est-ce que tu m'aimes?
porquois tu m'aimes?
...

E M I R

Ostatak večeri mama je bila... Mirna. Za razliku od moje Une koja je drhtala na svaku maminu riječ, na svaki mamin pogled. Nervozno mi je stiskala ruku i cupkala nogom.

Ovaj put niti lagano češkanje i maženje dlana nisu pomogli.

Una je, jednostavno, bila prestravljena. To mi nije bio cilj. Želio sam da, kada jednog dana onu pravu dovedem pred roditelje i sestru, je oni prihvate. Za sada nije išlo lako, a ja sam morao hitno odreagovati.

"Una," pozvao sam je prekidajući oca u naumu da nešto kaže. Uputio sam mu kratak smiješak pun isprike, okrećući ka mojoj zaručnici.

"Želio bih ti nešto pokazati. Hoćeš?"

Ustanemo, a nakon što je primim za ruku ona ispusti uzdah olakšanja. Nasmijem se neprimjetno, pa je povedem prema vratima.

"Hvala za ono."

Tiho promrmlja dok joj rumenilo obliva obraze, a ja joj nježno stisnem ruku. "Uvijek, zlato moje." Potom je privučem u zagrljaj, usne prislonivši na njezino čelo. Udahnem njezin miris, koji me opije i, po ko zna koji put, nevino zavede.

"Uvijek." Promrmljam, pa je povučem za sobom ka vratima.

  "Ideš sa mnom?"

Upitam je, ispreplićući nam prste na rukama. "Blizu ima prekrasan vidik, vidi se čitav Kakanj. Ima i klupa, sto i možemo sjesti i večerati. Samo ti i ja, hm?"

Privučem je sebi, naslonivši čelo na njezino.

Zabljesne me onaj prekrasni smješak, navodeći i mene da se osmjehnem. "Može", potvrdi mi, a za deset minuta putujemo izvan grada.

...

"Una?"

Usnama dotaknem njezin vrat navodeći je da se probudi. Ona se lagano trgne, pogledom tražeći moj.  Vrlo brzo se smiri kada vidi da sam tu, a ja iako ne želim, osjetim trag likovanja.

No onda se postidim. I ona tako djeluje na mene, vjerovatno i jače. Onako snenoj uputim kratak smješak. "Ljubavi, stigli smo." Ona nasmješeno klimne, pa se protegne uzdišući.

"Ljubavi... Kako to lijepo zvuči." Nasmije se slatko, pa me primi za ruku, utisnuvši jedan poljubac u moje rame.

Osjetim kako se toplim pod tim naizgled nevinim dodirom, kako mi malo fali da se rasplačem.

Duboko udahnem.

"Idemo vani?"

Klimne smješkajući se pa, pošto se makne od mene, izađemo.
Oboje se naslonimo na haubu, još uvijek vrelu od brujanja auta. Nesvjesno je primim za ruku, pa si prebacim kako sam kao tinejdžer.

Potom je privučem u zagrljaj, u momentu se osjetivši ispunjeno.

Raj, dok je ona tu u mom naručju. Raj, dok smo skupa, dok nosi moj prsten a jednog dana, nadam se, i dijete.

Poljubim je u tjeme, a ona spusti ruku obgrlivši me oko struka.

Potom uzdahne, gledajući ispred. "Divno je." Mrak se već lagano spustio a gradska rasvjeta se popalila. Bili smo sami, uživali u trenutku koji nas je neočekivano spajao i dugoročno činio sretnima.

Ali, ono što se desilo tada i tu ostaje tamo. Tiho i nijemo, čekajući onaj trenutak. Trenutak koji će nam biti svet, naš i koji će nam godinama biti sve...