(Ne mogu vjerovati... treba mi trenutak haha. Ovo je zadnji a/n, bit će još i zahvale. Nemate pojma koliko sam se dvoumila za kraj. Bile su dvije solucije. Vjerojatno sumnjate i koje. Sretno s čitanjem. Očekujem hrpu komentara (za glasove vam ne moram govoriti haha podržite me!), pogotovo od vas koji čitate, a nikada se niste javili. Moram vas čuti i pročitati i vaše mišljenje. Puno mi znači. Ostavite usputne ili na kraju jedan, svejedno mi je, samo želim vidjeti jesam li s ovom pričom postigla išta kod vas jer sam ja i više nego ponosna na sve ovo. Volim vas xx)

"Molim te", stisnem oči vjerujući još jače u osobu kojoj se upravo obraćam. "Stvarno Te molim da mi ga vratiš. Obećajem da Te više nikada neću ništa tražiti, ali bez njega nema niti mene i znam da to znaš." suza se otkotrlja niz moje lice. "Vrati mi ga."

Holden Parks je veliki vjernik pa sam odlučila otići tražiti Božju pomoć za ono što me čeka danas. Osjećam se puno bolje otkako se molim jer sam se povezala s Bogom na nekoj potpuno novoj razini. Sviđa mi se imati Njegovu podršku u svemu ovome, kakav god ishod bio. Holden mi je dobro pričao, Bog je uvijek tu. Unatoč svemu, ne mogu ostati ljutita. Nije On kriv za rat. Nije kriv za ove mjesece koje sam provela u tami. Za to su krivi isključivo ljudi.

S te strane mi je Bog jasan. Ni ja se ne bih voljela petljati s takvim šupcima koji koračaju ovom planetom. Ne bih ni štapom dotaknula takve, a kamo li pomogla im. Istina, ima puno ljudi koji tome nisu krivi i toliko ih je nevinih nastradalo, ali tome opet On nije kriv. Mi smo. Mi smo ti koji uništavamo ono što nam je dano na pladnju. Ono što bismo zapravo trebali čuvati kao oko u glavi. Mir.

Nadam se da će i ti ljudi koji su svemu ovome zaslužni jednom pasti na koljena i moliti oprost od svih tih duša koje su umrle pod njihovim rukama, od njihovog oružja. Oružje je i riječ. Riječ je najgore oružje koje čovjek posjeduje jer od nje sve kreće. Od riječi. Nadam se da će se njihove duše promijeniti i da će shvatiti što su učinili ni zbog čega. Nema nikakvog valjanog razloga za te događaje. Ponekada i za njih molim. Molim Boga da oni u svom životu nađu svijetlo i dobiju što su zaslužili. Neke stvari im samo On može oprostiti.

"Pomozi svim ljudima koji su izgubili život u ovoj bitci koja se nije ticala samo naših zemalja", prošapćem u molitvi. Kao i inače, nisam zaboravila ubaciti mrtvu bebicu iz bolnice, Xavija i ostale stradale u ratu u najiskrenije želje. "Ticala se svih nas jer smo svi bili upleteni, ni krivi, a niti dužni."

Ja sam ništa bez Holdena. Iako me Bog naučio da se borim kada je stavio vatru pred mene i proveo me kroz pakao, ovaj cijeli prevaljeni put bit će beznačajan bez čovjeka koji je otišao od mene, a jedini mi predstavlja sreću. Ne znam hoću li ikada biti u mogućnosti oprostiti sama sebi što nisam dulje razmišljala o svemu pa na kraju i smislila neko rješenje o bijegu u drugu zemlju s njim. Ljutio bi se, istina, ali barem bi bio živ i pored mene. Usrećila bih i ja njega, sigurna sam u to.

Nisi mogla ništa napraviti, nije bilo na tebi.

Skupim obrve, na trenutak pomislivši da mi se to Bog obraća, no bila je to samo moja savjest, moja mala, unutarnja, ja koja progovara iz dubine srca. Možda sam ipak mogla nešto napraviti, ali sada je ionako već prekasno. Mogu još satima prebirati po mozgu i žaliti za stvarima koje sam mogla i trebala napraviti, no sve je bilo uzalud jer time ionako neću ništa postići. Prošlost ostaje u prošlosti. Preostaje mi jedino okrenuti se budućnosti.

