U N A

Platila sam cijenu svoje sreće.

Onog momenta kada sam mu rekla da nije naše vrijeme i ušla u autobus, prekršila sam neimenovani kodeks ljubavi.

Udarila sam ispod pojasa, na taj način pokrenuvši proces samouništenja.

Boljelo me je. Razaralo me je.

Iznutra, bila sam uništena. Izvana, bila sam savršeno.

Porculanska lutkica bez emocija, kako me je jednom davno opisala moja Magdalena.

Imale smo po pet godina, kada su me moji prebacili u ženski vrtić. Imala sam svjetliju put i kosu od ostalih, što je Magdalenu asociralo na lutku njezine mame. Prišla je i rekla da sam kao proculanska lutkica njezine mame.

Tada to možda u nije bilo tačno, ali sad... Sada se ni sama nisam mogla opisati bolje.

Bila sam hladna skluptura od stakla, a na jedan jači pokret bih se polomila.

Bila sam sebična, nisam se usudila rizikovati sa njim. Strah je nadvladao mnome, a jedina misao je bila ta da ću biti povrijeđena.

Bilo me je strah od nepoznatog, bilo me je strah poznatog.

Nisam željela ponovo proživljavati pakao, nisam mogla prolaziti kroz sve to ponovo.

Znala sam dobro na što bi sve to ličilo:

Na početku bi bilo idealno. Idealan par, idealna ljubav. Malo potom bi došlo do raspada sistema koji ja, opet, ne bih mogla spriječiti.

On bi me varao, tukao.

Na kraju bi rekao kako sam naivna, pa povjerovala u ljubav. A ja, naivna- kakva jesam, povjerovala bih u tu lažnu bajku.

Ponovo.

Njegovo 'ostani' je zaboljelo. Nisam mogla, mada... Na trenutak, srce mi je izdajnički zastalo. Misao o ostanku kraj njega je bila jedina ispravna, a opet, tako kriva.

Otišla sam.

Jer, kao što sam mu rekla...

Nije još stiglo naše vrijeme.