Utipkam Beccin broj pa ju stavim na razglas te položim crni uređaj na stol nastavljajući se češljati dok ne začujem njezin glas. "Della."

"Beccs", počešljam još jedan pramen kose. "Hoćete onda doći po mene?"

"Već smo na putu", odgovori, ali to i sama zaključim po brundanju auta u pozadini.

Zbunim se. "Mi?" s kim se to vozi?

"Da", uzvrati. "Mi. Tyler i ja."

Naravno.

Della, zar si stvarno mislila da će doći bez njega?

Bi li te jako začudilo kada bih rekla da sam to zbilja očekivala? Mislila sam da će barem danas imati milosti te da ga neće povesti sa sobom.

E pa, krivo si mislila. Uostalom, to i jesu njegovi prijatelji. Ne vidim razlog zašto ih on ne bi došao ispratiti kad već idu nazad u Europu?

"Halo?" još uvijek čujem glas s druge strane linije. "Della, čuješ li me?"

"Čujem, čujem", oglasim se.

"Onda budi na početku ulice za petnaestak minuta."

"A što da kaž..." prekine liniju.

Uvijek kada nešto treba izmisliti mojoj mami ona prekine jer joj se ne da miješati u to, a vrlo je lako moguće da je razlog taj što više nemamo što za izmisliti jer smo u posljednje četiri godine iskoristile sve moguće isprike..

Još jednom stanem ispred ogledala koji je bio u sklopu mojega ormara te popravim crveni džemper. Još malo promotrim svoje lice koje izgleda donekle umorno, pa ponovo namjestim kosu i duboko uzdahnem. Osjećam se tako grozno, kao da sam ustala na lijevu nogu, a tako i izgledam.

Brzo povučem lagani sloj bezbojnog sjajila preko usnica, pa se ponovo pogledam.

Hajde Della, izgledaš sasvim u redu. Možeš ti to!

Izgledam dobro. Mogu ja to.

Uzimam dugu zimsku jaknu sa sobom i letim u predvorje kuće gdje me odmah dočeka mama u dnevnom boravku. Što ću joj sada reći? Kako objasniti?

Mislim da me nije vidjela pa bi bilo najbolje da samo izađem kao da se ništa nije dogodilo.

U širokom luku zaobiđem obiteljsku prostoriju za druženje koja je služila svemu, samo ne tome i odmah produžim do ormarića sa cipelama kako bih obukla nepromočive čizmice. Samo da me ne primijeti, Bože, samo da me ne primijeti..

"Kamo ideš?" profinjen se glas proširi čitavom prostorijom.

Sranje.

"Ja idem..." smisli nešto, Della. Smisli, smisli, smisli! "Ovoga, hvata me trema prije prvog radnog dana pa sam se mislila naći s Beccom na kavi prije no što me odbaci do tamo."

"Oh", iznenadi se. "A gdje ćete se naći?"

"Idemo popiti čaj u Rumbu", kažem samouvjereno kako ne bi posumnjala.

Ona me gleda s nevjericom, ali na kraju ipak popusti. "Znaš da ne volim da se motaš po kafićima, ali u redu... samo nemoj zakasniti."

Odmahnem glavom. "Neću, mama."

Istog trena u sebi izvedem ples sreće i čujem ogroman aplauz publike u svojoj glavi na novo izmišljenu laž. Ponosna sam na sebe i svoju pamet.

Dok koračam prema kraju ulice na glavu stavim toplu kapu i šal oko vrata. Unatoč tome što više volim zimu nego ljeto, u ovome trenutku nisam zadovoljna jer ne volim nositi kapu. Svaki, ali baš svaki put poželim nešto obrnuto.

"Ideš li?" začujem trubu iza sebe pa već pretpostavim tko je to.

Okrenem se i otvorim vrata od Tylerove plave Honde pa sjednem iza jer je Becca već zauzela prednje sjedalo.

"Draga", poljubim ju u obraz prije no što zavežem sigurnosni pojas. "Tyler..." pristojno pozdravim i njega te on kimne glavom.

Idućih par minuta vožnje do zračne luke je prošlo poprilično tiho. Nitko nije progovorio niti riječi, dok je u mojim mislima postupno nastajala gužva zbog Holdena.

Zašto baš sada mora otići?

