Još smo se kratko bili zadržali nakon što mi je rekao da mu se sviđam. Zapravo, rekao mi je da me počinje voljeti, a ja nisam znala kako reagirati na to jer i on meni prirasta srcu.

Imam osjećaj kako je on potpuno drugačiji. Izgleda kao da mu je stvarno stalo do ljudi, barem do nekih. Jako se razlikuje od Beccinog Tylera; pristojniji je i uljudniji što mi se jako sviđa.

Iako... još mu uvijek nisam dala svoj broj i nema me preko čega kontaktirati. Možda sam mu ipak trebala pružiti priliku, unatoč roditeljima i svojoj nezainteresiranosti koja zapravo znači sve osim toga.

Ne znam zašto, ali Rebecca je ovoga puta bila u pravu. Rijetko kada to priznajem jer sam obično ja mozak naših operacija i ona pametnija polovica, ali ponekad bih ju zbilja trebala poslušati. Možda mu ona može dostaviti moj broj, budući da joj se već bio javio?

"Zbilja, Della?" upitam se na glas postavši dosadna sama sebi.

Koliko ću još puta prijeći preko svih stvari koje su se sinoć dogodile i svih riječi koje smo izgovorili? Ponašam se kao tinejdžer, neka zatelebana četrnaestogodišnjakinja kojoj se sviđa tip kojega je vidjela dva puta u svome životu!

Zašto sam toliko nezrela?

Natočim punu čašu vode te otpijem gutljaj kako bih utažila žeđ.

Prebacim razmišljanje s Holdena na roditelje i Peyton. Oni su danas otišli na poslovni put izvan grada pa sam sama kod kuće. Trebala bih učiti, ali mislim da ću to vrijeme posvetiti čitanju jer sam u zadnje vrijeme dosta odvojena od dobrih knjiga, glava mi je samo u fakultetu.

Preskačem svaku drugu stepenicu kako bih brže stigla do vrha, na kat, i elegantno proklizim preko tri tepiha. Ovu sam sposobnost razvijala čitave četiri godine, otkako smo se doselili ovdje. Mogla bih slijepa doći do bilo kojeg dijela kuće.

Koliko god ovo bogatstvo i raskoš izgledali primamljivo, meni nedostaju sitnice koje čine ljudski život potpunim. Nedostaje mi iskradanje iz kuće u kasne sate kako bih izašla s prijateljima. Nedostaje mi privatnost. Nedostaje mi osjećaj slobode i neovisnosti o roditeljima jer znam da sam dovoljno samostalna i...

Je li to netko upravo kihnuo?

Iz usta mi izlazi veliki mlaz vode kada se vratim par koraka u nazad, do otvorene sobe svojih roditelja. Nikako nisam mogla sakriti iznenađenost na svojemu licu jer na njihovom balkonu stoji, glavom i bradom, dečko prokleto crnih očiju.

Trepnem par puta kako bih se uvjerila da je to stvarno on. Što, dovraga, radi ovdje?

Jedino što čujem iza staklenih vrata je mumljanje. Njegovo mumljanje..

"Holden, jesu li tebi sve daske na broju?" upitam ga dok otvaram balkonska vrata.

Kako mu je uopće palo na pamet ponovo doći ovdje, nakon svega što sam mu rekla u vezi svojih roditelja i pravila po kojima moram živjeti?

"Vjerojatno sam jednu zaboravio kod tebe pa sam se vratio po nju", iskreno se nasmijem na njegov odgovor te ga počnem gurati prema svojoj sobi.

Po putu primijetim zid popljuvan vodom koja je tu zbog njega jer me preplašio. Što će mi roditelji reći? Što ako se sada vrate i vide ga? Uistinu se nadam da do toga neće doći..

"Čekam objašnjenje", kažem gurnuvši ga u svoju sobu te zaključam vrata. "Što te natjeralo da danas dođeš ovamo i to usred bijela dana, kada te baš svi mogu vidjeti?"

"Želio sam te vidjeti, barem na kratko", odgovori i zatim skine dugačak, crni kaput sa sebe te ga stavi preko moje stolice kako bi se osušio od snijega. "Uostalom, ne vidim tvoje roditelje doma, budući da sam upao u njihovu sobu ovoga puta."

Ispod tog kaputa je imao standardnu odjeću u kojoj sam ga viđala i zadnja dva puta, ali s još jednim dodatkom; običnu, bijelu košulju preko koje je obukao zelenkasti džemper i sive traperice. Oblačio se ležerno, a opet dovoljno dobro da izgleda seksi u tome.

Jesam li ja to upravo rekla da izgleda seksi u toj košulji?

