EMIR

Neudobnost u autu, bol u vratu i pogužvana košulja nisu bili ništa kada se u obzir uzme nalet sreće koji sam osjetio tog jutra, nakon što sam otvorio oči.

"Hej, spavalice."

Nasmijala se, poljubivši me u kut usne, usput me zabljesnivši osmijehom. "Dobro jutro, sunčice." Pokušao sam se rastegnuti ne bi li došao k sebi, pritom udarivši glavom o krov. Trznuo sam se, a ona se zasmijala.

"Polako! Ovaj..."

Uspravila se, pokušavajući popraviti košulju. Očigledno bezuspješno, zbog manjka dugmadi na istoj. Isfrustrirano je uzdahnula, povukavši majicu naviše uspješno sakrivši dekolte.

"Ovaj, šta će reći tvoji na... Noćenje u prirodi?"

Rumenilo joj je oblilo obraze, a pokušala je to skriti raščupanom kosom.
Morao sam se nasmijati, nisam joj mogao odoliti onako slatkoj.

Ruku položim na njezin obraz, navodeći je da me pogleda.

"Nije bitno šta će oni reći", primim je za ruku ispreplićući nam prste, "bitno je ovo ovdje i sad. Mi."

Pustim riječi da mi pobjegnu sa usana svo vrijeme je gledajući u oči, tražeći znake nelagode.
Srećom, nije ih bilo. Ispred mene je sjedila djevojka koja me je posmatrala sa zaljubljenim pogledom. Jednom rukom je stisnula moju, dok je drugu položila na moj obraz.

"Volim te."

Njezine riječi me presijeku. Ošinu me poput šamara, istovremeno bolne i tako dobrodošle.

Neočekivane.
Osjetim njezine ruke na mom licu, i nju kako me navodi da je pogledam u oči, dok joj oči tinjaju meni nepoznatim sjajem.

Uzdahne.

"Emire... Oprosti što sam škrta na riječima. Oprosti što ti ne govorim da te volim. Oprosti mi jer sam loša djevojka. Ovo sve... Sve mi je prenaglo."

Šokirano je gledam u oči- jel' to ona mene ostavlja? Zaustim nešto da kažem no spriječi me njezin glas.

"Sad samo slušaj, dobro? Poslije me ispituj, svađaj se sa mnom, ljubi me od jutra do sutra. Sad me slušaj."

Ruke su joj na mojim obrazima dok me gleda u oči.

"Ja... Istina, sve ovo mi je prenaglo. Ali ne žalim. Od momenta kada sam kupila autobusnu kartu za Budvu, znala sam da se sve mijenja. Nekako sam znala, predosjetila da će se nešto desiti.

Ali, ni slutila nisam da će to biti prekretnica. Nisam ni mogla slutiti šta će mi se desiti u prvih pola godine. Ali ne bih to mijenjala ni za što. Svi problemi, bol i tuga nakon rastanka na stanici su nemjerljivi sa ovim osjećajem sada. Ova ljubav, ova sreća koju osjećam. Znala sam ja da te volim, ali nisam bila spremna da to kažem na glas. Ali evo me tu. Pored tebe. Sa tvojim prstenom na ruci, sretna jer te imam..."

Ne izdržim, već je primim za obraze. Nisam dobar sa riječima, no sve emocije unesem u žestinu poljupca.

Kada se rastavimo oboje smo zadihani.

"Luda ženo", prošapućem, "luda ženo, volim te. Hvala ti jer si se desila onda, kada sam te najviše trebao."

Prigrlim je a usne naslonim na njezino čelo.

"Ti i ja?"

Nasmješi mi se pa me poljubi.

"Ti i ja, ljubavi." Počasti me riječima kojima se nisam nadao. "Ti i ja ljubavi."