"Gospođice Della", trznem se na piskutav glas koji me zazvao s leđa. "Gospođice Della?"

Okrenem se te se ispred mene stvori niska djevojka, izgledom malo starija od Peyton, koju su samo štikle činile višom. "Gospodin Dawson vam je poslao našeg djelatnika koji će vam pomoći s poslom i malo vas provesti kroz tvrtku."

"Gdje je on?" upitam.

"Molim vas, pratite me", kimnem glavom i krenem za njom. Skrećemo u prvi hodnik na lijevo pa dobro prepoznajem da ovo nije smjer prema Peytoninom uredu. "Ovuda."

Dok ju pratim dobivam pogled na njeno mršavo tijelo. Crnu je kosu imala svezanu u urednu punđu, a struk joj je bio mali poput širine papira. Bilo je nevjerojatno koliko su ovdje zapravo žene sitne i uredne, a ne puno starije od mene.

Doduše, nisam razumjela potrebu za plavim stvarima. Žene su nosile plave košulje i hlače, suknje po potrebi, a zaposleni muškarci plava radna odjela. Postoji li pisano pravilo o boji odjeće koja se nosi u tvrtki?

Cijelo sam jutro provela spremajući se za drugi radni dan. Ustala sam i prije no što je bilo potrebno samo kako bih oprala kosu i nabacila malo šminke da izgledam odmornije. Da nije Becce tu da mi soli pamet o šminkanju, danas vjerojatno ne bih ovako izgledala.

Moje noge ovoga puta nisu krasile uske traperice u kojima me ljudi svakodnevno viđaju. Danas sam nosila bakin rođendanski poklon. Prije dvije godine mi je poslala lijepu bež suknju koja se sjajno slagala uz običnu, bijelu košulju. Sigurna sam da bi barem ona bila ponosna na mene...

"Lewis, drago mi je", odjednom ispred sebe ugledam pruženu ruku koju, bez razmišljanja, prihvatim. Nisam ni primijetila da smo nakon trominutnog hodanja stigle u nečiji ured jer sam samo pratila crnokosu djevojku.

"Della", uzvratim kiselim osmijehom te ga odmjerim. Ponovo plavo odijelo.

"Pokazat ću vam što danas možete napraviti i usput vas provesti po tvrtki", ljubazno kaže.

Hodajući po istome katu saznala sam da je tata nedavno zaposlio veliki broj novih radnika koji također trebaju još štošta naučiti. Jednu sam djevojku prepoznala jer je pohađala isti smjer kao i ja na fakultetu, a ostalim sam se novim licima mogla samo diviti.

Danas ću morati ispuniti neke formule vezane uz poslovanje s drugom tvrtkom. I dalje ne znam neke stvari, ali mi je Lewis rekao kako će mi sve objasniti.

Jedino što mi se kod njega ne sviđa je pretjerana ljubaznost od koje mi se povraća. Ne znam ulizuje li se on svakome u guzicu ili samo meni budući da sam šefova kćer, ali to prelazi sve granice normale.

"Evo tih formulara", ubrzo se vrati nazad u moj novi ured te ih ostavi na stolu. "Ako niste shvatili sve što sam vam objašnjavao, slobodno prošetate do drugog..."

"Drugog kraja kata, točnije vašeg ureda, shvatila sam", neprimjetno preokrenem očima jer je već nekoliko puta napomenuo gdje ga mogu pronaći.

Mislim, dobro da mi nije izrecitirao i adresu stanovanja da usred noći dođem tražiti pomoć oko prokletih formulara. Ponašaju li se svi ovako?

Duboko udahnem, već iznervirana njegovim pretjeranim ponašanjem. "Nije li to sve što trebam napraviti?", upitno podignem obrve sjedajući u kožni naslonjač. Ne razumijem zašto još stoji na vratima?

"Ma je", šarmantno odgovori. "Samo se želim uvjeriti da će vam biti dobro prvi radni dan i da ćete se snaći."

"Budite sigurni u to, nisam nesposobna", odgovorim mu sa smiješkom, ne misleći to kao uvredu.

Ljudi moraju shvatiti da to što sam šefova kći ne znači da trebam neki poseban tretman. Želim se sama pobrinuti da zadržim ovo radno mjesto i ispunim sve dodijeljene zadatke kako spada, znam da to mogu.

Okrenuvši se na jednoj nozi, kimne glavom i zakorači van iz prostorije. Napokon se opustim kada primijetim da su se visoka, staklena vrata zatvorila za njim. Torbicu spretno stavim na stol izvadivši mobitel kako bih brzo provjerila poruke.

Becca nije ništa odgovorila već dva dana, a jučer nije ni bila na fakultetu. Još mi je u ponedjeljak obećala da ćemo zajedno otići u neki centar kupiti poklon za Peytonin dvadeset i sedmi rođendan, a sada se ne javlja.