Moram ozbiljno prestati s razmišljanjem o njemu, barem dok je ovdje, jer mi inače prijeti novi val vrućine koji mi već polako udara o lice! Ne mogu se tako osramotiti, ne sada..

"Kao prvo, ne možeš doći ovdje kada god to poželiš jer je preriskantno. Moji roditelji bi te mogli skužiti", stavim čašu s još malo preostale vode na stol kada shvatim da ju držim otkako sam krenula iz kuhinje prema gore. "A kao drugo, zašto nisi ponovo ušao preko mog prozora?"

Vragolasto se nasmiješi te podigne obrvu. "Znači li to da želiš da ti češće upadam u sobu preko prozora?"

"Ne!" viknem na njega pa pročistim grlo. "Hoću reći, nema potrebe da mi upadaš kroz prozor u kuću..."

"A to bi onda značilo da su mi ulazna vrata otvorena, kao i svakom normalnom čovjeku?"

Uzdahnem. "Holden..." započnem, ali me on prekine.

"Samo se šalim, ne uzimaj to k srcu."

Problem je bio što me taj dečko prokleto crnih očiju toliko očarao da svaki pokret, reakciju ili čak njegovu riječ primam k srcu.

Što se događa sa starom Dellom? Neka ju netko, molim vas, probudi iz ovog glupog sna u kojem se zaljubljuje u krivo vrijeme.

Ako sada nije pravo vrijeme, kada će biti?

"Zapravo sam došao kako bih ti nešto rekao, ako ne smetam."

Podvuče rukave košulje sve do laktova jer je u mojoj sobi prevladava vrućina. Bojim se washingtonske zime. Ruke su mi ionako vječito hladne, ne mogu riskirati da se cijela smrznem.

Između ostaloga, i taj stil nošenja košulje i džempera je izgledao fenomenalno.

"Imaš sreće što moji danas nisu kod kuće.." duboko uzdahnem, iskreno sretna što će ih baš danas posao zadržati.

Sjedne na moj krevet, ali s druge strane. "A gdje su oni?"

"Otišli su na poslovni put s Peyton", svežem kosu u visoki rep i povučem majicu prema dolje. "Mislim, s mojom starijom sestrom."

"Znam za nju, pričala si mi."

On se sjeća o čemu smo sinoć pričali?

Naravno da se sjeća, nije senilan da zaboravi što se dogodilo prije manje od jednog dana!

"Nego", prebacim temu. "Što si ti zapravo trebao?"

Što ga više potajice odmjeravam, to više postajem svjesna o njegovoj visini pa se odmah uspravim i osjetim pucketanje kralježnice. Opet sam se držala pogrbljeno?

"Sutra odlazim i samo sam htio provesti još jedno popodne s tobom."

On... on odlazi?

"Gdje?" začuđeno upitam. "Gdje odlaziš?"

"Inače sam Britanac", što se apsolutno nije moglo shvatiti po tvom naglasku, sarkastično pomislim. "Pa se zbog posla moram vratiti nazad u Sheffield."

"Zašto, ako smijem pitati?" odlučim se interesirati na pristojan način, u nadi da će mi otkriti nešto više.

"Volim kada mi postavljaš pitanja", primijeti. "Radim u vojsci."

On radi za britansku vojsku?

"Imao sam par dana slobodno pa sam odlučio posjetiti Washington s prijateljima jer ovdje imam baku, a sada se moram vratiti", i dalje me gleda s malenim smiješkom na ustima, kao da nije upravo rekao da sutra leti na drugi kontinent. "Usput, žedan sam."

U kuhinji mu pružim čašu vode jer ne pije gotovo ništa osim toga, a onda ga odlučim provesti po kući dok mi priča o svojem životu u Engleskoj jer mi od jučer duguje svoju biografiju.

Rekao mi je da živi u Sheffieldu sa svojim cimerom koji trenutno nije ovdje. Išao je na vojnu akademiju, a sada i radi taj posao jer ga voli. Tvrdi kako je spreman dati život za svoju domovinu, ako ikada dođe do takve situacije.

S druge strane, po njegovim pričama, život mu je zanimljiv. U osnovnoj je školi bio nestašan pa su ga roditelji često imali problema s njime. Nakon toga se sam prijavio vojsku kako bi dobio malo mira od njih, unatoč tome što se nisu složili s time.

Zapravo jedva mogu zamisliti Holdena kao nekakvog zaigranog dječaka jer se ovako čini ozbiljan u većini svojih namjera.. iako se tu doista vidi utjecaj vojne akademije budući da mi se penje po kući do bilo kojeg prozora ili balkona.

Čekaj malo.. ispustio je jednu bitnu informaciju.

"A gdje su tvoji roditelji?" Ušavši u sobu, upitam. "Ako ti to pitanje nije preosobno.."

