Za @dekiireba ❤️
usputni?

Ilijana se obukla i stala kraj prozora spavaće sobe, ali Dejanu još nije bilo ni traga. Stajala je zamišljena iza čipkastih zastora i gledala u jedan dio ceste, koja se pružala preko Save i vodila kilometrima dalje u grad.

Bio je kolovoz, popodne. Sunce je sjalo divno. Njegov je sjaj kao odsjev zlata titrao površinom ceste, obasjavao žarom Zagreb, i na drugoj strani Save stvarao od krovova i visokih dimnjaka jednog predgrađa sliku blistavog tajanstvenog grada.

Ta joj je slika bila dobro poznata: voda kao u plamenu, ogrljena dugim tokovima rijeke preko plavog zastora neba, ispod kojeg su veličanstveno stršile visoke zgrade. Ali danas je sve ovo bilo drugačije, pokazujući neku varljivu ljupkost, koja je Ilijanu činila sretnom. Znala je da se čekanje ovoga dana isplatilo.
Uz to se, usprkos vrućini, pokazivahu prvi tihi znakovi jeseni: svojeglavi list šušti na stazi, iz dubine kopna dopire daleko graktanje vrana. Kako je ona voljela sve to! Jesen. Uzdahnula je od čiste sreće.

To godišnje doba ju je ispunjavalo više no išta, ono je bilo njoj ono što je proljeće drugim voljenim ljudima. Nije je smatrala onako kako drugi jesu, nikako. Posebno je nije smatrala kao rat ljubavlju u kojem uvijek bude izgubljenih metaka. Nikada nije bila onaj tip osobe koja će baš to godišnje doba okrivljavati za sve one metke koje joj je život donijeo da osjeti na svojoj koži. Njoj je to značilo nešto potpuno drugačije. Ne može se reći da je voljela jesen ali joj je itekako značila samo zbog jedne stvari. Samo zbog jedne osobe, njega. Te jedne jeseni prije par godina upoznala je njega. I zato je obožava baš zbog te jedne stvari - tad je imala svoj prvi poljubac, kojeg je život produžio na još par godina s tim istim čovjekom. Tim čovjekom kojeg je ovaj mali period koji se činio toliko vječan, iščekivala njega.

Pogled joj je, zasjenjen od blijeska sunca, odjednom odlutao do štanda sa ružama jedne stare gospođe i stao. Obuhvatio je lik onog čovjeka kojeg je iščekivala ove dane, koji je u ovom trenutku bio baš ispred njezine zgrade kupujući joj bijele ruže. Nisu joj nikada bile toliko drage te bijele ruže, no od kada joj ih je on prvi put kupio i rekao da ju smatra kao krhkog anđelčića koji luta po Zemlji tražeći mjesto gdje će ju nešto ili netko usidriti, od tada je bijele ruže stalno imala u svojoj kući, kao i na radnom stolu svoga ureda, da je on uvijek uz nju, bilo gdje i koliko daleko otišao.

Napola se smješeći sama sebi, okrene se u namjeri da istrči vani ne čekajući njega da uđe u zgradu, no onda stane promatrati svoju sliku u zrcalu koji je stajao u hodniku. Usmjeri pogled na svoju raščupanu punđu koja je u njenoj glavi sad trebala izgledati savršeno jer je on došao.

Nije bila visoka, izgledala je mladoliko u skladu sa svojim godinama.
Lice joj je bilo nježno, pokazivalo na još puno godina života, koža svježa, nešto malo potamnjela pod suncem ovog ljeta. Koliko god se ona možda činila lijepom i savršenom, njena glava je mislila suprotno.
Digla je ruku do svoje tamnosmeđe kose te uzdahnula nezadovoljno pokušavajući napraviti nešto normalnije od trenutnog "rusvaja" na njenoj glavi, kako bi ona rekla. Pogled joj je letao po spavaćoj sobi čija su vrata bila širom otvorena, tražeći nešto upadljivo i dominantno za obući, da bi svojim izgledom zasitila svog dečka koji je vjerojatno "ogladnio" od želje da ju gleda svaki dan, kao i od požude da ju ljubi i dodiruje. Požude koja je obujmila njihova tijela tako im čineći ove dane dužima nego jesu.

