(A./N.: PJESMA PJESMA PJESMA!!!)

                 HODALA SAM PREMA izlazu što sam brže mogla, putem brišući suze s lica. Kako sam prolazila udarala bih slučajno ljude ramenima i ispričavala se, a onda opet obirsala suze. Vjetar je jače zapuhao, vidjela sam kroz prozore. Snijeg je podivljao. Probijala sam se kroz mnoštvo ljudi, bila sam jedina koja je išla u suprotnom smijeru od gomile.

''Vita!'' začula sam glas iza sebe, te se okrenula. Skenirala sam gomilu ljudi, a onda shvatila kako mi se pričinilo. Još sam jače zaplakala, shvativši kako mi se njegov glas samo pričinjava, a onda se trznula kad sam ga ovog puta čula, ali jasnije.

''Vita! Stani!''

Okrenula sam se, a pozornost mi je privukao Harry koji se probijao među mnoštvom. Bili smo jedno dvoje kojisu trčali u suprotnome smijeru od gomile. Da preoblikujem, bili smo jedino dvoje koji su trčali istim smijerom.

''Harry!'' viknula je kad sam ju uhvatio za laktove, sa suzama u očima, ''Što...? Što radiš? Zar ne želiš biti kući za Božić?''

''Vita ja...'' dahnuo sam, a onda sve izrekao u jednom dahu, ''Ne mogu otići, našao sam ovo u džepu...'' rekao sam i izvadio metvicu na što se nasmijala kroz suze, ''...i shvatio da... Kvragu, ni ne znam zašto se vraćam. Ja... želim biti s tobom, Vita. Pođi sa mnom. Pođi u Englesku sa mnom.''

Nasmijala se i skupila obrve, ''Što?''

''Ne tjeraj me da počnem... upoznali smo tako što sam te spasio od cisterne, zatim ona pljačka i lopovi u šljokicama, pa vjenčanja i skitanje po gradu, pa kuća, I Božić i... i vjenčanice i zavjese i kupovine i snijeg i... i metvica!'' rekao sam, a ona se opet nasmijala, ''I... i ti.''

Neko me vrijeme gledala sjajuckavim očima, a onda dodala sa smješkom, ''I ti isto.'' reče, pa zabrinuto nastavi, ''Ali... zar ne želiš biti kući za Božić?''

Nasmiješio sam se, a onda rekao, hvatajući je rukama oko struka, ''Draga, ovo je dom.''

Nasmijala se i iz džepa izvadila vrećicu čaja, a ja sam je malo bolje pogledao.

''Zar nije to ona imela koju stavljaju u čaj kako bi poticali više ljubljenja za Božić?'' upitao sam s s osmjehom, a ona je brzo odgovorila.

''Nije bitno!'' rekla je, ruku stavila iznad naših glava, držaći vrećicu čaja s imelom, drugom me uhvatila oko vrata i naglo pritisnula svoje usne na moje. Automatski sam se dao u poljubac. Bacila je imelu na pod, te me objema rukama obavinula oko vrata. Odignuo sam ju s tla, rukama pridržavajući njezin struk. Mislim da su nas putnici opet zaobilazili. Neki su čak i gledali. Sve je mirisalo na prokletu metvicu. Na metvicu i predivnu Vitu.

I tada pomislim u sebi; ovo će zaista biti sretan Božić.