"Nije Della" odmahne glavom te stavi praznu čašu na stol, odmah pored moje. "Oni su.. pa, isto u Engleskoj."

Ovo je zvučalo toliko nepovjerljivo da ja bolje lažem svojim roditeljima nego što je on sada iskren sa mnom.

Odlučim ga ponovo nešto upitati. "Zašto nisu ovdje s tobom?"

"Oni.." sklopi obje ruke i stavi ih na potiljak. "To je jako zamršena situacija, ne bi razumjela."

Kako on zna da ne bih razumjela? Ako sam se ja njemu već otvorila i ispričala mu većinu svoje životne priče, bilo bi u redu s njegove strane da napravi isto budući da tek upoznajemo jedan drugoga.

"Ne znam bih li razumjela, ali mogu pokušati", nekako ga ohrabrim da nastavi dalje, ali zapravo nisam ni svjesna ozbiljnosti situacije. Možda od muhe radi slona i samo se srami nešto reći? Ili mu je netko umro?

Ubrzo nas utišani zvuk prekine u razgovoru. "Vrata!" oboje kažemo u isto vrijeme nakon što smo čuli zvonce na ulaznim vratima.

"Ostani ovdje i ne idi za mnom" napomenem mu jer je bio poput psa. Moraš mu zapovjediti nešto ako želiš da te posluša, iako ni to nekada ne pali.

Mahnito zatvorim vrata svoje sobe i potrčim po stepenicama kako bih otvorila ulazna. Zbilja mi ne pada na pamet tko bi sada mogao biti kada se niti noć još nije spustila. Drugim riječima, nemoguće je da su se moji vratili s puta.

"Gospođo Schmitt?" izbacim zbunjeni smiješak na lice. "Dobrodošli, uđite."

Prezime je čudno, ali to je bilo zato što je naša spremačica doselila ovamo iz Njemačke. Nisam ju baš pretjerano obožavala jer uvijek imam osjećaj da mi kopa po stvarima po kojima ne bi trebala kopati dok čisti moju sobu.

Zašto su je danas, k vragu, pozvali? Pa nedjelja je!

"Vi se lijepo raskomotite pa ćemo zajedno popiti kavu", kaput brzo objesim na vješalicu, a zatim potrčim nazad gore, što brže mogu.

Jedino što mi pada na pamet jest da su je roditelji, osim što mora očistiti, pozvali da me provjeri. Ljutita sam jer imam dvadeset i tri godine, a ne deset, i nema potrebe za provjeravanjem. U ovoj kući nitko nema proklete privatnosti.

Sada je samo pitanje vremena kada će ta babuskara stići gore. Nju godine nisu ograničavale, bila je prva kada je u pitanju neka stvar za koju me može otkriti roditeljima.

"Moraš otići", šaputajući letim u sobu te mu dodam njegov crni kaput. "Odmah!"

"Tko je to bio? Zar nisi rekla da nikoga nema cijelo popodne?" počnem ga gurati do prozora čim ga je obukao na sebe. "Hej, Della, pitao sam te nešto!"

"Pssst", stavim prst na usta kako bih ga ušutkala. "To je naša spremačica, gospođa Schmitt", objasnim. "Ne misliš li da će joj biti malo čudno što se nepoznati muškarac nalazi u mojoj sobi dok mi nema roditelja?"

Otvorim prozor te ga krenem gurati van. "Pa neka protumači kako god želi, mi znamo istinu, zar ne?"

Snuždim se i zamislim. "Nažalost, ovdje to ne ide tako Holden.."

Koraci odzvanjaju, sada i ne tako praznom, kućom dok se ona penje po stepenicama, vjerojatno do moje sobe. Zbog nje sada neću moći provesti još malo vremena s dečkom prokleto crnih očiju.

"Hoćeš me sutra doći ispratiti?" upita me prije no što zatvorim prozor.

Oh, k vragu i sve, naravno da hoću!

"Dogovorit ću se s Rebeccom. Bježi sada i pazi kako silaziš."

Užurbano navučem zavjese te se naslonim na prozor pokušavajući izgledati što prirodnije. Uzimam dvije čaše u ruke i krećem van iz sobe, prije no što mi gospođa Schmitt uleti u sobu sa zbunjenim pogledom. Ovo će biti pakleno večer, a započet će od pitanja što ja radim s dvije čaše vode u rukama.

(Holden redovito nastavlja provaljivati u njenu sobu, huh? Šteta što već sutradan odlazi.. ali vratit će se, bez brige haha. Ostavite mišljenje, puno mi znači. Hvala na dosadašnjem uspjehu. Idemo hrabrooo naprijed. Volim vas xx)