Nikada prije nije marila za svoj izgled dok on nije ušetao u njen život. Nije znala koliku grešku nesvjesno pravi osuđujući svoj izgled. Također, nije znala da bi se uz njega trebala da osjeća slobodnije i opuštenije nakon svih ovih godina, ali njene sumnje da nije dovoljno dobra za njega bi prevladale.

U cijeloj toj zbrci nastaloj da ga što ljepša iznenadi ispred zgrade predaleko je otišla. Naime, dok je ona svoje misli okupirala svojim kilogramima, kosom i ostalim dijelovima tijela sa kojima odjednom nije bila zadovoljna, totalno je zaboravila zbog čega je stala pred to zrcalo, te joj zvuk zvona na vratima pretekao plan da mu izađe u susret.

Onako smeteno i namršteno zbog kose koju još uvijek nije napravila po svojim naumima otišla je otvoriti. Iza vrata se pojavio visoki muškarac, tamnije kose koja je odlično išla uz malu bradu i brkove na licu, s velikim osmijehom na licu, rukama je obujmio njeno maleno tijelo te ju podigao u zrak i par puta zavrtio oko sebe uzvikuvši nekoliko puta istu riječ: ,,Konačno!".

,,Ljubavi, nedostajala si mi!" rekao sa prevelikom dozom radosti poput nekog djeteta koje je čekalo da mu se plišani medo napokon osuši od pranja. Očekivao je da će nešto reći no iz njezinih usana riječi nisu silazile, jedino što je uspjela njima napraviti jeste prisloniti ih na njegove koje nije okusila već danima. A on se pobrinuo da taj poljubac potraje što duže grubo ih ljubeći te tako odavajući onu nostalgiju i veliku želju za njima koja se trenutno ostvariva iz poljupca u poljubac.

Kada su se napokon odvojili jedno od drugoga na njenom licu iza onog iskrenog osmijeha skrivala se još uvijek ona nesigurnost da će joj istog trenutka komentirati izgled sa kojim je okupirana ovih par minuta, a on nije mogao da to ne zamijeti.

,,Donijeo sam ti ruže jer sam ih ugledao slučajno, no sada vidim da su i bile potrebne." rekao je nakon par sekundi slatke tišine, na što mu je ona uputila zbunjujući pogled. Naime, te ruže su značile i još nešto, samim time što su bile bijele označavale su čistoću i mir, to je bilo ono što bi joj Dejan pružao u bilo kakvom smislu nakon neke prepirke, tuge, boli, plača, ma bilo čega što je zračilo negativnom energijom. Bio je izrazito pažljiv što se tiče nje, obične, jednostavne, krhke, sićušne djevojke iz jednog malog pregrađa Zagreba.

Ušli su zajedno u dnevni boravak i sjeli na kauč, Dejan je uzeo njene ruke koje su uvijek bile hladne, ne važno kakvo vrijeme bilo, te ih stavio u svoje tople ostavlajući tragove svojih usana na njima, čineći ju sretnom tako malim stvarima.

,,Reci mi što te muči, nisi sva svoja, osjećam to." rekao je zabrinuto je pogledavši u oči. Ona nije znala kako da mu to kaže jer nikada zapravo nisu razgovarali o takvim stvarima a kamoli budućnosti tako da je imala predrasude da bi se ovaj razgovor ili pak veza mogla ovdje završiti. Nibe mu namjeravala nikada govoriti svoje strahove no sada kada ju već pita takvo nešto nakon svih ovih godina možda bi i bilo vrijeme da mu kaže ono što ju muči možda čak i prije početka ove veze, pomislila je.
Duboki je uzdahnula te zatvorila oči, pripremajući se za sve pa čak i ono najgore. Nitko nije znao što muči tu djevojku, povjeravala je te stvari isključivo samoj sebi u svojim mislima.

,,Bojim se." tiho je rekla te sagnula glavu tako da je njezin pogled sada pronašao blage tonove sive boje na tepihu. Njezin pogled se vratio na njegov tek onda kad ju je on natjerao na to, podignuvši joj glavu svojom rukom, nakon čega je tu istu ruku prebacio preko njezinog ramena.

