Osjećala sam njegov pogled na sebi. Njegov pogled mi je govorio da zna što vješto krijem iza duge plave kose koju sam uvijek izvlačila prema licu i tako štitila i sebe i ostale od pogleda na moj ožiljak.

Od njegovog pogleda sam se ponovo osjećala poput onog malog bespomoćnog djeteta koje nije moglo ni govoriti, a lice ga je užasno boljelo u zavojima. Bila sam sama u bolnici, samo što se onih nekoliko tjedana što je obećala gospođa Harrison pretvorilo prvo u mjesece, a onda i u godine u toj bolnici.

Sada sam hvatala dah u hodniku bolnice ispred vrata boksa 34 i sa svojim jednim okom gledala ljude kako prolaze pored mene, uključujući pacijente i doktore.

A onda sam napokon uočila svoju Molly i pozvala je desnom rukom da dođe.

„Molly, molim te. Pažljivo očisti ženi lice, a ja se odmah vraćam." – rekla sam joj, makar se na meni nije vidjelo da ću se vratiti u taj boks.

„Stephie, dobro." – odgovorila je zbunjeno kao da nisam bila dovoljno jasna u svojim uputama.

Promatrajući me zadihanu samo sekundu, već je imala dijagnozu.

„Njen brat ti je bivši dečko za kojeg ja ne znam i čim si ga vidjela, pobjegla si van jer ga ne želiš vidjeti„ - rekla je to kroz hihot.

Uvijek kada sam bila na dnu, Molly me je nekako uspjela nasmijati, no ovaj put je bio kratak moj smijeh jer sam njemu vidjela vraga, a ne anđela.

„Ne. Ljubav za mene ne postoji i nikad nije postojala, znaš to." – odgovorila sam joj ozbiljno.

„Ali što se onda dogodilo? Bijeda si kao krpa." – pitala me jer je Molly bila uporna.

„Molly, pričat ćemo pod pauzom. Budi srce, pa učini ono što sam ti rekla, a ja se odmah vraćam. Samo se idem u toalet osvježiti." – odgovorila sam joj.

„Dobro, dobro. Idem." – rekla mi je to, pomalo ljutito.

Ja sam se sklonila sa vrata. A Molly je ušla u boks i srdačno ih pozdravila. A ja sam već trčala prema toaletu.

Sada kada sam se umila toplom vodom u toaletu bolnice, stajala sam pred ogledalom pred kojim sam oduvijek skrivala svoje lice.

Vidjela sam samo svoju dugu kosu i ništa više. Bezbrojni susreti sa ožiljkom nakon bezuspješnih operacija otklanjana ožiljka, ostavila su traga na meni.

Sada sam se našla u oko u oko sa ogledalom jer ga nisam ni u svojoj garsonijeri imala.

„Možeš ti to, Stephanie" – hrabrila sam samu sebe.

Dok sam dizala kosu sa ožiljka, sjetila sam se kada su mi liječnici prvi put pokazali ožiljak i stavili mi povez za oko.

Imala sam tada pet godina i doktor Day mi je bio tada velika simpatija.

On mi je nježno stavio crveni povez na izgubljeno desno oko.

„Evo te, izgledaš kao prava gusarica. Gusarica Stephanie, zvuči baš cool, zar ne?" - rekao mi je kroz smijeh dok su me njegove oči gledale.

„Da, Gabriele. Ja sam kapetanica gusara." – rekla sam i uzvratila mu osmijeh.

Naučila sam govoriti u bolnici jer je ona postala moj dom, a doktori koji su gledali i promatrali me skoro 24 sata dnevno postali su mi prijatelji koje sam izgubila kada sam zauvijek napustila bolnicu sa gospođom Harrison.

Naježim se kada se toga sjetim jer je to bio i ponajbolji period u mom životu.

Naravno, gospođa Harrison me posjećivala u bolnici, ali ja sam jedva čekala da me u to prekrasno sirotište gdje ću moći upoznati drugu djecu bez opeklina, ožiljaka ili zavoja.

„Teta Kallie, tj. gospođa Harrison te čeka ispred vrata. Danas napokon ideš s njom. Cijela bolnica zna koliko si to dugo čekala. No prije nego što nam odeš, moraš se po prvi put vidjeti u ogledalo." – rekao je to polako sa ogledalom u ruci.

„Budi siguran da ćeš mi nedostajati. Ovdje sam se već navikla na sve vas. Postali ste mi svi prijatelji i odlučila sam da ću raditi kao doktorica jednog dana kada narastem u ovoj istoj bolnici" – rekla sam mu to sa veseljem.

