Čim sam stigla iz prodavaonice sam počela pripremati stvari za Peytonin rođendan. Moram sve srediti prije nego što je pozovem. Imam jednu ideju koja bi mogla biti zabavna, koliko to može biti s obzirom na to da više nismo male djevojčice.

Ne javlja mi se na mobitel jer je sigurno na nekom sastanku pa joj odlučim ostaviti poruku u govornoj pošti. "Pey, Della je. Imam jedno iznenađenje kod kuće pa bi bilo dobro da ne ostaješ prekovremeno."

Nadam se da će se potruditi da bude ovdje kada ja sve sredim. Ona inače voli iznenađenja pa i ne sumnjam da će ju poziv namamiti, samo ne znam kada će poslušati poruke.

Imam još otprilike dva sata da pospremim i pripremim sve stvari koje su nam potrebne za današnju malu proslavu.

Sve sam detaljno isplanirala, kao i najvažniji dio večeri. Naša će se zabava odvijati u staroj kućici na drvetu koja je ovdje bila još prije no što smo kupili kuću. Peyton i ja nismo dale roditeljima da ju sruše jer nas je podsjećala na dom.

Budući da se dugo nismo zabavile kako spada, odlučila sam napraviti pidžama party za nas dvije. Igrat ćemo neke igre, oblačiti se i glumiti manekenke te pričati dugo u noć dok ćemo jesti njene poklone. Zapravo su slatkiši, koje smo jele kada smo bile male, jedino što sam joj kupila za dvadeset i sedmi rođendan.

Ušla sam u svoju sobu i krenula uzimati neke stvari koje više ne nosim, kao na primjer odjeću koju mi kupuje mama, uglavnom nešto poslovno i svečano. Tu su se, također, našle i haljine koje više ne nosim, a i neke traper suknje iz prošlog stoljeća.

Sve sam to strpala u torbu te se brzo prebacila u Peytoninu sobu pa učinila isto s njezinim ormarom. Doduše, tamo je bilo malo teže razabrati smiješnu i ružnu odjeću jer je njezin ormar bio pun takvog stila, kojega je pokupila od mame.

"Zbilja, Peyton?" napravim iznenađen izraz lica kada stignem do nekakve pletene suknje do koljena. Izgleda gore no što bi ju naša baka isplela! Kakav je ovo stil oblačenja?

Odjednom mi Holden pada na pamet kada se sjetim kako mi je on rekao da sam ja drugačija od ostalih. Nedostaje mi on i njegov prokleto dobar, britanski naglasak.

Gdje je on sada i što radi? Iskreno nemam pojma zašto mi se tko dugo ne javlja, unatoč tome što sam mu dobrovoljno dala broj svog mobitela. Je li odustao od nas?

'Vi' još uvijek ne postojite.

Ako se on odluči javiti, šanse će se ipak povećati. Ne misliš li?

Uskoro je i torba s odjećom bila puna. Natrpala sam puno grickalica i slatkiša prije nego što sam izašla iz kuće te krenula na dugačak put od par koraka do kućice na drvetu.

Uskim sam se stepenicama nespretno iskobeljala na vrh pa krenula čistiti prašinu kada sam stvari odložila sa strane. Nismo bile ovdje sigurno zadnjih godinu dana jer Pey nikako nema vremena, a ja nemam volje ići sama i sada sve treba pripremiti kako bismo mogle prespavati ovdje.

Kada skupim sve stvari i ukrase, trebala bih otići upaliti grijalicu da se ne smrznemo preko noći. To nije bila obična kućica na drvetu jer je zapravo bila zatvorena sa sve četiri strane i imala je struju kako bismo mogle provoditi više vremena tamo. 

U početku nam je bila jako zanimljiva, unatoč našim godinama. Provele smo lijepe dane tamo dok smo se prilagođavale na život u Washingtonu. Pey i ja bi se, nakon posla i mog fakulteta, sastale tamo i satima pričale o novim doživljajima i iskustvima.

"Šteta što više ništa nije kao prije", duboko uzdahnuvši, razgrnem lišće koje je bilo razbacano svuda po podu. Očito netko nije dobro zatvorio vrata za sobom dok je izlazio...

Ovo će biti težak posao i nadam se da ću stići.

* * *

Peyton bi trebala stići svaki trenutak. Kućicu na drvetu sam uredila najbolje što sam mogla s obzirom na činjenicu da ćemo se vrlo vjerojatno smrznuti po noći. Ako to izuzmem, večerašnji program je genijalan.

