U N A

"Znaš, ako ti je lakše, možeš me zagrliti."

Čujem Vahida sa druge strane kreveta, pa se nasmijem.

"Neka, hvala." Odgovorim mu pristojno, pa nastupi trenutak neugodne tišine koju ispuni naše disanje i povremeno uzdisanje.

"Brat ti je debil."

Progovorim kako bih prekinula tišinu, a on se glasno nasmije. "Znam, ispadao je mami na glavu dok je bio beba. Vidiš posljedice... Pravo mi je žao njegovog djeteta i one jadne žene, kako će ga trpiti."

Kaže tiho, kikoćući se. Imao je zarazan smijeh i u sljedećem trenutku oboje smo se smijali jako glasno, usprkos činjenici da u sobi desno spavaju njegov brat i snaha a lijevo...

U sobi lijevo su spavali Emir i Mina.

Na samu pomisao mi se sloši, pa se prekinem smijati. Rukom prođem kroz kosu, uzdišući.

"Jesi dobro?"

Ponovo uzdahnem pa se okrenem k njemu.

"Bi li ti bio dobro da znaš kako u sobi do tvoje spava neko koga..."

Sklopim oči kada osjetim da ću plakati.

"Neko koga?"

Vahid me podstiče da nastavim moju ispovijest, nesvjesno me primivši za ruku.

"Neko, koga voliš više nego išta. Neko, ko ti znači više nego... Nego vlastita porodica, usuđujem se reći, jer je on postao tvoja porodica? Neko, kome si ti ništa?"

Nisam izdržala niti sekunde, vrisak se oteo sa mojih usana i... Ponovo, emocije u obliku suza su krenule niz moje obraze.

Momak koji ništa nije znao o meni me je privukao u zagrljaj.

"Šššššš..." Tiho je mrmljao mazeći me po kosi.
"Mala, u redu je. Srce pobjeđuje..."

...

Probudila sam se sa jakim bolom u glavi. Očigledno je cijelonoćno plakanje ostavilo traga na meni.

Pored... Pored mene je spavao Mahirov brat, a nakon što sam vidjela na što je ličila njegova majica, pored nelagode osjetila sam se loše.

Čovječe, cijelu noć sam plakala na njemu.

Razmišljajući, nisam vidjela da je budan. "Jutro." Rekao je grubim glasom, no za razliku od Emirovog, nije ostavljao nikakvog efekta. Uzvratila sam pozdrav, ustajući iz kreveta.

"Idem nam staviti kafu."

Kažem smeteno, a on me zaustavi.

"Sretan par, sjećaš se? Nasmij se malo."

Kaže, mameći iskren osmijeh na moje lice. "I ti se, mrgo, nasmij." Uzvratim mu pa se uputim ka kuhinji.

...

"Vidim, još uvijek ustaješ prva."

Glas, hladan kao led, je odjeknuo praznom prostorijom čineći da se sledim na mjestu.

"Vidim, još..."

Tu sam stala, ne znajući kako da dovršim rečenicu. Još uvijek sam stajala za pultom, prćkajući nešto oko kafa. Nisam se usudila pogledati ga, niti jednom od juče.

"Do kad me misliš izbjegavati?"

Upita nestvarno tiho, ruke položivši na moje nadlaktice. Sklopila sam oči, njegov dodir mi je istovremeno pružao bol i zadovoljstvo.

Trenutak kasnije čula sam vodu kako ključa, iskoristila sam to kao priliku za bijeg.

Barem sam mislila da ću to iskoristiti tako, no čovjek preko puta mene imao je drugačije zamisli.

"Una..."

Kaže tiho, lijevom rukom se naslanjajući na pult. Desnu spusti na moj obraz, privlačeći me  bliže sebi.

Je li to bilo moguće?

Topao dah mi je zaškakljao lice, topila sam se u njegovim rukama. Svoje lice približio je mojemu, a kad sam se ponašala poljupcu, ustuknuo je.

Čelo je naslonio na moje, smješkajući se.

Nije me poljubio, trenutak kasnije maknuo se od mene. Hodao je unazad, gledajući u mene.

"Još si uvijek tako moja, Una. Još si uvijek moja."

__-----------__