Pod pauzom ću otići do njihovog stana koji se nalazi nedaleko odavde, čisto da provjerim koji se vrag događa s njom.

Trznem se na šum kod vrata i primijetim kako se moj vodič ponovo vratio. "Gospođice Dawson?"

Nježno prebacim pogled, pokušavajući ne preokrenuti očima. "Izvolite?" uistinu mi ne pada na pamet što bi ovoga puta mogao trebati.

"Još sam vas nešto htio pitati; kako vam izgleda cijeli ambijent? Odgovara li ova lijepa boja zidova vašem ukusu? Moram priznati da sam se poprilično namučio s uređivanjem kada mi je vaš otac dao taj zadatak..."

Reci mi da se šali. Prokleto mi reci da se šali.

Ne šali se.

On je upravo došao po stoti put u danas da bi me pitao sviđa li mi se kako je uređen ured? Ne mogu vjerovati da se toliko zalijepio za mene. Zapravo ne znam je li ovo zabadanje u dobronamjernom smislu ili više kao da mi se nabacuje.

"Hm..." neodlučno stavim prst na bradu.

Malo ću ga zezati zbog pretjerana interesiranja za moje mišljenje. Izravno pogledam sva četiri zida obojena u plavu boju, kao i većina stvari u ovoj tvrtki, a zatim se prebacim na njega. "Više sam jednostavan tip pa mislim da bi mi bijela bolje odgovarala, ali i ovo je u redu."

"Pa, da", na mjestu se promeškolji i lagano prođe rukom po izgeliranoj frizuri. Zasigurno smišlja neku laž. "Boju zidova je birala, ovoga... vaša nova tajnica tako da ja nisam imao veze s ovime."

Oh, zbilja? Prije sekundu si rekao da si ti uredio cijelu prostoriju!

Duboko udahnem pazeći da mi ne izleti neka psovka. "Ionako nije bitno kako mi izgleda ured, mislim da je u svakom slučaju važnije da ja dobro obavim posao. Ne brinite se, sve je pod kontrolom."

Nasloni se na jedan rub vrata. "Della, sviđa mi se tvoj izuzetno odlučan stav", kaže.

Kako smo prešli na ti?

Mislim da želi naš odnos učiniti pristupačnijim pa izmišlja toplu vodu. Mislim, nije me nikako uvrijedio, ali postoji jedan dečko koji ne napušta moje misli pa uopće ne želim petljati s drugima.

Sklopi ruke te izlomi prste, nervozno se nasmijavši. "Da sam ja šef, odmah bih te zaposlio."

Ovo je trebao biti neki ulet?

To je trebao biti neki ulet.

Ovo je bio najgori ulet u povijesti uleta!

To... uh, to je definitivno bio najgori ulet u povijesti uleta, slažem se, Holdenov je bio mala beba naspram ovoga!

Možda uopće nije u tome stvar nego si mlada i čudno mu je obraćati ti se kao prema starijoj osobi?

Smatram da sam ovoga puta ja u pravu jer mu moram mu dati do znanja da ne želim da ovo krene dalje.

"Za vas sam još uvijek gospođica Della", naglasim riječ ispred svog imena namjestivši se u naslonjaču. On se brzo uspravi iz ležernog položaja u koji se upustio i popravi kravatu.

"Naravno da jeste", sada mi već pošalje neugodan smiješak, a ja mu namignem. Očito je shvatio poantu ovog razgovora.

* * *

Na bijelim vratima ugledam prezime De Rousse te ispod njega Wessels. Pozvonim par puta i pričekam da mi otvore.

"Dellice!" najdraži dečko na svijetu ih vedro otvori i nabaci jedan zagrljaj dok još stojimo na hodniku.

"Xavi!" uzvratim omotavši ruke oko njegova vrata. Ovog čovjeka nisam vidjela doslovce tjednima.

"Uđi, uđi", odmakne se od mene i propusti me da prođem.

U njihovom je stanu uvijek bio nered budući da je Xavi bio umjetnik. Ne bih rekla propali... samo trenutno bez posla.

"Samo pomakni ako ti što smeta", kaže, pritom misleći na pod. Tu i tamo nogom razgrnem listove papira kako bih mogla proći do malene kuhinje koja se nalazila u samom kutku stana.

"Kava?" kimnem glavom. "I čemu onda dugujemo ovaj veličanstveni posjet?"

"Imala sam dogovor s Beccom, ali se ona nije udostojila pojaviti", pošteno mu se izjadam i ispričam što se točno dogodilo.

Dosta mi je Beccinog ignoriranja kao da joj nisam potrebna, a čim iskrsne neki problem mi se odmah javlja. Nisam škrtica i uvijek joj posudim novac ako treba, budem joj rame za plakanje, ali u pedeset posto slučajeva ona nije ovdje za mene jer se potpuno distancira od ostatka svijeta.