Osjetim hladnu ruku na ramenu. Beccina je. Znam da je vrijeme za polazak. "Gotova?" uputi mi zabrinut pogled i podigne obrve praveći se da nije prije koju minutu plakala zbog Xavija. Kimnem. Prekrižim se i sklopim ruke uzdignuvši pogled prema oltaru. "Amen."

Prije odlaska u crkvu, zaustavile smo se na groblju. Išle smo praviti društvo našem najboljem prijatelju koji nas je prerano ostavio. Čak je i Brick po mirisu shvatio o kome se radi jer smo donijele Xavijevu kapu. Simbolično, da niti njemu slučajno ne bi bilo hladno u hladnome lijesu. Pričale smo mu što se događa u našim životima. Prošlo je dosta od nesreće, još malo pa ćemo bilježiti i godišnjicu smrti.

Jednostavno sam trebala i njegovu podršku. Danas dolaze čitati imena poginulih vojnika na glavni trg. Otvara se i novo groblje za njih jer nema mjesta na običnom koliko je civila izgubilo život u svoj toj strci. Danas se nadam da neću čuti nekoga kako izgovara njegovo ime na popisu mrtvih ili nestalih. Danas, samo danas mi treba tolika snaga da sve to izdržim. Danas ga trebam vidjeti više nego ikada jer će sve ostalo biti previše. Danas ga trebam zagrliti, poljubiti, pomirisati i uvjeriti se da je stvaran. Danas ga trebam uza sebe živog kako bi mogla provesti ostatak života s njim. Danas.

I znam da bi mi Xavi sada rekao da se bez veze živciram. Sigurno bi to tvrdio dok bismo pijuckali jaku kavu koju je samo on znao napraviti takvom, a Becca bi ga, uz malo prigovaranja, sigurno podržala. I ja... ne bih mogla ovo sama. Našla sam snagu za koju nisam niti znala da je tamo. Izvlačila sam je iz svih mogućih mjesta za koja nisam znala da uopće postoje. Hvatala sam krajeve zadnjih slamka spasa kako ne bih u potpunosti skrenula.

Ponosna sam na osobu kojom sam postala u protekloj godini. Zadovoljna sam sa stvarima koje sam postigla. Itekako osjećam u sebi da nešto nedostaje, svemir za koliko mi Holden zapravo nedostaje, ali kada pogledam u nazad, proživjela sam više terora nego što će neki za cijeloga života, a još uvijek sam ovdje i stojim na vlastitim nogama. Slažem se, Rebecca me sada treba pridržavati kao što sam i ja nju kada je trebalo, no još sam tu. Nisam prevalila takav životni put i nosila težak teret ni za što. Sve ima svoju svrhu. Samo se bojim da, ako danas ne ugledam Holdena, da ću izgubiti tu svoju svrhu.

"Dođi", šapne na izlasku iz crkve. "Jesmo li spremne?"

"Ne", odmahnem glavom. Znam da je obećao da će mi se vratiti, ali što ako njegovo ime bude samo broj?

"Hajde", lagano me vuče za sobom. "Nekako imam dobar osjećaj da ćemo ga vidjeti tamo, nemojmo sada gubiti nadu!" ohrabruje me dok mi srce želi iskočiti iz grudi.

Najradije bih si sve nokte pojela koliko sam živčana. Izdržala sam toliko dugo bez njega da sada trebam pokazati zube, koliko sam zapravo ojačala za to vrijeme. Mogu ja to.

Što smo se više primicale National Mallu, bilo je više ljudi. Naravno, nismo mogli proći autom jer su sve ceste bile zatvorene. To je djelomično dobro jer Bricku koristi ovako duga šetnja. Taman se izmori i onda se doma baci na pod i spava. Tko bi mu i zamjerio? Dalo bi se tako živjeti, nije njemu loše, ali definitivno razumije. Barem imam takav osjećaj... točno kuži što se danas treba dogoditi pa je i sam u isto vrijeme uzbuđen i uznemiren, kao i Rebecca i ja.

Bilo je stvarno puno ljudi, toliko da nisam znala gdje bi točno mogle proći da priđemo bliže pozornici, na kojoj su se prije veličale svečanosti, i čule što se priča. Brick je vjerno hodao uz nogu i pazio da se Rebecca i ja ne odvajamo. On je držao sve pod kontrolom.

