Emir
...

Nisam znao da odlazi. Nisam znao da me ostavlja.

Spavao sam u sigurnosti hotelske sobe, a probudilo me je glasno lupanje vrata. Trgnuo sam se, zbunjen i nerazbuđen. Na trenutak sam se osjetio izgubljeno, nisam znao gdje sam. Trepnuo sam k vratima, očekujući Bog zna šta.

Da se otvore? Da mi kažu ko je to bio u mojoj sobi? Aha, hoće kiseli kupus. Šipak. Kaktus. Nos od jednoroga. Šipak- to sam rekao?

Neispavano protrljam oči, pa se okrenem u stranu gdje me pod prstima dočeka hrapav papir. Trznem se, jel' moguće da je papir sam došao u moju sobu? Podignem ga bojažljivo ne bih li ugledao noge na istom. Ništa.

Na naličju koverte je stajalo moje ime.

Eeee, vrijeme je za paniku, pomislim a srce kao po naredbi krene ludo tući.

Otvorim ga radoznalo i preplašeno, ali bolje da nisam. U miru silnih riječi, moj pogled je počivao na posljednjoj.

Zbogom.

Srce je počelo tući jače, tijelo se pokrenulo samo od sebe. Bile su mi potrebne tri minute da se obučem, još tri da napustim hotel. Petnaest minuta da dođem do stanice.

Potom još deset kako bih je našao. Osjećao sam se kao guska u magli, osjećao sam kako gubim nešto dragocjeno.

"Javi se!" Proderem se na telefon i prokletog Mahira koji ne čuje telefon. Još jednom pogledam oko sebe pa odlučim tražiti pomoć. Priđem prvoj osobi, bakicu od sedamdesetak godina.

"Oprostite bako?" Obratim se tiho, no ona me čuje. "Reci?" "Trebam vašu pomoć. Autobus za Split, gdje kreće?"

Nakon što dobijem direktne upute,krenem trčati. Ne znam kuda, poluslijep sam, a onda po prvi put u životu budem zahvalan Mahirovoj glavi koja se izdvajala iz mase.

Požurim ka njemu i nemalo mi lakne kada ustvrdim da nije sam. I one su tu.

I ona je tu.

Baš kao i sreća koju osjetim, a koja je kratkog vijeka. Djevojke se pozdrave sa onim konjom, a ja skupim poslednje atome snage. Sve u meni vrišti da ću je izgubiti i ostati bez onog što mi znači. Bez onog što mi je prijeko potrebno, kao vazduh koji udišem.

"Una!"

Vikne kako bih spriječio da uđe u bus i kada ona zastane kao okamenjena, lakne mi. Ipak sam stigao. Usporim kako bi u prolazu udario Mahira, pa krenem ka njoj. Ona stoji ispred busa, šok joj igra na licu dok oboje teško dišemo.

Udahnem duboko.

"Stvarno si mislila da ću te tako lako pustiti?" Upita jer mi je nerealno da je pokušala otići bez pozdrava. Priđem joj, ruke spustim na njezin struk, privlačeći je k sebi.

Čelo naslonim na njezino, pa udahnem duboko.

"Nisam te htjela buditi. Ja..."

"Ostani."

Riječi kao bujica izađu iz mene, noseći sve pred sobom. Tišina se spusti oko nas, dok se molim da pristane. Kaže mi 'da', uzme me za ruku i... Ode sa mnom. Ne tražim mnogo, zar ne? Samo nju?

"Gospođice, moramo krenuti. Idete li?"

Una je u dvojbi. Vidim to jasno. Gleda mene, gleda u autobus. Potom stisne moju ruku i uzdahne. Potom sagne glavu, krijući oči od mene.

"Ne mogu. Ne mogu, Emire."

Ispratim njezin gest pa i ja spustim glavu. Trzne me dodir hladne ruke na mom obrazu. Prisili me da je pogledam i onda uzdahne.

"Ne mogu ostati. Nije još našе vrijeme..."

Potom me poljubi u čelo, obriše suze i nabaci veseo, izvještačen osmijeh na lice.

"Zbogom."

Kaže pa uđe u bus, a ja sklopim oči, zadržavajući suze.

Zbogom nije kraj, Una. Zbogom nije kraj.

...

A/N

Evo mene i ovo dvoje golupčića 🕊️

Kako vam se čini nastavak?

Meni se plakalo dok sam pisala 🙈🙊

NinaChristprincess

pjacazivot

larastronggirl

Nebitnalikusa09

♥️