,,Čega?" upitao ju je pomišljajući i na najgore stvari koje su se mogle dogoditi, čak je okrivljavao i samog sebe negdje u podsvijesti za njeni trenutni izraz lica. Zapravo, nije ga ni imala, bio je previše nedefiniran, nekako zamišljen što ga je još više zabrinulo te potaknulo na razmišljanje. A ona je samo blijedo gledala u njega čvrsto držeći onu njegovu ruku, kao da se bojala da će pobjeći iz tog trenutka ako kaže nešto što bi moglo zvučati pogrešno. Činilo joj se predugo ovo razmišljanje te joj je neugodna tišina koja je vladala u stanu još više otežavala. Sad il' nikad-pomislila je.

,,Dejane..." tiho je započela uz kratku stanku, tako pridibijajući svu njegovu pažnju koja je dosada bila usmjerena samo na njezino lice bez osmijeha. Nadao se da će sada raditi sve osim razgovarati, barem ne ovako čudno. Bojao se i on onoga što mu želi reći.

,,kao što sam rekla već, bojim se. I to jako. Bojim se svega što nam budućnost donosi. Ti i ja smo oduvijek bili različiti svijetovi. Znaš i sam da smo teško došli do veze, ne samo zbog ljudi već i zbog nas sami. Ti si nogometaš, milioner, možeš imati sve što poželiš i koga, zapravo koju poželiš." bila je uvijek direktna, nihe voljela okolišati te time stvari činiti težima, on joj je pogledom dao znak da nastavi jer nije znao što reći na ovo a ni kamo ovo vodi, ona je samo na to ponovno duboko uzdahnula te nastavila započeto.

,,Ne znam zašto, ali imam osjećaj da ti nisam dovoljno lijepa, dovoljno dobra za tebe tako popularnog i savršenog u svakome smislu, nisam sigurna da li sam ti dovoljna ja sama ili možda inaš nekoga sa strane. Ne sumnjam u tvoje riječi još manje u ljubav ali ponekad se ne vidimo mjesecima i ne znam, možda tamo negdje u Liverpoolu ili bilo gdje drugdje imaš nekoga, muškarac si i naravno da imaš svoje potrebe i možda ne možeš čekati kad ćeš mene vidjeti, a ja ne mogu doći tebi zbog fakultetskih obaveza. Samo budi iskren, kao uvijek...valjda."
Nikada nije imala dlaku na jeziku, uvijek je sve govorila bez pardona. Možda je i požalila na zadnju riječ ali svejedno ju je morala reći, tako se osjećala iako možda nije doslovno tako mislila. Bojala se samo njezine reakcije, ali se iznenadila na to što je on ostao u potpunosti smiren.

,,Iskreno...razumijem zašto ovo govoriš." započeo je nakon kratkog razmatranja svega što je prije nekoliko trenutaka izašlo iz njezinih usta. No, ona je drugačije shvatila tu rečenicu ali nije voljela prekidati dok netko govori, snatrajući da je to ne kulturno, pritom slušajući onaj glasić u glavi da i nije sve tako crno.

,,Ilijana, oduvijek sam bio iskren sa tobom i u to be trebaš sumnjati. Istina da sam imao svojih potreba no nisam iskorištavao neke random djevojke, i tim trenucima sam više no ikad htio čuti tvoj glas i vidjeti tvoje lice, makar to bilo samo preko ekrana, smirivala si moje tijelo svojom pojavom na telefonu iako je u meni možda u isto vrijeme još više buktala vatra jer te želim a ne mogu te imati, i tvoj glas bi se ponekad učinio razdražljivim, no bila si ti i opet bi me na kraju smirila u bilo kojem smislu isto onako kako bi me i dovela do ludila. Ne varam u vezama, žene su te bile koje mene lažu i varaju, sve dok nisam upoznao tebe. I ne, ne sumnjam nipošto u našu vezu i siguran sam da samo može da pređe na veći nivo, a ne padati na niži. Vjerujem u to, vjerujem u nas, malena." njoj su se oči punile suzama, onima od kojih ti srce puca od sreće, pogotovo onda kad ju je nazvao onim nadimkom kojeg je samo on mogao da koristi, no to sve ju nije dalo odvratiti od nauma da ga upita još nešto.

,,Stvarno? Prosto ne vjerujem kako ti se ja mogu sviđati, pogotovo u ovom trenutku. Pa pogledaj me, sva sam čupava, puna bubuljica od čokolade koju jedem svaki dan od stresa na faksu, koja me čini debljom nego jesam." požalila mu se pokazivajući na svoj trbuh koji nije imao nikakve mane u Dejanovim očima.

