E M I R

Volio sam slobodne dane.

Njih nije bilo puno, ali postojali su u periodu između koncerata i volio sam ih provoditi sa svojom porodicom.

Naravno, za sad smo je činili samo Una i ja, ali kroz dva mjeseca stizala je beba. Trudnoća joj je bila rizična i svaki put, kada bih po povratku s posla zatekao večeru na stolu, znao sam luditi.

"Una, koliko ću ti puta reći da se ne krećeš?"

Samo sam bio zabrinut, nikada ljut. Ne na nju. Ona je bila mir i dom koji sam tražio i kojemu sam se uvijek vraćao.

"Ma daj, to je samo večera. Mišići će mi atrofirati od ležanja!"

Naravno, ona se uvijek ljutila. Svojom brigom sam je izlagao neželjenom stresu i time im još više škodio. S vremenom sam naučio prešutati, progutati brigu koja se nakupljala u meni.

Šutke bih je privukao u zagrljaj, a ona bi me molila da ne brinem i uvjeravala da je dobro. 

"Moram Unice."

Rekao sam joj to podne, nakon što se makla iz mog zagrljaja. Ona je zaigrano položila ruku na trbuh: "Tatica ti je ljut, Nela. Moramo ga oraspoložiti."

Podigao sam obrve na njezine riječi, ignorišući seksualne aluzije, a ona se gromoglasno nasmijala.

"Skuhala smo ti ručak, tata. Dođi."

Povukla me je prema kuhinji gdje je veliki sto zauzimao većinu prostora. Odmahnuo sam glavom shvativši da su na stolu punjene paprike- jelo koje sam volio više nego ijedno drugo. Znao sam koliko vremena treba da se napravi, pa sam upozoravajuće pogledao moju dragu ženicu.

"Ne sviđa ti se?"

Zabrinuto se namrštila, pogledom fiksirajući viljušku u mojoj ruci.

"Ma, ljubavi, nije u tome poenta. Znam koliko vremena treba da se jelo skuha, znam koliko dugo moraš stajati na nogama. I znam kako je to štetno za malog. I tebe."

Prevrnula je očima, očigledno odlučujući da će me zanemariti.

Ili sam bar ja tako mislio, s obzirom da je ipak progovorila- prijeteći.

"Prestani mi prigovarati, Emire. Nećeš dobiti desert. Napr..."

U momentu sam pobjesnio.

"Ma, jesi ti normalna?!"

Viknuo sam na nju.

"Izlažeš opasnosti mog sina. Ajde što sebe pokušavaš ubiti, al' misli malo na klinca!"

Naravno, nisam to mislio. U bijesu nisam znao šta govorim, a sekund poslije čulo se razbijanje tanjira. Una me bijesno gledala, zanemarivši nered na podu nastao povlačenjem bijelog stolnjaka.

"Slušaj me sad dobro, Aličkoviću. Napustila sam porodicu, zamijenila državu i grad koji poznam za nešto što mi je strano. Tu sam skoro osam mjeseci, a ni do parka ne znam otići! Nemam niti dvadeset i dvije a trebam roditi. Udana sam, nezaposlena i beskorisna!"

Vrisnula je, pljujući riječi kao kišu. Bijesno se naslonila na sto, paleći me pogledom.

"Domaćica sam. Brak koji imam je samo brak na papiru, što je gore od onog što ima moja mama. Iskreno, draže bi mi bilo da mi je muž pijanica i propalica a ne neko kome je karijera na prvom mjestu, neko ko mi kaže da je u redu da se ubijem, neko ko misli da mrzim svoje dijete!"

Vrisnula je zadnju riječ, a mrtva tišina ispunila je prostor. Mrštenje na licu se pojačalo, a ruka koja je bila na stolu našla se na stomaku.

Pogledala me je prazno, a grč joj je preletio licem.

Ostalo je taman toliko vremena da preletim prostoriju i primim je u naručje prije nego što je pala na pod.