"Krenut ćemo s imenima palih branitelja u ovome ratu", dubok glas dopre do svake osobe preko ogromnih zvučnika koji su se prostirali trgom kako bi svi čuli. I tada je krenulo.

Sklopljenih ruku molila sam dragog Boga da pomogne i dovede mi Holdena na sigurno. Svakakva imena punila su naše uši i mnogo ljudi se rušilo. Nekima je umro muž. Nekima otac. Djed. Dijete. Brat. Bilo je previše napeto jer sam se osjećala kao da stojim na iglama i ako napravim samo jedan krivi korak, ozlijedit ću se. I bit će to loše.

U jednom trenutku sve se promijenilo. Bila je potrebna sekunda koja je odlučila o našoj sudbini. Kada sam izgubila njega, izgubila sam i sebe. Osjećala sam se toliko usamljeno i izgubljeno. To je bila noćna mora puna boli iz koje se nikako nisam mogla probuditi. Netko je morao nokte duboko zariti u moje srce i čupati ih van kada je toliko boljelo. Glavom su mi se provlačile svakakve misli, a u njima bi Holden većinom završio mrtav. Nikada se ne bih mogla naviknuti na to. Znam da bih trebala moći prijeći preko toga, ali ne mogu.

Po mraku u svome životu koračala sam malenim koracima držeći se za njega. On je predstavljao svjetlo u tom surovom životu u kojem smo se našli. On me vodio kako me život ne bi raskomadao i uništio. Za njega sam se držala. Njemu sam vjerovala. I ta cesta kojom smo hodali... stvarno je duga. Na njoj nije postojalo vrijeme, kao niti daljina, razdor, a ni rat. Bilo je mračno, ali lijepo. I bili smo nas dvoje.

Bez svijetla je teško nastaviti. Teško je ostati sabran i čvrsto stajati. Tada ne vidiš cestu. Ja bez svog Holdena nemam put. Zvuči kao da samo blebećem riječi u prazno, ali moja duša i srce znaju o čemu pričam jer najviše trpe. Holden je tamo ostavio najviše tragova. Najgore je što znam da ću nastaviti biti izgubljena dok ga ne nađem pa ću ga jednostavno nastaviti tražiti posvuda jer on zaista je negdje, samo ga ja trenutno ne vidim.

Ironičan osmijeh mi pobjegne na lice kada se sjetim kako sam se, pogotovo u početku tek nakon što je otišao, sramotila. Sto puta mi se dogodilo da šećem negdje i pomislim da sam ga vidjela, a, u principu, ugledala sam samo nekoga njemu sličnoga. Nikada nisam doživjela da se okrenuo i bio on. Sto puta bih pogledala u njegovu sliku u nadi da će mi njegove prokleto crne oči otkriti nekakav trag... da će mi priznati da je dobro. Ne bih se mogla pomiriti s činjenicom da sam ga izgubila i da ga više nema.

Mobitel zavibrira u mojem džepu, ali se ne osvrćem. Koncentrirana sam na riječi vojnika koji čita. "Holden", ne. "Holden P..." i tu sam bila gotova.

Naježim se po cijelome tijelu tako da mi se i kosa digla na glavi. Nisu to rekli. Nisu izgovorili njegovo ime. Neće mi to napraviti. On nije izgubio život za zemlju kojoj nije niti trebao služiti i nije mrtav. Rekao je, ma obećao je da će se vratiti i zato znam da su se oni zabunili i krivo pročitali.

"Hej!" Becca mi mahne ispred očiju. "Što se događa?"

Odmahujem glavom. "P... pročitali su nj... njegovo im..." mucam trudeći se da jednostavna rečenica izađe iz mojih usta, no time ne postižem apsolutno ništa.

"Toliko si opčinjena time da se neće vratiti i da ćeš čuti njegovo ime da si zaista krivo čula", uvjerava me. "Da si samo malo bolje obratila pozornost, shvatila bi da su rekli Holden Phillips", pozorno ju gledam ne skidajući oči s nje. "To nije tvoj Holden, Della."

Kimnem pokušavajući maknuti taj zgroženi izraz lica koji se pojavio kada sam pomislila da sam čula njegovo ime i prezime. "Dobro, slušaj", ponovo mi se obrati. "Idem nešto provjeriti", odmjeri me i malo popravi jaknu oko vrata. "I odmah se vraćam."