Tako je teško pronaći osobu sličnu sebi, koja ti odgovara na način na koji nitko drugi ne može. Zašto onda dečko prokleto crnih očiju mora baš sada otići?

Možda je Becca dobro rekla.. da je on sada ovdje i tko zna kada će se ponovo vratiti. Nije se dobro vezati za osobu koja radi u vojsci. Tko zna što bi se jednog dana moglo dogoditi..

Suludo je što sam ga uopće i pristala otpratiti jer je on samo moj novi prijatelj, a zbog njega riskiram kašnjenje na posao.. no što je, tu je. Sada sam ovdje i pozdravit ću se s njime.

Zamišljeno bacam pogled van i primjećujem da smo već stigli. Ty parkira auto točno ispred najveće washingtonske zračne luke.

"Vi ste mi dvije najdraže osobe u životu!" Becca izusti čim izađemo iz auta te primi svakoga pod ruku. "Obožavam vas."

I tako smo Tyler i ja, svako na svojoj strani, duboko žalili što smo ju poveli sa sobom. Ona je u nekim situacijama zbilja preveliko dijete.

Sada, već ushićena što ću ponovo vidjeti Holdena, posvuda tražim nešto što bi moglo imati veze s vojskom, ali to mi nikako ne polazi za rukom. Sve što vidim su normalno odjeveni ljudi koji čekaju na svoj avion.

Odlučim se obratiti Tyleru. "Jesi li siguran da smo na pravome mjestu?"

Kimne glavom. "Iza onog ugla bi trebao biti njihov avion."

Navirim se na prste kako bih vidjela da tamo zaista stoji neki avion, ali nije u zelenim tonovima kako sam zamišljala.

I rekao je da je došao samo na odmor s prijateljima. Zašto bi onda slali službeni avion po njih?

To zapravo ima smisla.

Dok smo im se približavali, Becca naglo otpusti Tylerovu ruku te mu očima pokaže da produži do svojih pridošlica, gdje sam mogla razaznati i Holdenovu glavu budući da je bio među višima.

"Della", trkne me laktom u rebra. "Daj mu broj kada dođemo tamo."

"Jesi ti luda?" razrogačim oči, pokušavajući što tiše pričati.

"Nemoj me sada ljutiti nego poslušaj", još jednom me udari, ali ovoga puta rukom u rame. "Znam da ti se sviđa i nema više poricanja, ali kako misliš održati kontakt s njime ako mu ne daš broj?"

"Becca, ja..." krenem argumentirati svoje postupke, ali me ona primi kako bih ju pogledala.

"Ništa Becca, učini kako sam ti rekla!" gurne me ravno naprijed, na što ja zateturam i krenem padati.

"Imam te!" uzdignem glavu te se susretnem s Holdenovim pogledom. Između ostaloga, mislim da se nikada u životu nisam jače osramotila.

"Žao mi je", ispričam mu se dok polako vračam ravnotežu. "Becca me..."

"Vidio sam", namigne mi. "Ali nismo tu kako bi pričali o njoj, zar ne?"

Zarumenim se i pogledam u pod kao djevojčica od desetak godina. Ne mogu vjerovati kako mi se osjećaji uspiju uzburkati u njegovoj blizini. Holden, što mi to radiš?

Ustuknem dva koraka u nazad kako bih ga malo bolje promotrila. Maslinasto-zelena boja je prevladavala na njegovom vojničkom odjelu, isto kao i bež. Njegove su čizme bile crne, ali stare i izlizane. Za razliku od ostalih vojnika, Holden nije nosio kapu.

"Iskreno, mislio sam da Della Dawson nije dovoljno hrabra i odvažna da se danas pojavi ovdje", zadirkuje me. "No, drago mi je da sam krivo mislio. Hvala ti što si došla."

Podsjeti me, zašto je ovaj dečko uopće zagrijan za mene?

Nećeš saznati ako mu ne daš broj!

Prestanite, i ti i Becca, prestanite me maltretiratii s tim prokletim brojem! 

"Bila mi je čast dovesti se ovamo u Tylerovom autu s time da sam čitavih dvadeset minuta morala sjediti iza i gledati scene iz nekog lošeg ljubavnog filma", iskreno kažem i odglumim kraljevski naklon.

Sramotiš. Se.

Misliš?

Znam! Hajde, samo mu daj broj!

Holden se toliko jako krene smijati da mu ruka završi na trbuhu. "Zar je bilo tako strašno?"

