• obratiti pažnju na author note na kraju.

U N A

Dani koji su nadolazili pretakali su se u sedmice. Sedmice koje su nadolazile pretakale su se u mjesece, a na današnji dan navršila su se puna tri mjeseca od dana našeg vjenčanja.

Taj dan... Taj dan sve se odigralo jako brzo. U jednom trenutku smo išli sa ginekološkog pregleda, dok smo u drugom bili pred matičarem u najbližem uredu koji je pronašao. Udala sam se u farmerkama i kariranoj košulji. Na nogama sam imala starke i bila sam ljuta jer ništa nije ispalo kako smo željeli. Ipak, sve je postalo svejedno onog momenta kada me je on primio za ruku.

Pogledao me je predivnim očima, usnama oblikujući jedno tiho 'oprosti'.

Budala, nije znao da mu je sve oprošteno onog momenta kada me je primio za ruku. Bila sam nervozna, na sebi sam osjećala težinu pogleda čovjeka koji nas je trebao vjenčati. Sumnjivo nas je odmjerio, pogled zadržavajući na našim rukama. Niti na jedan trenutak me nije pustio.

Muškarac se lagano nakašljao pa otvorio knjigu pred sobom.

Potom je uzdahnuo, odvraćajući pogled sa knjige nazad na nas.

"Oprostite mi na radoznalosti, ali imam neka pitanja... Žao mi je što nisam diskretan." Rekao je, ovaj put gledajući u Emira. "No, vi mi se činite užasno poznati." Lagano se namrštio, vjerovatno se podsjećajući odakle. No kako mu to nije polazilo za rukom, Emir mu je rekao kako on i Mahir nastupaju za lokalni bend. Da snimaju covere i da nisu toliko poznati. Matičar je bio zadovoljan odgovorom, no nije mu promaknuo Mahirov hihot koji jd prekinuo tišinu.

Emir ga je ošinuo pogledom osude baš kada je matičar postavio sledeće pitanje. Zanimalo ga je jesam li punoljetna i jesam li oteta.

"Gospodine, nisam oteta. Nismo ni pobjegli, samo nam se malo žuri. A, iako to nisam zamišljala ovako, ne postoji mjesto na kom bih bila radije. Meni za sreću treba malo- ovaj čovjek, naša beba, porodica, prijatelji. Istina da je pokoji put težak i nemoguć, ali moj je. I kao takvog ga ne bih dala ni za što... Moj je i takav je kakav je. Volim ga. Da ga ne volim, ne bih sada bila tu bez vjenčanice i odijela. Nadam se da imaš prstenje?"

Namršteno sam ga pogledala, na što se on zahihotao.

"Imam ljubavi, ne brini. I znam da to nisi ovako zamišljala, ali molim te da se strpiš. Napravićemo svadbu kakvu budeš željela kada beba dođe, sa našim porodicama. Ovo prstenje će biti dokaz našima da mislimo ozbiljno i da nas ne mogu razdvojiti tako lako. Jer, ljubavi, ovo je pno pravo. Prošli smo sve i svašta, prolazićemo sve i svašta. Ali od sad, zajedno."

Nasmješeno je rekao, a potom se okrenuo k matičaru koji je imao zateleban pogled.

"Pa, mislim da ste sve rekli. Mladi ste, ali zreli. Moje je samo da Vas pitam, gospođice Una Hadžić, želite li se udati za gospodina?"

Nasmješlia sam se, a onda lagano stegla Emirovu ruku. Osjetila sam kako je nervozan iako je ovo bilo skoro pa svršena stvar.

"Da."

Rekla sam kratko, ne želeći duljiti. Odjednom mi je jako stalo da se udam za njega. Matičar se osmjehnuo, a onda pogledao njega.

"Gospodine Aličkoviću, želite li dobrovoljno stupiti u brak sa gospođicom Unom?"

Uz izdah olakšanja prošaputao je jedno 'da".

"Kumovi, potvrđujete?"

Upitao je uplakanu Magdalenu i Mahira koji ju je držao u zagrljaju. Bilo mi je malo sumnjivo njihovo držanje, no pripisala sam to hormonima i tome jer je pri kraju trudnoće.

Oboje su klimnuli, a kada smo razmjenili prstenje matičar je proglasio naš brak važećim.

"Možete poljubiti mladu," rekao je, a trenutak prije nego što se dogodio prvi poljubac u bračnoj zajednici, Magdalena je pothio vrisnula. "Ljudi, nerado vas prekidam, ali stiže Maro."

Mahir je podigao svoju ženu u maručje i trčećim korakom napustio prostoriju. Taj dan, skoro osam sati kasnije na svijet je došao predivan dječačić. Četiri dana kasnije proslavili smo njihov izlazak iz bolnice i Magdin rođendan.

Naredni mjeseci koji su uslijedili bili su ispunjeni srećom, ljubavi i uzbuđenjem zbog prinove. Tri mjeseca kasnije, na današnji dan, saznali smo da će Maro u januaru dobiti drugara za igru.

"Ljubavi, znam da si htjela curicu. Sjedi, ne umaraj se. Znaš šta ti je doktor rekao!"

Panično je povisio glas, ali s punim pravom. Trudnoća je bila rizična i naporna. Trebala sam ležati u bolnici, no odlučila sam mirovati kući.

Nisam ni bila svjesna rizika kojemu sam podlegla niti opasnosti kojoj sam izložila vlastitog sina. Ali tada to nisam mogla zanati. Tek kasnije kada će, možda, biti i prekasno za spriječavanje bolnog gubitka koji će nas obilježiti za života.

A/N

Ljudi, blizu smo kraja. A onda uzimam pauzu od Wattpada 🙊

Možete li pretpostaviti šta će se desiti dalje? Šta će biti sa bebom i njihovim brakom? Pišite, obožavam predviđanja!!!