''NEĆEŠ BITI OVDJE za Božić?'' upitao me je, a ja sam slegnula ramenima.

''Zapravo, vjenčanje je ovdje, ali... želim proslaviti Božić koji jednom nije...'' uzdahnula sam, no u meni su nahrpulile svakakve vrste rečenica, pa sam samo izdahnula, ''...nema veze.''

''Ne moraš to napraviti.''

Okrenula se prema meni i zbunjeno me pogledala, ''Što?''

''Ne moraš im se predavati svaki put kad te nešto traže.''

''Harry, znam, ali... ona mi je sestra.''

''I ti si njezina sestra.'' rekao je, ''Trebala bi imati barem malo razumijevanja. Tko još ima vjenčanje na Božić?''

''Onaj koji želi da vjenčanje bude veličanstveno kao Božić.'' odgovorila sam, a onda uzdahnula, ''Stvarno mi je žao, ali... moram to napraviti.''

''Pa, čini li te to sretnom? Čini li te sretnom to što praktički služiš kao rezerva svojoj obitelji i sjete te se samo kad im zatrebaš?'' povisio je ton, vidno uznemiren, a ja sam uzdahnula.

''Pa... ne... da? Ne znam! Ne znam kad vičeš na mene!''

''Ne vičem na tebe, Vita, samo ti govorim da ne moraš uvijek pristati na sve. Kad ti šefica kaže da isplaniraš četiri prokleta vjenčanja, ne moraš pristati. Kad ti obitelj umijesto Božića umeće posao, ne moraš pristati.'' rekao je, a onda nakon par sekunda dodao, ''Kad te jednom nekakav glupi sretnik zaprosi, nećeš morati odmah pristati.''

Zastala sam.

''Ja... znam, ali...'' rekla sam, a zatim zastala još jednom, ''...moram to napraviti. Otpratit ću te na aerodrom i prionuti poslu.''

''Vita, mogu ti pomoći s planiranjem kad već ne želiš-''

''Ne.'' rečem žustro pa dodam, prislanjajući svoj dlan na njegov obraz, ''Ti moraš biti kući na Božić, u redu?'' nasmiješila sam mu se tužno, ''Ti imaš one koji te čekaju.''