Duboko udahnem i izdahnem. Stisnem oči, pa ih lagano otvorim. Treba mi vremena da se prizemljim i shvatim o čemu ona priča. "Ne možeš sama." pošaljem joj pogled pun neodobravanja. "Što ako ti pozli putem ili nešto?"

"Neće, ne brini", tako je dobra glumica. "Ti me samo čekaj kod ovog stupa", odvede me do njega dok se čvrsto ne uhvatim za kraj. "Tako da te znam naći. Požurit ću."

Na trenutak skrenem pogled s nje na džep u kojem mi ponovo vibrira mobitel. Stisnem tipku za zaključavanje kako bih ga u potpunosti utišala. Trenutno ništa nije bitnije od ovoga. Rebeccu ne stignem odgovoriti jer se ona već izgubi u nepoznatom pravcu. Stvarno ludim. Kunem se da ću u idućih par sati završiti u ludnici. Možda sam stvarno trebala uzeti njezine tablete za smirenje, no mislila sam kako je to suludo kada mi je predložila. Ruka mi poleti prema Brickovoj glavi kako bih ga pomazila. Odmah je počeo mahati svojim dugim repom. Njemu nikada nije hladno, naprotiv, treska se od sreće baš uvijek kada ga mazim.

Malo se osvrnem oko sebe i shvatim na što smo spali. Svijet je u totalnoj banani, a ja sam ostala bez svega. Izgubila sam roditelje. Oni mi ionako nisu pružali veliku podršku u stvarima koje sam voljela i htjela, a sada ih uopće nema. Jedva i da se čuju s Peyton. Od one ogromne halabuke za vjenčanje s Elliotom ostalo je jedno veliko ništa. Izgubila sam posao premda sam ga imala zbog tate. Izgubila sam Xavija... njega sam u potpunosti izgubila te sa sigurnošću mogu potvrditi da se više nikada neće vratiti.

Nemam više niti dom. I njega sam izgubila. On nije bio u onoj ogromnoj kući s njima svima. Nije bio u sobi koju sam uredila po svome ukusu. Nije bio niti u melodiji koja je prštala na sve strane dok sam svirala klavir. Prvi sam puta u srcu osjetila dom kada se Holden našao u njemu. To nije samo prazan stan njegove bake. To je on u njemu.

"Jesi baš morala doći sa psom?" okrenem se i shvatim da me neki čovjek mrko gleda. "K vragu i sve", predbacuje mi. "Kao da nema dovoljno ljudi i gužve..."

Pokušam duboko u sebi naći dovoljno snage da mu se obratim s poštovanjem. "Zašto Vam toliko smeta moj pas?" drznem se pitati ga.

"Malo si gluha?" već smo na ti. "Čitaj s usana", unese mi se u lice. "Makni tog psa!"

"Nema šanse!" odgovorim mu drsko, a tada i Brick počne lajati. Brzo zauzima obrambeni stav. "Nigdje nema upozorenja da ne mogu dovesti..."

"Sa starijima se ne raspravlja!" on će na mene. "Odakle ti to pravo?"

"Ovo je doslovno suludo, čujete li Vi sebe?" Nije samo on ljutit na cijeli svijet. I ja sam. Još više od njega, ma daleko, daleko više od njega! Osim toga, svi smo živčani i ljutiti na čitavu situaciju, ovako samo pogoršava sve. "Uostalom, zašto si Vi taj dugačak jezik ne bi zabili u..."

"Ono su bili američki vojnici!" Beccin uspuhani glas u gomili ipak dopre do mene. "Della, još ima nade!"

Pokušam se nasmiješiti i podignem prst u zrak signalizirajući joj da pričeka. "Halo?" nervozno izvadim mobitel koji nije prestajao zvoniti. "Halo?" žgaravica mi se digne jer znam da još uvijek imam posla s tipom ispred sebe. "Nemam ja vremena za ovo."

Gotovo prekinem, no tada mi se jasno pokaže ime na ekranu. I nisam poklopila. Čula sam ga. "Della?"

(Gotovo. Jeste li znali da je danas točno godina dana otkako sam postavila prvo poglavlje ove divne priče? E pa, doslovno u minutu, godinu dana kasnije, stigao vam je kraj i upravo ste dovršili čitanje. Dali ste mi najviše snage i podrške pa vam hvala na svemu tome. Eto, morala sam se još jednom javiti. Zanima me je li sve kako ste očekivali? Jesam li možda nadmašila vaša očekivanja? Ili sam vas, pak, u potpunosti razočarala? Sve bih to voljela čuti.)