Sada samo mogu pretpostavljati tko je razlog ovomu, a imam tri puta pravo pogađati...

Tyler!

Bingo!

"Ne znam što da ti kažem, ona pije već dva dana i takva dolazi ovdje", iskrivi umoran smiješak. "To je Becca, što da kažem. Naviknut sam na njen način života."

"E pa, ja nisam!" usprotivim se i ustanem od stola.

Žustro otvorim vrata koja vode u njezinu sobu kada me zapuhne miris ustajalog zraka pomiješanog s alkoholom. Na krevetu se ocrtava vitka figura, dobro mi poznate, Rebecce de Rousse. Sam Bog zna što se prošlu noć dogodilo ovdje...

Ostavim otvoreno zbog svijetla kako bih vidjela gdje hodam kada krenem gaziti po robi koja se nalazila razbacana po podu. Živčano priđem prozoru i grubo podignem rolete kako bi zubato sunce obasjalo prostoriju.

Hladan washingtonski zrak ispuni moja pluća kada otvorim prozor kako bih prozračila ovdje. Moja se prijateljica samo pokrije preko glave, a ja joj odlučim skinuti pokrivač.

"Ustaj, Becca!" zaurlam te se ona odmah uspravi u krevetu, ruku držeći na očima da ih zaštiti od ogromne količine svjetlosti. Samo neka tako nastavi, do kraja godine možda postane i vampir!

"Oh, Kriste", izmigolji se na pod pa ustane. "Sigurno te onaj tvoj vojnik naučio ovako zapovijedati ljudima i buditi ih rano ujutro!"

U misli mi nakratko ušeta činjenica da Holden ima moj broj te da mi se unatoč tome nije javio pa zato brzo odagnam te misli.

Dosta je bilo o dečku prokleto crnih očiju.

"Holden nema veze s ovime i nije jutro, prošlo je jebeno podne!" opravdam se, ali nakon toga zažalim.

Zašto joj uopće imam potrebu polagati račune, a ona se ne udostoji niti držati dogovora?

"Pogledaj na što ti soba liči!" promijenim temu. "Priliči li ovo djevojci od dvadeset i tri godine, ha? Neuredna si poput kakvog muškarca!"

"Ako ti smeta, ne gledaj" primajući se za glavu, otresito odgovori.

Primim ju za ruku. "Becca, nije u tome stvar. Stalno mi obećaješ neke stvari i na kraju ništa ne ispuniš, a meni je dosta tvojih praznih obećanja!"

"Žao mi je, okej?" pogleda me monotonim pogledom, a sve što primjećujem jest maskara razmazana oko njezinih očiju.

"Nije okej", odmahnem glavom. Ovoga puta neću popustiti. "Što si to tako važno radila da si zaboravila na naš dogovor i prespavala cijelo jutro?"

"Bila sam vani..."

"Pila je s Tylerom cijelu noć, eto što je radila", obje čujemo Xavijev glas koji dolazi pa odlučim slijediti Beccu prema tamo.

Ona izgubljeno krene prema frižideru prigovorivši mu. "Ušuti više, hoćeš li?"

"Kupio si samo šugave kolače?" zatvori vrata od hladnjaka držeći tanjurić u rukama. "To je sve što imamo za jesti?"

Becca započinje novu svađu i ovo neće dobro završiti, već vidim... "Pa, budući da sam ja jedini koji brine o tome hoćemo li uopće jesti ili ne te da ne potrošim cijelu plaču na smucanje s dečkima, da, to je poprilično sve što imamo."

"Ne mogu vjerovati koliko bezobrazan možeš biti!" ostaje zapanjena njegovim odgovorom jer zna da je Xavi u pravu. "Što misliš koliko novaca zaradiš ovim sranjem?"

Baci jedan komad čokoladnog kolača na njegov nedovršeni rad. Ovo joj definitivno nije trebalo, kako uopće može tako nešto govoriti o poslu koji njezin cimer voli? Njih dvoje će se sada posvađati na mrtvo ime.

Stvarno je nevjerojatna, a Tyler jako loše utječe na nju!

Neprimjetno uzmem ključeve od auta, pokušavajući napraviti što manju buku. Ne želim se petljati u njihove probleme, sama ću nekako naći poklon za Peyton...

(Ovaj nastavak ima malo više riječi i jedan je od dosadnijih, ali moram priznati da sam se svejedno dobro namučila u vezi njega zbog nedostatka inspiracije. Uskoro ide još jedan ovako malo dosadan, a onda kreće prava stvar ;) jedva čekam pokazati vam što sam sve naumila... ostavite vote/komentar. Usput, hvala na 5K pregleda! Volim vas xx)