„Oho! Velike želje, mlada damo! Bit će nam drago da dođeš jednog dana biti dio našeg kolektiva." – rekao mi je to sa smiješkom.

Doktor i kirurg Gabriel Day mi je zatim dao ogledalo u ruku.

„Zatvori oko i otvori ih kada kažeš one magične riječi" – rekao je to ozarena lica.

„Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu, tko je?" – rekla sam zatvorenog oka.

Polako sam otvorila svoje oko prema ogledalu.

„Ti si najljepša djevojčica na svijetu, gospođice Stephanie Sutton" – rekao je to Gabriel, pretvarajući se da to govori ogledalo.

Pogledala sam se u ogledalo, uvjerena da sam zbilja lijepa i bila sam tada stvarno lijepa i doista sretna. Nisam tada ni vidjela ožiljak na licu koji se doista isticao, nego svoj osmijeh, predivnu dugu kosu i svoje prekrasno oko i svoj predivni crveni povez na oku.

„Stephanie, žao mi je što nisam mogao popraviti tvoje lice. Strašno mi je žao što nisam bolji kirurg, ali ti si prelijepa takva kakva jesi i obećaj mi da ćeš uvijek biti sretna i vesela djevojčica kao što si bila ovdje." – glas mu je zadrhtao dok je to govorio.

„Obećajem ti, Gabriele" – rekla sam mu veselo.

„Stephanie, stvarno mi je žao. Ja sam te toliko puta operirao, no nisam uspio otkloniti ti taj ožiljak. Oprosti." – rekao je to tužno.

Nisam htjela da mu tuga ostane u sjećanju našeg oproštaja, pa sam brzo promijenila temu.

„Gabriele, mogu li ti otkriti jednu tajnu?" – rekla sam mu.

„Naravno, ti sve možeš." – rekao je to, natjeravši se na osmijeh.

Svo to vrijeme me gledao u lice i nije mi govorio da sam nakaza ili čudovište.

„Gabriele, ti si mi simpatija!" – rekla sam mu veselo.

Uzeo je ogledalo iz moje ruke i spremio ga je u ladicu na noćnom ormariću.

„Da se osiguramo jer znaš kako kažu, ako se ogledalo razbije, to je sedam godina nesreće, a to ne želimo, je li tako?" – rekao mi je nježno.

„Da, znam. Nego Gabriele, mogu li te zagrliti za rastanak?" – pitala sam ga obzirno.

„Naravno da možeš, moja najdraža pacijentice" – rekao je i dignuo se s stolice na kojoj je sjedio i raširio ruke i snažno me zagrlio bez gađenja.

Prekinula nas je gospođa Harrison koja je sada ušla i rekla da sada moramo ići jer ćemo zakasniti na avion za Chicago, a ja sam tada shvatila da me ni ona ne želi i da će me odvojiti od grada New Yorka u kojem sam se rodila i jedva sam ga čekala upoznati jer ono što sam vidjela kroz prozor bolničke sobe mi je budilo maštu što se krije iza toga. No i potražiti tatu za kojeg nisam znala ni je li živ ili mrtav.

Doktor Day me nježno spustio na noge, te me je gospođa Harrison primila za ruku.

„Stephanie, kako se kaže?" – rekla je živčano i vukući me za ruku.

„Zbogom doktore Gabriele." – rekla sam tužno, gledajući za njim i mašući mu slobodnom rukom.

„Zbogom Stephanie. Budi mi dobro." – rekao mi je, mašući za mnom.

Sada sam zatvorenog držala svoju kosu u ruci.

„Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu, tko je?" – rekla sam ponovo onu istu rečenicu koju nisam rekla odonda u bolnici pred doktorom Day-om.

Još sam držala oči zatvorene jer sam žarko htjela vidjeti ono što sam vidjela onda kao petogodišnjakinja.

„Ogledalo, molim te, budi mi prijatelj, budi mi prijatelj" – očajnički sam ponavljala, iako sam znala što me očekuje kada otvorim oči i vidim se u ogledalo.

No žarko sam htjela osjetiti onaj osjećaj da je nekome zbilja stalo do mene kao kada sam posljednji put bila u društvu doktora Daya.

Polako sam otvorila oči, ali nitko nije govorio „Ti si najljepša žena na svijetu, Stephanie".

Kada sam u potpunosti otvorila oči, ponovo sam u sebi vidjela čudovište sa tim groznim ožiljkom kakvom su me svi smatrali.

Kosu sam odmah vratila na mjesto, sjela sam na pod toaleta i počela gorko jecati.