe i tvog oca, ali njen život je ubrzo završio u automobilskoj nesreći popraćene požarom zbog vrlo brze vožnje, a vozač je bio taj njen utjecajni poslovni čovjek i oboje su na mjestu bili mrtvi." – rekla mi je to bez ijedne emocije na licu.

Na ovo sam se lecnula jer sam kao mala uvijek zamišljala da mi je mama neka važna osoba poput kraljice ili predsjednice Amerike koja će se jednog dana vratiti po mene gdje god da sam, no nade su sa godinama iščeznule da će više itko ikad od njih dvoje pojaviti u mom životu.

Nisam nikad razmišljala, niti mislim da ijedno dijete koje je ostalo siroče misli da je njegova mama bila prostitutka i nisam stvarno htjela znati tko je taj utjecajni poslovni čovjek.

„A tvoj otac se propio nakon što je vidio strašan požar u vlastitoj kući, te je mislio da je zauvijek izgubio i kćer i nakon toga dana ni on nije dugo živio" – rekla mi je.

Zahvalila sam se na svemu tj. ni na čemu i otišla van. Još jednom promotrila dvorište koje je sada vrvilo nekom novom djecom, a ona koja su mi se svakodnevno rugala i koju nisam imala ni priliku upoznati zbog njihovih uvreda i bježanja od mene, otišla su svojim putem kao i ja sada.

Ali ta djeca, ti danas djevojke i momci, možda nisu toga bila ni svjesna učinili su moj svijet krhkim i poljuljanim.

Pri izlasku iz sirotišta sam donijela odluku da neću više ići pod nož jer se ionako nije moglo ništa učiniti za moje lice. Odluka je bila preteška, no nisam se mogla više nadati nečemu što se neće nikad dogoditi i nisam se više htjela gledati u ogledalo kada mi skinu zavoje jer sam već svaki put znala što će mi ono pokazati.

Odlučila sam jednom za svagda to nadanje prekinuti i posvetiti se maksimalno učenju medicine da za godinu dana završim srednju školu, mogu upisati dermatološki fakultet da bih dala šansu onim ljudima kao ja jer ja nisam više mogla.

I evo me sa 35 godina plačem u toaletu Chicagiške bolnice, a tamo u boksu me čeka pacijentica.

Uspjela sam upoznati sreću kroz ovaj posao. Ljudima sam već 10 godina vraćala osmijeh na lice, no meni je samo mogla vratiti osmijeh moja Molly nekom svojoj šalom, ali nitko drugi.

Molly je sada upala sa mobitelom u ruci u toalet, no odmah ga je spustila, vidjevši me kako ronim krokodilske suze.

„Mila, čemu krokodilske suze?" – upitala me nježno.

„Ma ništa. Valjda sam u PMS-u, pa mi je došlo." – muljam joj, dok brišem rukom suze.

„Pameli sam očistila lice, a sada se čeka tebe." – obavijestila me.

„Ok, idem." – rekla sam joj dok sam se dizala.

„Čekaj, moram ti nešto reći prije nego što odeš tamo" – oprezno je rekla.

Nije mi se nimalo sviđao Mollyn uvod. Mirisalo mi je na nevolju.

„Slušam." – rekla sam, pomalo bijesnim glasom.

„Prijavila sam nas na aplikaciju za upoznavanje muškaraca. Zove se Badoo" – rekla mi je brzo.

„Što si nas?!" – rekla sam bijesno.

„Ali uskoro će Valentinovo. Znaš da sam ja nedavno prekinula sa dečkom, a svakome treba malo pažnje za taj dan." – rekla je pokunjeno.

„Razgovarat ćemo kasnije." – pokušala sam zvučati što normalnije, dok je u meni bijes ključao.

Zatim sam bijesno izašla iz toaleta i uputila se prema boksu 34 u kojem sam ostavila pacijenticu i njenog brata prije 10 minuta.