(Šalim se, nije kraj. Ajmo još malo dalje. Zaslužujete to. I vi, a i moji likovi! Oprostite ako je netko dobio srčani, ja plaćam bolničke troškove xD)

"H..." glas mi nestane prije nego što uspijem izgovoriti njegovo ime.

Ruka mi završi na ustima prije nego što počnem cviljeti. "Rebecca!" zaplačem. "Rebecca, čula sam ga", jecaji ispune zrak oko mene. "Ja ludim... ja sam totalno skrenula..."

"Okreni se." nakon šapta, topao dah zgrije mi jednu stranu vrata.

"Nisi stvaran", borim se sama sa sobom kako se ne bih okrenula. Opet umišljam. Sve je ovo plod moje mašte jer mi toliko nedostaje.

Osjetim kako mi tekućina padne na hladnu kožu. Suze. Ali nisu moje. "Tu sam, okreni se."

"Nisi", čvrsto zažmirim. Kapci se silovito spoje, kao da sam im rubove nekoliko sekundi prije toga namazala s najboljim i najčvršćim ljepilom. "Nisi ovdje."

Oštra bol probode mi srce pri samoj pomisli da bi sve ovo mogla biti neka vrsta halucinacije, ali njegov dodir ukaže mi na suprotno. Ipak se natjeram otvoriti oči kada se ogroman dlan spusti na moje rame. Izgleda baš kao Holdenova šapa. Zapravo mu previše sliči. "Jesam, gospođice Della", kaže svojim teškim, britanskim naglaskom. Koliko dugo sam strepila samo kako bih ovo čula? "Holden Parks, glavom i bradom, ako me se uopće još uvijek sjećate." šarmantnost na nivou.  "A sada se, molim te, okreni jer moram vidjeti to tvoje predivno lice.

Okrenem se u milisekundi i zagnjurim glavu u njegova prsa. Dopustim parfemu da mi ispuni nosnice dok uživam u njemu. Miriši isto. Miriši savršeno. "Hej, hej, hej!" pobuni se i rukama mi obujmi obraze. Čim mi se razbistri pogled, shvatim da plače. Oboje plačemo. "Volim te."

"Ja tebe uvijek za jedan više", poslužim se poznatim riječima te, nakon što ih izgovorim, zaplačem još jače.

"Ovdje si", podsjeti me ljubeći me u čelo. Zaplićem ruke duboko u njegovu prokleto crnu kosu. Gusta je i narasla je. Oči su mu i dalje vraški crne, bez obzira na to što plače. Nije to od tuge. Sretan je. Baš poput mene. "Ovdje smo."

"Stojiš li stvarno ovdje, ispred mene?" osjetim potrebu da ga ponovo to pitam. "Jesi li stvaran?" par puta trepnem kako bih razbistrila pogled.

"Dodiruješ me", kaže stavljajući mi ruku na srce. "Osjetiš kako ovo ludo srce lupa jer osjeća kako si mi sada blizu?" naglo me poljubi i tada poželim da nikada ne prestane. Hvatajući dah, odmakne se. "Što onda zaključuješ? Jesam li stvaran?"

Zbunjena od toliko reakcija samo kimnem glavom jer je to jedino što mi je preostalo prije nego što sam mu se vratila u zagrljaj. Toliko puta sam sanjala da sam ga dodirnula, a onda sam se svako jutro vraćala u budno stanje ili javu, kako sam ju nazivala. Bila je to stvarna java u kojoj su jutra prolazila bez Holdena i bez njegovih zagrljaja i poljubaca. Bez dodira. Bez njegovog savršenog britanskog naglaska. Bez mog vojnika.

"Vratio si se", kažem ispod glasa, a on me ponovo krene ljubiti. Ne mogu mu prići bliže jer bismo se tada stoplili u jednu osobu. Ne mogu mu se uvući dublje u zagrljaj jer me granica naših tijela sprječava u tome. Ne mogu mu biti bliže, a tako bih htjela. "Ne želim da me ikada više napustiš..."

Zrak je postao jako rijedak između nas. "Nikada te nisam napustio, vidiš da sam se vratio", duboko diše dok naslanja čelo na moje. "Baš kako sam i obećao."

"Imaš li pojma koliko si mi nedostajao?"