Nakon dvije minute oglasilo se zvono na ulaznim vratima. To je ona.

K vragu, gdje mi je povez?

"Peyton, uđi", otvorim vrata pa brzo šmugnem do dnevnog boravka kako bih našla nešto što bih joj mogla svezati na oči. "Moram nešto uzeti pa te vodim nekamo. Imam maleno iznenađenje."

Mislim da će i moj šal oko vrata poslužiti nečemu.

"Imala sam toliko posla, Della", požali se. "Ali sam došla kući u razumno vrijeme jer si me zvala. Hajde sada požuri jer moram još neke stvari obaviti."

Izgleda da nisam jedina koja se iskreno, naglasak na iskreno, raduje našoj zajedničkoj večeri.

Sarkazam?

Da.

"Idem!" viknem. Tiho dođem iza nje i krenem stavljati šal pazeći da joj ne stegnem previše.

Iz zadnjeg joj džepa uzimam mobitel i gasim ga, isto kao i svoj. Današnja će večer proći bez tih poroka i bez posla.

"Della, čemu sve ovo?"

"Vidjet ćeš", polako izlazimo iz kuće dok je vodim prema našem prenoćištu.

Čitavo vrijeme držim Peyton ispod ruke kako ne bi pala i, ne daj Bože, slomila nešto. Sigurno naslućuje o čemu se radi kada smo se počele penjati po ljestvama prema kućici. Stigavši gore, smjestila sam ju na jastuk budući da nemamo stolice te sam stala ispred nje.

Jednom joj rukom povučem povez i počnem pjevati pjesmicu za rođendan. Osmijeh joj se odmah počeo širiti licem, a oči su joj sjale. To je reakcija koju sam željela dobiti.

Osjetila sam se jako sretnom i ponosnom jer je danas vesela zbog mene. Jako sam se potrudila napraviti našu dobru privatnu zabavu za njen rođendan. Izgleda da sam ipak sposobna za neke stvari.

"Ne vjerujem da si ovo učinila", suza, pretpostavljam radosnica, joj krene niz obraz dok ona gleda kako sam uredila kućicu. "Hvala ti."

Priđe mi i čvrsto me stisne u zagrljaj. Skamenim se i zamislim o tome koliko dugo nisam osjetila ovakvu povezanost između nas dvije... nedostajala mi je njena pažnja.

"Nećemo sada plakati", obrišem joj dvije, tri suze s lica. "Imamo i važnijih stvari za napraviti, pridrži ovo."

Dodam joj jednu torbu, a ja uzmem drugu. Objasnila sam joj kako želim da odigramo igru koju smo obožavale kao male djevojčice. Odjenut ćemo nespojive kombinacije i praviti se da smo manekenke.

Objasnim joj kako se mora što gore odjenuti i, iako joj to teško pada, uspije riješiti zadatak isto kao i ja. Sada naša zabava može početi.

Pružim joj ogromnu kutiju u kojoj se nalazio njezin poklon. Budući da znam kako ima novaca da kupi sve što poželi, morala sam biti originalna što se tiče poklona i kupiti joj nešto što nema. Bomboni koji su nam zasladili djetinjstvo činili su se kao savršen dar.

Nadam se da sam time nadjačala poklon od roditelja, Elliota i svih njezinih prijateljica.

"Ove bombone nisam jela godinama", kaže, stavivši jedan u usta. "Ali doslovno!"

I tako smo pričale o djetinjstvu. O mami i tati. O danima koje smo proživljavale sretnije no sada... o boljem vremenu.

Tada me je mama još doživljavala i uvažavala moje mišljenje jednako kao i Peytonino. Zapravo se sve promijenilo otkako smo se preselili ovdje i kada je tata počeo dobivati puno novaca od tvrtke.

Kao da je zaboravila na djecu, barem na ono mlađe. Ne želim ispasti neka ljubomorna razmaženka, ali nedostaje mi njihove pažnje koja je usmjerena samo na Peyton i novac.

Grozno je što oni zapravo očekuju da me mogu kupiti darovima i da im je time opravdano propušteno vrijeme.

"Stvarno se tako osjećaš?" upita me.

Kimnem. "Pey, taj osjećaj se u meni skuplja otkako smo se doselili ovdje i nikako da ode..."

"Nisam znala", nevino slegne ramenima. "Zapravo ne dobivam dojam da se tako ponašaju i prema meni."

