''KOLIKO JE LOŠE?'' stala je iza mene dok sam u zrcalu promatrao modricu na ramenu. Pao sam na desno rame svom težinom u trenutku kad sam ju odgurnuo na pod da ju ne udari kamion, a tom sam prilikom zaradio ovaj ljubičasti pečat.

''Poprilično.'' rekao sam i uhvatio njen pogled u ogledalu. Prvi sam ju put vidio bez kaputa. Nosila je veliki vuneni bijeli džemper s bijelim pompončićima, zlazni lačić na maleno srce, traperice i debele termo-čarape na jelene s mašnicama na rogovima. Tek sam tada shvatio da sam ju odmjerio. Sabrao sam se.

''Oprosti.'' dahnula je i navukla rukava džempera preko članaka na rukama tako da su joj samo virili vršci prstiju. Skupila je ruke na grudima i bojažljivo se primakla modrici.

''Daj da ti pomognem.''

''Zar je krvavo?''

''Malo.'' rekla je, a onda nestala u kupaonici. Čuo sam kako je odvrnula vodu, zatim ju ugasila, a onda kako vadi nešto iz svojeg kofera iza mene. Za par se sekunda vratila s pamukom, maramicom namočenom hladnom vodom i jednom bijelom gazom. Prstima je prešla po mojoj koži, a drugom rukom zabacila svoj visoki konjski rep iza ramena. Kosa joj je u donjem sloju bila puštena, a u gornjem svezana. Skupila je obrve kad je hladnom maramicom prešla preko mojeg ramena. Tapkala je po mojoj ogrebanoj koži, a onda preko rane prešla suhim pamukom. Naposlijetku je gazu prislonila na moje ranjeno rame i dva puta oko moje ruke omotala traku koja je držala pamuk.

"Ta-daa!" nasmiješila se.

"Hvala." rekao sam uz smješak i navukao natrag rukav svog džempera preko ramena.

"A sad idem vidjeti kolika je moja šteta." nasmijala se i okrenula.

"Trebaš pomoć oko toga?"

"Pa... ne želim te uznemiravati no rana je na boku pa bih trebala malo podignuti rub gaćica."

"Oh." rekao sam brzo.

"Da..."

"O-kej..."

"Aha!" nasmijala se, a onda dodala, "Hej, daj da ti operem kaput i hlače. Ili... sve što si već unakazio blatom."

"Hm, da. To nije loša ideja." rekao sam i dodao joj svoj kaput, a zatim sam se uspeo na kat u sobu i svoje prljave hlače zamijenio hlačama od pidžame. Nakon što smo svu unakaženu odjeću strpali u perilicu, otišla je pogledati svoju ogrebotinu u sobu.

"Ista je kao i tvoja!" viknula je s gornjeg kata.

"Uh, zaista?"

"Aha ima čak i isti oblik srca kao i tvoja!"

Nasmijao sam se sām sebi, "Zar moja ima oblik srca?" pitao sam ju i navukao džemper ispod ramena te odlijepio jedan kraj trake. Podignuo sam gazu i otkrio svoj ljubičasti potpis.

"Aha! Pogledaj!" viknula je, i, zaista, moja modrica imala je oblik nekakvog iskrivljenog, morbidnog srca. Nakrivio sam glavu, a onda se osmjehnuo.

"Što kažeš da idem sutra ujutro u kupovinu?" upitala me kad je sišla niz stepenice, obučena u svoju pidžamu. Imala je dugu pamučnu vestu, skoro do koljena na sive i crvene šare koje su oblikovale snjegovića i pahuljice. Visoke bijele čarape sezale su joj do koljena, a kosu još uvijek nije bila raspustila.

Zar sam ju opet odmjerio?

"Khm, aha..." rekao sam i uspravio se na kauču, "...što voliš za doručak?"

"Pitaš kao da ćeš ti napraviti doručak." nasmijala se, a onda dodala, "Jedem sve osim mesa. Ali radim najbolje vafle i ne bojim se time hvaliti." osmjehnula se i prekrižila ruke na prsima, a ja sam se nasmijao.

"Radiš li ih, ono... u obliku nečega? Srca? Snjegovića? Božićnog drvca? Jer, ono, to je baš fora."

"Naravno! O, točno znam kakva će tematika biti! Svidjet će ti se!"

Nešto mi je govorilo da je skroz ozbiljna iako je cičala i skakutala. No, ne radi li to uvijek?