JOŠ SAM JEDNOM odmjerila haljinu pred sobom. Skupila sam obrve i malčice zaškiljila.

"Hm." rekla sam sama za sebe. U pozadini se s radija tiho čula pjesma Last Christmas, a vatra je pucketala na ognjištu, "Nešto nedostaje." rekla sam zamišljeno, osjetivši Harryjevu prisutnost iza sebe.

Primaknuo se naprijed i odmjerio haljinu, "Da." rekao je, "Nekakav detalj."

Promatrali smo prve šavove vjenčanice na lutki u tišini još par sekunda, a onda sam muk odlučila prekinuti uzdahom, "Znaš što? Otići ću u butik i kupiti još materijala. Ionako moram isplanirati još četiri vjenčanja i-"

"Četiri vjenčanja?" raširio je oči i gledao za mnom dok sam išla prema hodniku.

(A./N.: Upalite pjesmu ! ❄🎄)

"Mrzim svoju šeficu, rekla sam ti." kazala sam mu dok sam uvlačila nogu u svoju dugu crnu čizmu, "Jedno je vjenčanje dvadesetog dvanaestog, drugo dvadeset prvog, treće dvadeset drugog i četvrto dvadeset trećeg. To dvadeset trećeg je ovo za koje moram napraviti vjenčanicu što je prije moguće... a još i cvijeće, kolači, ukrasi, dekoracije... i sve to puta četiri!" nabrajala sam oblačeći kaput.

"Daj da ti pomognem." rekao je, a ja sam se nasmijala, uzimajući svoj bijeli šal u ruke.

"Zar muški vole ići u kupovinu?" podignula sam obrve, a on je slegnuo ramenima.

"Ovisi što se kupuje."

Zaustila sam, želeći ga upozoriti na to da imamo kupiti rekvizite za četiri vjenčanja i da se vjerojatno nećemo vratiti doma do osam ili devet uvečer, no onda sam ipak zašutjela i uz slatki osmjeh nagnula glavu u stranu.

"Naravno. Hajmo!"

❄🎄🎅⛄

"Eno ga! Idemo!" viknula je Vita i povukla me za rukav, a ja nisam imao izbora nego potrčati za njom. Otvorila je vrata butika, a poviše njih je zazvonilo zvonce kad smo ušli. Zapuhnuo nas je topao zrak, žamor kupaca i tiho žuborenje glazbe s radija. Sve je bilo ukrašeno prekrasnim crvenim vrpcama i zlatnim sjajuckavim trakama. Vita je ciknula od uzbuđenja.

"Onda? Koji je plan?" pitao sam, a onda se okrenula i pružila mi list papira.

"Okej, ti imaš popis rekvizita potrebnih za prva dva vjenčanja, a ja za druga dva. Samo ih pronađi i stavi u košaru! Vidimo se za dva sata!" rekla je i jurnula naprijed, putem se spotičući, a onda opet hvatajući brzinu.

"Čekaj, dva sata?" podignuo sam obrve, no ona je već nestala, "A zato me pitala idu li muškarci u kupovinu..." uzdahnuo sam i ubacio trake pamuka u košaru. Još samo devedeset i tri pojma i gotov sam. Nakon petnaestak minuta moj se broj smanjio da osamdeset i šest.

"Hej!" začuo sam Vitu iza sebe, "Kako ide?" docupkala je do mene s gigantskim osmjehom, a ja sam ju pogledao.

"Zar nisi ništa pronašla?" pitao sam ju kad sam uvidio da kod sebe nema košaru.

"Oh, jesam, sve! Tamo je na kasi!" rekla je i pokazala prstom prema blagajni gdje je odložila pune tri košare.

"Brza si." dahnuo sam šokirano.

"Uf, hajmo! Pomoći ću ti." nasmiješila se te pročitala iduću stvar s popisa, "Osam metara svile... ovamo!" pokazala je prstom nakon što se ogledala po butiku, a onda otrčala do polica s tkaninama. Među nama je stajao odjeljak s božićnim ukrasima. Idući su sati bili provedeni uz zezanje i glupiranje po butiku, puhanje lažnog snijega jedan po drugomu, stavljanju imela  Dok sam tražio lampice i svijetleće pahuljice, pogled mi je pobjegao na Vitu.

Pažljivo je izrezivala svilu. Toliko se unijela u posao da nije niti primijetila da joj je rep pao preko ramena. Inače bi ga uvijek odmaknula. Prstima je prelazila po krhkoj tkanini, ugrizla se za usnu, a onda ulovila moj pogled.

Nasmiješio sam se prekoputa, a ona je zataknula pramen valovite smeđe kose iza uha i svojim vedrim i velikim smeđim očima uzvratila smješak prije nego što je opet pogledala prema podu.

Došlo je pet sati popodne, te smo upravo bili izlazili iz butika kad me je, po sedmi put danas, uzbuđeno povukla za rukav.

"Vidi! Sniježi!" rekla je i uhvatila me oko mišice te istrčala vani.

Raširila je ruke i pogledala prema nebu, a onda se glasno nasmijala. Otvorila je usta i opet lovila pahuljice, a ja sam se smijao gledajući ju. Otvorio sam usta i lovio pahuljice nasred ulice, a zatim sam osjetio hladan i mokar dodir na prsima.

"Sad se želiš i tući?" upitao sam ju s osmjehom, videći ju kako se smije i u rukama drži grudu snijega.

"Ha!" viknula je kad me pogodila u rame, a ja sam se nasmijao i zahvatio snijeg šakama s poda. Vrisnula je kad sam je pogodio u leđa. Njezin je dugi bijeli šal lepršao kako se okretala, te je pridržavala vunenu kapu s mačjim ušima na glavi dok se izmicala mojim grudama.

"Izvoli!" viknula je i ubacila mi grudu u kapuljaču, a zatim ju povukla meni preko glave. S vršaka kose su mi visjeli srebrni kristalići snijega, a ja sam kroz smijeh vrisnuo od hladnoće.

"Znaš da ćeš za ovo platiti?" upitao sam je, a onda je ciknula i dala se u bijeg kad sam krenuo za njom.

"Ne! Ne!" smijala se kad sam ju uhvatio oko struka i utrljao joj snijeg u lice, a onda smo se okliznuli na led i ispružili se po podu koliko smo dugi i široki. Sreća je bila u tome da sam leđima uronuo u netaknut snijeg, a ona je pala na mene.

Kad smo se oporavili i od smijeha i snijega, rekla je veselo, "Opet."

"Što opet?" upitao sam ju sa smješkom.

"Opet smo pali jedno na drugo."

Osmijeh mi se razvukao preko lica skupa s njezinim, "Mislim da je ovo prvi put da smo zaista pali jedno na drugo."