- spremni za kraj?

E M I R

Šetam ulicama Beograda, razgledajući izloge. Ljudi prolaze kraj mene, za njih sam inkognito ovako maskiran.

Ne obraćam pažnju na njih, dok žudim za svojim domom i parom ručica koje me grle i usnama koje me ljube.

Najednom, osjetim tupu i prolaznu bol u koljenima, nastalu kada se malena curica sudari sa mnom. Pogledam je, a smiješak mi zaigra na licu. Ne izdržim pa čučnem pred nju, zaveden njezinim osmijehom. Idalje osjetim trnce, jake kao onaj dan kada sam je primio u naručje po prvi put.

"Tata!"

Po ko zna koji put u ove četiri godine je čujem da me doziva, onom imenicom koja nema zamjene, pa se naježim.

Podignem je u naručje pa otvorim kapiju, unoseći je u kuću.

Osjetim miris punjenih paprika, pa se sjetim onog kobnog dana kada sam skoro izgubio moju porodicu.

Una je taj dan dobila trudove i do dana kada smo iznijeli svoje dijete kući, prošli smo golgotu.

Malenoj je voda ušla u pluća, u inkubatoru je provela dva i pol i onda... Sve se razriješilo preko noći. Jedva sam Unu odveo kući, kada smo primili poziv iz bolnice.

Ona je spavala, a ja sam pomislio da je to to. Naše bebe više nema. Suzdržao sam jecaj, odgovarajući doktoru na poziv.

"Gospodine Aličkoviću, Vi i supruga dođite u bolnicu. Voda se povukla i malena normalno vidi, a nalazi su i više nego dobri. Fantastični su."

Kamen, velik kao Sizifov, mi je spao sa srca. Preporodio sam se, a suze koje su tekle bile su suze radosnice.

"J-ja... Mislio sam da... Da..."

Nisam mogao niti izgovoriti to, i bilo mi je drago da ne moram.

"Smirite se, Emire. Odmorite i dođite, malena će biti dobro. Prošlo je, Emire."

Prošlo je... Malena će biti dobro... Gotovo je...

Naravno, nismo izdržali. Niti na minut je nismo ostavili samu, do dana kada smo zvanično izlazili kući.

Odmahnem glavom pa pošto spustim Nelu, potražim Unu u kuhinji. Nasmijem se kada je vidim kako užurbano postavlja sto, pa joj ponudim pomoć.

"Stigao si!"

Nasmije se kao malo dijete, pa je primim u zagrljaj, osjetivši njezine usne na vratu. Poljubim je u obraz, za ovo vrijeme naša ljubav je samo ojačala.

Nikada nisam pomislio da je zamjenim, a kamoli nešto treće. I nisam se pokajao kada sam pristao na razgovor sa njom i upoznavanje one večeri u Budvi.

Kajem se zbog nekih drugih stvari, dana kada smo bili rastavljeni. Nastojim to sve nadoknaditi.

A što se tiče života...

Tu imam sve. I ne žalim se.

Imam Nelu, moju princezu. Moj svemir, mog plavookog Anđela. I imam Unu, moju kraljicu. Moj svemir, moju

Grešnu vilu.