To je i bila istina.

Pey je bila dijete kakvo bi svaki roditelj mogao poželjeti! Kod nje je sve normalno funkcioniralo; poslušnost, ambicioznost, profesionalnost.. također je i dan danas veliki perfekcionista.

Ona se, za razliku od mene, nikada ne opire roditeljima. Duboko vjeruje u svaku njihovu riječ i smatra da je sve što oni rade isključivo za naše dobro.

Kod mene je, pak, drugačija stvar. Ja sam puno kreativnija i moj mozak očito drugačije funkcionira. Ne mogu se pomiriti s time da oni misle da je za moje dobro činjenica da ću do kraja života raditi posao koji ne volim te ga iz dana u dan sve više mrziti.

"Sada već lažeš", kaže mi punih ustiju koje je prethodno natrpala čokoladnim bombonima. "Oni nas vole jednako!"

"To svi roditelji govore, Pey", odgovorim joj iskreno. "Ali znamo da ti imaš daleko veće povlastice i prava od mene."

"Ovo stvarno nije tema o kojoj danas želim raspravljati", odmahne glavom. "Usput, već te neko vrijeme želim pitati zašto si mi uzela mobitel? Elliot me trebao nazvati."

Elliot je bio dečko koji je radio u tatinoj tvrtki. Mama i on su ga upoznali s Peyton u nadi da će ih spojiti, ali nisam baš sigurna da je ona zagrizla. Koliko god slušala savjete i poštovala odluke naših roditelja, nadam se da neće ući u vezi s njim zbog njihovih hirova.

"Uzela sam ti ga baš iz tog razloga što si previše u poslu", objasnim joj.

"Taj poziv ne bi trebao biti zbog posla", uzvrati mi. "Elliot me trebao nazvati da dogovorimo sutrašnji sastanak u vezi sale za vjenčanje."

Zbunim se. "Kakvo vjenčanje?"

"Da neki dan nisi tako odjurila s večere jer su te ostali naljutili, čula bi da je to bila važna stvar koju sam trebala objaviti."

K vragu, točno se sjećam te večeri.

Prije nekih dva tjedna, kada smo nakon dugo vremena sjeli večerati kao obitelj, Peyton nas je sve okupila kako bi nam izjavila nešto. To je bilo veoma zabrinjavajuće jer je inače svatko večerao sam, kada bi stigao, a obiteljska slavlja nemamo osim ako ne slavimo nečije rođendane ili nova postignuća.

Tu se podrazumijeva da se nikada ne slavi nešto u vezi mene jer nikada neću biti kao ona.

Osim što sam bila iznervirana time, tatini prigovori su bili kap koja je prelila čašu. Nisam mogla mirno sjediti i slušati kako mi nabrajaju stvari koje moram napraviti, a ne želim.

Peyton se čitavu večer ponašala veoma čudno, ali nisam mislila da bi nešto ovakvo moglo biti u pitanju... 

Mogla si to očekivati od njih.

Pa mogla sam, ali nisam mislila da će se to sve tako brzo odigrati. Zbilja se nadam da je to njena dobra volja što se udaje za njega, a ne još jedan njihov beskoristan i glup savjet koji će ona poslušati.

Odjednom ju upitam. "Voliš li ga?"

Razrogači oči i proguta slinu. Istog trena prestane jesti naše bombone te primi moje ruke u svoje, lagano ih gladeći palcem. "Della, naviknut ću se na njega i zavoljeti ga još više. Sigurna sam u to."

Peyton Dawson, mudra i poslovna žena jakog karaktera te uvijek odlučna u svojim namjerama, sada se činila nesigurnija od djeteta koje bira između roze i žute lizalice.

Ovdje nešto ne valja i sigurna sam da je ovo mamino i tatino maslo. Jedino što me sprječava da istog trena odem u kuću kako bih nastavila ovu svađu s našim roditeljima je sestrin rođendan koji mora ispasti savršeno jer je to itekako zaslužila. 

Mislim da je vrijeme da večeras stavimo probleme sa strane i uživamo u trenutku. Sutra će ionako svanuti novi dan...

(Djevojke moje, od idućeg parta krecemo sa znimljivom radnjom pa se pripremite ;) Nadam se da vam se svidio ovaj nastavak, iako je pomalo dosadan.. ostavite glas/komentar i pogledajte zadnje partove ako još niste :D Hvala K!♡ Volim vas xx)