"A ne, najbolje da nije", pridružim mu se u smijanju. "Zamisli da ti gledaš najboljeg prijatelja dok razmjenjuje nježnost sa svojom curom, a nemaš priliku otići dalje od njih."

Da si mu prije dala broj, možda biste to bili on i ti.

Ne trabunjaj. Znamo se svega tjedan dana i još uvijek ne znam što će biti kasnije s nama.

Dečko prokleto crnih očiju me istog trena povuče u zagrljaj, a moje nosnice ispuni njegov muški miris. "K vragu i sve, nedostajat će mi tvoj smisao za humor."

Zaboravim na svu washingtonsku hladnoću kada osjetim njegove ruke na svojim leđima. Tako su ogromne i sigurne. Trnci prolaze čitavim mojim tijelom dok se kosa lagano diže ispod kape.

Holdenov čvrst zagrljaj je bio nešto što svaka žena treba osjetiti barem jednom u životu.

* * *

Prstima pređem preko svojih usnica prisjećajući se malenog, ali i kratkog, poljupca kojeg sam ostavila na Holdenovom obrazu.

Kada je vidio da moji, ne tako sramežljivi, vozači ponovo dijele slinu, uputio mi je vraški pogled svojim prokleto crnim očima pokušavajući nešto reći. Mogla sam se praviti glupa, ali duboko u sebi sam znala što to znači.   

Ne znam jesam li to vjerno iščekivala ili u čemu je bio problem, ali srce mi je poskočilo nekoliko puta na njegovo pitanje. Iako sam ostala bez teksta, nisam se niti malo predomišljala trebam li ostaviti malo svog sjajila na njegovom obrazu ili ne. 

Jednostavno sam to učinila. I bila sam vraški sretna.

Na samu pomisao kako su se moje usnice zadržale na njegovom licu, iskrivim lijepi osmijeh. Uživam u njegovom društvu, a on, pak, tvrdi da isto vrijedi i s njegove strane. Iskreno sam se osjećala kao dvogodišnjakinja kojoj je mama rekla da da pusu malome braci u parku.

Usprkos tom trenutku, na njegovu ponovnu molbu, odlučila sam mu dati svoj broj mobitela kako bi mogli komunicirati kada ode natrag u Sheffield. Bit će teško zbog vremenske razlike, ali možemo se potruditi da održimo kontakt. Nakon tog malenog poljupca sam gotovo sigurna jer je upravo to ono što želim - zavoljeti ga još više.

Holdena je bilo jako teško izbaciti iz misli, ali znala sam da je, unatoč tome što ga možda više nikada neću vidjeti, vrijedilo riskirati.

Dok se vraćamo, u plavoj Hondi prevladava tišina. Zapravo, na prvom sjedištu Becca i Tyler ponavljaju one odvratne scene iz kakvog lošeg ljubavnog filma kojeg sam ranije spomenula Holdenu, a ja trenutno nemam o čemu drugome razmišljati nego o prvom radnom danu.

Unaprijed znam što me čeka kada nogom kročim u tatinu tvrtku; prvo ide vožnja dizalom do trinaestog kata, a zatim traženje Peytoninog ureda. Nakon što uđem slijedi lažno divljenje svim njenim diplomama i priznanjima, ali ne iz pakosti.

Ponosna sam na svoju sestru i sve što je postigla, ali mi ne pomažu očekivanja od roditelja da budem poput nje. Oni misle da me motiviraju time što stalno hvale Pey, ali istina je potpuno suprotna. U meni se iz inata samo stvara osjećaj mržnje prema preuzimanju obiteljskog posla jer to nije moj životni poziv.

Možda bi sve bilo lakše podnošljivo kada bi ovdje bio jedan dečko prokleto crnih očiju na kojega se mogu osloniti? Netko tko bi me razumio u svako doba dana i nasmijavao do besvijesti. Netko tko bi mi dijelio divne komentare...

Priznaj si da taj određeni dečko ima ime.

Zapravo i ima. Zove se Holden i upravo mi je postalo žao što je otišao.

(Ode on :/ kako vam se svidio ovaj nastavak? Stvarno bi mi puno značilo kada biste ostavili mišljenje u komentaru jer mi ono znači puno više od glasa.. Hvala vam na 4 fucking K pregleda, to je nevjerojatna brojka.. Volim vas xx)