"Izgleda da imamo mnogo", prstom dotakne moj nos pa se prebaci na obraze i zaokruži nevidljivu liniju na vratu. "Mnogo tema za razgovor. Moram ti svašta nadoknaditi."

Po prvi puta u posljednjih nekoliko mjeseci ja se iskreno nasmijem, a sve to zbog njega. On me toliko usrećuje da opis ne bi stao u jedan roman od šestotinjak stranica. Pored njega jedini osjećaj koji vlada je ljubav. Pozitivna energija jednostavno pršti. Možeš se osjećati samo sigurnom od ostatka svijeta. Osim što je visok, on mi je stvarno poput stijene. Štiti me. I tako mi je žao što nije bio ovdje da mi bude podrška. Još više mi je žao zbog same pomisli koliko puta sam se zabrinula da je stvarno mrtav, a sada je ovdje i stoji ispred mene, živ i zdrav.

"Volim te", ponovi. On je stvaran. Bože, reci mi da je stvaran. "Čovječe, koliko te obožavam."

Beccino nakašljavanje nas prekine. "Žao mi je što prekidam", čujem ju i kako šmrca pored nas. "Ali i ovaj jadan pas vas se zaželio."

"Brick!" Holden nikako ne želi jednu ruku maknuti s mog struka pa zajedno čučnemo. Brick ga je oprezno ponjušio i, kada je shvatio da nam se Holden vratio, skočio je na njega ližući mu svaki dio lica. Toliko ga voli. "Jesi bio dobar dečko?" maze se. "Jesi mi čuvao Dellu?" pas zalaje kao da se razgovara s vlasnikom, no meni to više nije bilo čudno jer sam i sama pričala s Brickom. Nije mi uzalud uz Beccu upravo on najbolji prijatelj.

"Pa gdje si ti bio do sada?" Rebecca se našali, no unatoč tome suze joj poteknu niz lice. I njoj je nedostajao i drago joj je što ga vidi, premda su nekoć bili poput psa i mačke.

Holden ustane i nevoljko makne ruku koja je do tada čvrsto i spremno stajala na mome struku te joj priđe. Zagrli ju, a ona ga potapša po leđima. "Lijepo te opet vidjeti."

"Osim što si slinav od Bricka", svi troje se nasmijemo, ali ovaj puta malo tiše jer smo još na trgu. "Moraš znati da mi je drago što si preživio. Teško je bilo s ovom malom", rukom pokaže prema meni. "I iskreno si ne bih voljela biti u koži da su tamo pročitali tvoje ime", iskreno kaže. "Vjerojatno ni ti ne bi."

"Dosta tih tužnih misli za danas, vidite da sam ovdje", ponovo mi se približi pa nam spretno ispreplete prste. "I prijao bi mi jedan čaj iz R..."

Pogledam Rebeccu već pretpostavljajući da joj pada mrak na oči. Nije spremna pričati o tome. Ja ću mu reći kada budem spremna i kada ćemo biti sami. Ona krene hodati ispred nas dok ju Brick prati, a Holden i ja malo zaostajemo. "Nećemo o tužnim temama, ima vremena." kažem mu brišući suze.

Zbunjeno se složi sa mnom. "Idemo onda do našeg stana?"

"Našeg stana?" Je li on to rekao našeg stana?

"Stanovala si tamo jedno duže vrijeme, naravno da je i tvoj." hodamo prema autu. Pokazujem mu smjer, ali ga ne puštam iz vida. Nećemo se više odvajati. "Nadam se da namjeravaš ostati tamo sa mnom jer se ja ne mislim vraćati u Englesku..."

Ovo je sve što sam htjela čuti. Naravno da ću ga nagovoriti da mi priča o obitelji i da ih jednom posjetimo, ali ovo mi je za sada dovoljno. Dosta je bilo šokova. Ne mogu ga restati gledati. Stalno mislim da sanjam i da nije ovdje. Nije fer. Ova cijela kušnja nije bila fer, iako je dobro završila. Bože, kako ja njega obožavam. Koliko mi je nedostajao...

Zagledam se u njegovu vitku figuru. Smršavio je. "Ideš?" Holden mi otvori stražnja vrata čekajući da napravim još par koraka i uđem. Pokažem mu rukom da produži do svojeg mjesta. On će voziti svoj auto.

Prošetao je na svoju stranu.

A ja?

Stajala sam i gledala za njime spoznavši značenje prave ljubavi.