''KAMO IDEMO?'' UPITALA me kad smo izašli iz zgrade njezinog, pa, bivšeg stana na hladnu ulicu. Za sobom je vukla tri ogromna kofera, a njezine su potpetice i dalje lupkale kako je cupkala sa mnom.

''Nemam blagog pojma kamo idemo...'' rekao sam iznervirano, ''...jer, znaš, kad ih imao automobil, mogli bismo u njemu prenoćiti, ali, hej, nekako sam ostao bez njega.''

Namrštila se i docupkala pokraj mene, pokušavajući održati korak, ''Hej! Ne moraš biti ljut!''

''Oh, zaista?'' stao sam i pogledao ju, ''Ne moram biti ljut što zbog glupe mećave ne mogu otići doma skupa s ostalima na zaslužen prokleti odmor, ne mogu pronaći agenta koji mi želi pronaći kuću pa sam praktički skitnica u New Yorku s nepoznatom djetinjastom djevojkom koju je umalo smrskala cisterna, ostao sam bez auta dok sam je spašavao, a sad je ona ostala bez stana i nemam pojma gdje ću i kako ću, otkazao sam rezervaciju i nemam pojma gdje ću pronaći smještaj jer sam računao da ću dosada pronaći kuću?'' rekao sam u jednom dahu, a ona je raširila oči i preplašeno ustuknula unatrag, ''I jesam li spomenuo da me umalo opljačkala ulična mafija?''

Nisam ništa odgovorila.

''Idemo.'' rekao je, a ja sam krenula za njim.

''Znaš, kad bi se malo opustio, možda bi uspio pronaći neko rješenje... ili hotel...''

Zastao je, ''Ponovi što si rekla.''

''Znaš, kad bi se malo opust-''

''Ne, ne, ono što si nakon toga rekla.''

''Kad?''

''Prije sekundu.''

''Rekla sam 'kad'.'' kažem, a onda raširim oči, ''O, o! Hotel! Apartman? Hajde, idemo!''

''U redu.'' uzdahnuo je, ''Ali, prvo idemo do mojeg prijašnjeg hotela po moju prtljagu i zatim krećemo u potragu za smještajem. Nadam se da ćemo ga pronaći er je već...'' pogledao je na sat, ''...skoro deset sati.''

Osmjehnula sam se, ''Dok očistimo blato sa sebe, doći će jedanaest.''

Mislim da je to bio prvi put da sam ga vidjela kako se nasmiješio malo šire nego inače.