,,Sviđaš mi se baš onakva kakva jesi, pogotovo ovakva kakva si sada trenutno, bez trunke šminke na licu, jednostavna, posebna i savršena. Volim te ovakvu, svoju, opuštenu, volim tvoj maleni nosić na kojega se uvijek žališ da je previše "prćast" i pun pjegica. Obožavam tvoje prekrasno lice koje ima pokoju bubuljicu, a najviše od svega tvoj slatki stomačić." kaže zavodljivo te skloni njezinu ruku s njega te odgrne majicu i stane ju ljubiti i ponegdje ostavljati pokoji ugriz tako se spuštajući do njezinih gaćica na što se njoj omakne uzdah te ju on pogleda ravno u oči.

,,Dejane?" jedva ga je dozvala od podrhtavanja kojeg je izazvao tim malim količinama tragova na njoj.
,,ali što će biti ako se slučajno posvađamo i razdvojimo, ako ovoj vezi presudi netko treći?" govorila je uz kratke stanke jer stvarno nije znala kako da mu to sve kaže
,,Nikada, ali nikada više ne pomišljaj to. Samo jednom u životu možeš voljeti ono pravo sve ostalo je samo prolazno, zavaravanje i igra. Ja sam to iskusio upravo s tobom." rekao je pomilovajući ju po obrazu na što ona odvrati protupitanjem

,,A što ćeš se dogoditi ako u tvoj život ušeta neka druga i zavoliš ju i zapravo shvatiš da sam ja bila prolazna?" upitala je plašeći se odgovora, kao da joj već nije dao do znanja da se ne treba bojati
,,Naravno da hoće. Naša kćerka u tvome naručju." rekao je uputivši joj osmijeh na što mu ona odvrati još većim i zagrli ga najjače što može.

,,Nisam ovo planirao ovako ali mislim da je to baš taj trenutak." rekao je dok je po džepu tražio malu kutijicu u kojoj se krila njihova budućnost, pitanje je bilo samo da li će ju otvoriti i iskusiti.
,,Ilijana, želiš li ostvariti moju želju i roditi mi kćerku koju ćeš svaku večer "nunati" u svome naručju, obje noseći moje prezime?" upita ju otvarajući kutijicu u kojoj je bio srebreni prsten sa predivnim kamenom koji se sjajio poput zvijezdica na nebeskom svodu kasno navečer. Ilijana je bila iznenađena širom otvorenih usta no iz njih riječi nisu izlazile, jedino što je izlazilo su bile suze radosnice iz njenih očiju. Isprva se Dejan pribojao njene reakcije i odgovora no kad mu je uputila osmijeh i potvrdno kimnula glavom ustao se te ju zavrtjeo dok je ona uzvikivala "DAA!" cijelo vrijeme.

I te noći zvanično su potvrdili da će spojiti svoje putove i prepustiti se sudbini. Sada su negdje daleko od Zagreba, žive skupa, oženjeni, u istom gradu gdje Dejan igra za novi klub. Sretni su zajedno ali danas će potvrditi tu sreću jer Dejan nema pojma kakva ga novost očekuje poslije treninga. Naime, one noći kad su se vjenčali, Ilijana je ostala trudna, i danas Dejanu konačno otkriva da će po prvi put u životu postati tata, tako mu ispunjajući želju od prije par mjeseci. Više neće biti Dejan i ona sami navečer, on u njezinom krilu dok mu ona češka kosu, sada će to mjesto u krilu zauzeti jedno potpuno novo biće kojega će zajedno iščekivati još osam mjeseci.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
◆Author's note◆
Evo malo duži nastavak kojeg sam stvarno uživala pisati. Isprva sam htjela nešto slatko ali što je slađe od istinske, uzvraćene ljubavi? Definitivno ako se mene pita, to ne može zamijeniti niti jedan sweety nastavak sa kuhanjem, spremanjem, zadirkivanjem, vožnjom, kampiranjem, masažama i itd... A uz to su me tvoje predrasude o ljudima i i izgledu još više potaknule da napišem ovo. Curo, predivno izgledaš i naći ćeš opet dečka, ali on će te znati više cijeniti i voljeti te onakvu kakva jesi, zato glavu gore i no negative means and feelings! Kissić😘❤️
A kako se vama čini nastavak?

-Lavz juu💙

-ᴢʟᴀᴛʏ